Izvor: SEEbiz.eu, 08.Okt.2018, 20:31 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Lažni hrvatski optimizam zbog povećane potrošnje
KOLUMNA - Ako Nijemci štede svaki peti euro, a mi svaku osmu kunu, jesmo li štedljiv ili rastrošan narod?
Sjećam se vremena djetinjstva, tamo krajem sedamdesetih; stariji su govorili: ''Treba štedjeti za crne dane!'' ili ''Bit će rata, još ćemo biti i gladni!''
Znam da tata uvijek govori: ''Štedi se kad imaš!'' I ti crni dani nekako ili nisu došli ili ih nitko od mojih djedova i baka nije doživio. Novac je bio mijenjan u ondašnje marke, štedjelo se, prvo >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << bi se kupilo zemljište, gradila vikendica i to je bila ondašnja ''banka'' za crne dane. Vrijednost za koju si znao da ti ju neće ''pojesti'' inflacija. Danas, kad izračunaš prosječnu hrvatsku i njemačku plaću, standard i troškove, ispada da smo čudotvorci ukoliko nešto i uštedimo. Zbog nesigurne investicijske situacije u kojoj te država odmah iscijedi ako otvoriš kakav biznis, Hrvati će radije staviti novac u banku nego u neki projekt.
Na Dan neovisnosti, ispada da nam je država ovisnija nego što je ikada bila do sada.
Svojom gramzivošću, potrebama i socijalnom neosjetljivošću prisiljava nas da ne štedimo ''u nekretninama'' već da trošimo iznad svojih mogućnosti. Statističari govore da nam je bolje jer da sve više posežemo za nenamjenskim kreditima te da je osobna potrošnja u porastu. Čini se, ipak, da je pad štednje vezan uz onaj ''svejedno mi je'' efekt kad ljudi kupuju iako su svjesni da će biti problema s otplatom. Gotovo da uzimamo stvari za gotovo. Ovrhe su nam ionako postale svakodnevica, pa ako nam se i otuđi imovina barem smo par mjeseci živjeli ko kraljevi. Ili se nadamo da će neka ''irska veza'' izgladiti minus na računu.
Izvjesnije je da visoki životni troškovi jednostavno ne otvaraju mogućnost štednje. Kad je trećina stanovništva siromašna ili na granici siromaštva, kad se pegla s kartice na karticu, prevrće svaka kuna u džepu, kad ljudi gladuju, kad se nude izrabljivački poslovi za budzašto plaću, tko i kako može uštedjeti? Optimizam zbog povećane potrošnje je itekako fiktivan.
Nisu hrvatski građani optimistični niti su Nijemci pesimistični pa štede. Ako štediš kad imaš, onda je jasno zašto Nijemci štede. Rekli bi zlonamjerni: pa njima je dobro, imaju odlične zakone, zašto ne ulažu u posao? Zato što si to mogu priuštiti.
Rade, zarađuju, plaćeni su, ne razbijaju glavu zakonima i presipanjem šupljeg u prazno. Kad imaš pravnu državu i funkcionalne institucije te drakonske kazne za prevare, mito i korupciju onda sve funkcionira i ima prostora za štednju. Povećan promet u hrvatskim trgovačkim centrima, usporedbe cijena u trgovačkim lancima, sportske discipline u kojima se umirovljenici i nezaposleni hvale tko je uštedio koliko u kojoj trgovini, je li to taj optimizam i razlog za veselje? Ako ekonomisti gledaju samo potrošački output onda narod kao input postaje apsolutno nebitan na svim instancama. Upravo pokretač osobne potrošnje jest detektor ekonomske situacije u državi. Alociranje osobnog dohotka, akumulacija istog, investicija, štednja, potrošnja. Može li se na ovlaš sagledanih parametara donijeti prava slika stanja?
Jest, štedjeli jesmo na početku krize 2008. Sada trošimo. Mislite li da je tomu uzrok oporavak ili besmislenost u štednji? Možda i bezidejnost, jer tko će ulagati u neko zemljište ili nekretninu koju će ti porezno opteretiti neki političar kojemu je bitnije okrenuti neku poznatu prostitutku ili janjca na ražnju? Sljedeći put, kad statistika obavi svoj posao, treba uključiti i logiku, logiku naroda koji već stoljeće i pol živi u ekonomskim krizama država što se smjenjuju i ne donose ništa pozitivno.
Građani se prilagođavaju i nastoje preživjeti. Što bezbolnije, bez gladi i s kojom kunom u džepu koju želi potrošiti na obitelj, a ne na debele bankare i političare što muzu jalove krave.
.jpg)
