Izvor: SEEbiz.eu, 05.Jan.2016, 10:51 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Krouejša on tur
KOLUMNA - I tako, ode cheerleadersica položiti konte sponzorima va Amerike, predsjednika Sabora (koji dade bizaran novi smisao rotaciji) gospođa Reiner odvezla na skijanje, od slučajnoga kormilara osamnaesterca-bez ni mukajet, pa Hrvatska – nakon nikada nemuštijih novogodišnjih poruka s Pantovčaka i Markova trga, nebuloza dražesno lišenih smisla i motivacijskog naboja – utonu u blaženo bezdržavlje!
Jerbo joj se ustavni titulari suvereniteta naprasno izmjestiše privatnim >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << linijama izvlačenja s gornjogradske bojišnice, u zastrašujućem neskladu s patetičnom glorifikacijom Države, divinizacijom Suvereniteta, beatifikacijom Kokošinjca (nad kojim donedavno samo Bog stolovaše)… silno podsjećajući na bijeg s mjesta nesreće – iliti osramoćenja, što nerijetko biva jedno-te-isto, osobito u hrvatskoj stvarnosti okuženoj banalizacijom, skarednošću, estradizacijom. Jest, građevine i građevinari, Krouejša je on tur, pa bio to predsjedničin raportni tour do Sjedinjenih Država, ili tur parlamentarnog speakera na austrijskom snijegu… Domovina D.D. ostade s obaviješću VRAĆAM SE (hm, ne baš) ODMAH, a mediji, utonuli do glavčina u krležijanski glib, ponašaju se kao lud-zbunjenog u maglama gustim, usprkos 25-godišnjem uvježbavanju infotainmenta, kao jedine formule koja jamči restlove tržišta i osmijeh na gazdinu licu.
Što je četvrt stoljeća u relacijama jedne (mikro)nacionalne povijesti – razdoblje često nedovoljno da se ohladi prdac od prethodne ere zanosa i slave? A što li je tek u evoluciji Hrvatske Državotvorne Misli o Hrvatskoj Državi… itd.? Oblačak vaginalnoga smoga, glasi ekspertiza za legendarnim šankom trešnjevačke birtije u kojoj se vox populi uvažava više nego vox Dei u interpretaciji divljački preglasnih zvona s obližnje crkve! Ali, vratimo li se upravo tih 25 godina unatrag, neće nam trebati mnogo političke pismenosti ni poznavanja otajstvenih argoa zavjereničkih zdrugova da prepoznamo radni naslov projekta u jednoj jedinoj riječi: pretvorba!
Prijenos, razbojnički i u znaku upravo vulgarne zloupotrebe političke moći oslonjene na ishod svibanjskih izbora 1990., dotadašnjega društvenog vlasništva – u Državno, odnosno partijsko: otimačinu plodova minuloga rada generacija, pa značajnim dijelom i baštinjenih vrijednosti individualnih vlasnika kojima su one bile otete nacionalizacijom kasnih četrdesetih, pod egidom ozakonjene pljačke. Plijen je, dok su radnici uništavanih tvornica krvarili na bojišnicama novoga balkanskog rata, dijeljen među stranačkim strvinarima, bagrom i ništarijama privilegiranim pripadnošću projektirane bande od „dvjestotinjak moćnih obitelji“. I tako je od Države, kleronacionalističkog totema koji zahtijeva groblja i stvara bogalje, ostalo inicijalno D u Domovini D.D., familijarnoj kompaniji za prijevaru tisućljeća.
Zadivljujuće se glatko odvijao taj poviestni pothvat: sustavno su revidirane ne samo historijske činjenice, nego je i cielokupna vriednostna ljestvica okrenuta naopako – u režiji stožera udbaško-ustaške kontrarevolucije i izvedbi crnomantijaških jurišnika, poništene su tekovine ZAVNOH-a (periodično ismijavane podsjećanjem na ustavne osnove Republike, kojoj se upravo patološkom mržnjom zatirao narodni, demokratski karakter), samoupravljanje je rastureno kao dječja zvečka, klerofašizam prodro u škole, državne ustanove, bolnice, sve do bračnih ložnica. Pogažen je teško osvajani euro-modernitet, hrvatska posttranzicijska stvarnost svedena na ognjištarsku ravnu ploču.
Jednom, kada se s povijesne distance bude analizirao fenomen hrvatskoga civilizacijskog poraza bez zrna baruta, znanstvenici će se snebivati kad činjenicom da memoriju ovdašnjega političkog naroda – ipak: beslovesne naplavine u etički i moralno rastresitu stanju – ništa nije temeljitije razorilo od oportunizma. Hrvatska elita, od koje bi se očekivalo da (o)stane na braniku demokratskih vrijednosti, sinekuristički se ufurguzila režimu sve do simboličnoga, burleskno samoponižavajućeg prijema u redove Hrvatske (Državne!) akademije znanosti i umjetnosti, opskurnoga nesvršenog učenika škole za trgovačke pomoćnike, mitomana i opsjenara koliko teškoga, toliko i prozirnog kalibra. Posvemašnja korupcija, pijano zaduživanje na račun dalekih naraštaja, parazitiranje o proračunu i klijentelističko zapasivanje izborne baze samo su (još) neki od manifestacijskih sindroma žalosne nedoraslosti hrvatske pseudonacije izazovima suvremenoga državotvorstva. A s državom je kao i sa seksualnim iskustvom koje nas učini, ili ne učini, muškarcem ili ženom: ne zbije li se u pravom trenu, bolje da se ne nikad i dogodi!
Kada se, 10. travnja 2010. godine, poljski TU-134 srušio nadomak Smolenska – 96 članova državnog vrha letjelo je na komemoraciju časnicima pobijenim u Katynskoj šumi – posve su u pravu bili novinari koju su posegnuli za ustaljenom frazom da „Poljska više neće biti ona koja je bila“; predsjednik Lech Aleksander Kaczyński i njegova svita doista su bili moderatori višeslojnih procesa koje su sami dizajnirali i ostvarivali autonomno promišljenim tempom. U Hrvatskoj s propalom vladom na izlaznim vratima, predsjednicom na turneji po sponzorskim dernecima, predsjednikom parlamenta u jodlajućem stanju i čudnovatim kljunašima iz delte Neretve u ulozi pacerskih kramara za grebatorskom šahovnicom – da se nekim čudom ne okupe na Markovu trgu, ne da više ne bi ništa bilo isto; bilo bi istije, jer ne bi bilo drugačije!
