Izvor: SEEbiz.eu, 22.Sep.2015, 08:55 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Kriza kao lakmus
KOLUMNA - Izbjeglička kriza, koja je – kao zastrašujući val beznađa stotina tisuća do jučer pristojno situiranih ljudi – prodrla i u našu ubogu zemljicu, ne izaziva samo pitanja o njenim izvorima, fenomenologiji i (zasad nesagledivom) kraju, nego itekako mjeri društva i pojedince, institucije država kojima se valja, nadasve njihove političare.
Najgore od svega je što pre-mnogi padaju na tom ispitu savjesti i svijesti, empatije i objektivne percepcije, pa se i vrli >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << EUropski državnici prokazaše naplavinom smušenih činovnika, nesposobnih uhvatiti bika za rogove. O vjerskim ustanovama, šteta svake riječi: razuman čovjek obdaren sposobnošću pamćenja i s iole suvislom etičko-moralnom arhitekturom u vrijednosnom poimanju, može se samo ispovraćati od popovskog licemjerja, bezbožničke šutnje i izopačene selektivnosti. Ali, malo je kada išta osim uzaludno raspravljati o „kaputu“ kad smo suočeni s izrazito prljavom „košuljom“ na vlastitoj koži. Osvrnut ću se stoga na ono što Republiku Hrvatsku ovih dana čini poligonom izvanredno osjetljiva testa humanosti i socijalne inteligencije, društvene organiziranosti i umijeća suprotstavljanja kataklizmi, a na kojem je odista veličanstven pad ubilježila njezina inače estradno svenazočna predsjednica – produktivnost koje je, u smislu racionalnih zamisli i praktičnih rješenja jedino vrijedna ordinarne ništice.
Osoba koja se bez mjerljivih rezultata prošvercala značajnim stepenicama osobne promocije, zasjela u mnoge važne fotelje, te u mjesecima predizborne kampanje – kao i u tjednima od uspona na Pantovčak – euforično baljezgala o svojim inicijativama za preobrazbu Hrvatske iz paradržavice okovane dužničkim ropstvom u naprasno prosperitetnu zemlju, važnu u regiji i u europskom kontekstu, pokazala se sposobnom samo za militarističke nebuloze, ustrajno guranje interesa svoje klerofašističke sljedbe ispred nacionalnih i tvrdo nečovječan uzvrat događajima koji itekako diraju čovječje u golemoj većini nas.
Imenovanje propalog političara sa samoga desnog ruba klupe za stranačke rezerve posebnim savjetnikom za izbjegličku problematiku zasad je najsramotniji njezin potez; posezanje za tako „markantnim“ kosturom iz ormara ustaško-udbaškog zdruga prava je pljuska javnosti – i ohrabrenje najgorima oko nje, ako su možda (u neznanju!) pomislili da „predsjednica svih Hrvata“ može imenovati nekoga pristojnijeg, poštenijeg, sposobnijeg pomoći Vladinim resorima. Ali, suradnja s Banskim dvorima nije njoj na umu ni jednoga trena: jalov prkos i metanje pritki u paoke gdje god se može – njezina je jedina opsesija. U partijsko-kastinskoj zaslijepljenosti, njezina joj skromna pamet ne omogućuje ni da procijeni vlastitu štetu; nedvojbeno ushićena što titra emocijama bešćutnih nitkova iz redova svoje bande i zadriglih psovača po internetskim portalima, predsjednica ne spoznaje ni ono što je jasno i „običnim građanima“, koji svjedoče solidarnost i suosjećanje, dokazuju da u svakom putniku iz nevolje ipak vide ponajprije čovjeka, a (eventualno) tek potom Sirijca ili Iračanina, Kurda ili Afganistanca, šijita ili sunita.
Nisu predsjedničini heroji, državljani na koje bi bila ponosna, volonteri i spontani darivatelji hrane, odjeće, pokrivača… nego ništarije poput onoga župana-glupana, koji je briljantno odigrao piruetu stranački-zadrta pljuvača po Vladi, dobro procijenivši da će se tom svinjarijom rektalno-speleološki dodvoriti izvođačici radova u kninskoj crkvi.
Republika Hrvatska bjelodano se nije ni pravodobno, ni logistički i sigurnosno pripremila za skretanje izbjegličke rijeke, pošto je Orbanova Mađarska pokazala lice od žice posijane nabrušenim sječivima; ali, ako već nema sistema – jer je, kao i uvjerljiva većina društvene organizacije, propao s „protunaravnim sustavom“ – nikada nije kasno za inteligentno promišljenu i umješno izvedenu improvizaciju. Koliko god ruinirana višegodišnjom pljačkom, izostankom ekonomsko-socijalnog razvoja i vladavinom partitokratske kaste prilježne isključivo u obrani parazitsko-klijentelističkih povlastica, Republika Hrvatska još ima snage pomoći onima u beznadnoj situaciji. I s manje se materijalnih dobara može, ako je organizacija valjana – ako zapovjednici oružane sile nije na umu uvaljivanje klipova pod noge izvršnoj vlasti, umjesto korištenja ljudstva i resursa za sanaciju stanja.
Sve u svemu, predsjednica izabrana (tijesno iskazanom) voljom građana ove zemlje ne ponaša se kao predvodnica naroda na trasi izbjegličke plime, nego kao lutka na koncu istih centara moći koji su zločinačkim strategijama i pljačkaškim pohodima prouzročili nesreću milijuna… upravo ondje odakle tsunami kreće!
