Izvor: SEEbiz.eu, 13.Okt.2019, 17:19 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Kako raste masa plaća u javnom sektoru?
KOMENTAR - Nisam imao namjeru „udaviti brojkama", ali kako je deficit brojki i argumenata u Hrvatskoj ogroman, pokušat ću ga malo pokrpati. Tema je aktualna – ova borba za plaće u javnom sektoru.
Slušate li sindikate javnog sektora i njihove sindikalne ministre u vladi (resori zdravstva i obrazovanja), dvije stvari nikada nećete čuti:
Nećete čuti da bi se plaće produktivnih djelatnika mogle povećati ako bi se sustav riješio neproduktivnih dijelova (jer >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << ista masa plaća na manji broj ljudi, ili uz organizacijska i tehnološka poboljšanja koja podižu produktivnost, znači veće plaće).
Nećete čuti da bi se plaće u nekom sektoru mogle povećati tako da se negdje drugdje postignu uštede.
Riječ je o javnosektorskoj solidarnosti koja ujedinjuje sindikate i njihove ministre. Zavjet šutnje o problemima u dubini javnog sektora blokira bilo kakvu promjenu. Ono što ćete zbog zavjeta šutnje slušati, isključivo je:
Moralna panika – ne plaćamo ih dovoljno, odlaze u Njemačku i Irsku!
Njima je najteže, potplaćeni su i zaslužuju mnogo više!
Zavjet šutnje i moralni priziv klasične su tehnike političke komunikacije koje imaju za cilj stvoriti osjećaj krivnje kod svakoga čije je mišljenje drugačije od zahtjeva prema državnom proračunu. Cilj je sakriti brojke i raspravu o njima. Jer, ukupne naknade zaposlenima na razini opće države iznosile su 36,4 milijarde kuna 2015., 41,8 milijardi kuna 2018., a ove se godine mogu očekivati na razini od oko 43,8 milijardi kuna. To je nominalno za oko 20% više nego 2015., a realno za oko 17,5% više jer je 2,5% u proteklom razdoblju „pojela" inflacija.
Slika 1. Ukupne naknade zaposlenima u općoj državi 2015.-2018.
Izvor: Ministarstvo financija RH
Prikazane brojke ne znače da je masa plaća u obrazovanju i zdravstvu rasla po istim stopama kao ukupne naknade zaposlenima na svim razinama državne vlasti (opća država uključuje i lokalnu državu), ali znači da se rasprava o bilo kojim plaćama u javnom sektoru ne može voditi izvan konteksta prikazanih ukupnih brojki.
Vrlo je vjerojatno da su plaće u lokalnoj upravi i samoupravi i moguće u pokojem državnom poduzeću rasle brže od prikazanog tempa, no to ne znači da se jedan ili dva javna pod-sektora poput zdravstva i obrazovanja mogu izvlačiti izvan konteksta općeg državnog sektora. Pa ne rade jedni za Ruse, a drugi za Amerikance. Sve ih plaćamo mi, šutljivi hrvatski građani.
Trebamo dakle širi kontekst, a on je ovaj:
Zamislimo da se kroz vrlo uredne, gotovo neosjetne racionalizacije, broj zaposlenih u javnom sektoru u proteklih nekoliko godina smanjivao za 1% godišnje; masa plaća po zaposlenom mogla se povećati i do 25%, više nego 20% realno! (Naravno, nije poznato da je ikakvih racionalizacija bilo; po svemu sudeći, broj zaposlenih je rastao iako se broj djece i stanovnika smanjio, a ako broj ljudi raste onda će ista svota po glavi dati manje).Ne znamo točno kome su se i kako povećale plaće u općoj državi, no nisu građani ove zemlje krivi ako „ljevica ne zna što joj radi desnica" (shvaćate što želim reći). Građanima su jednako važni i liječnici i učitelji i vojnici i policajci i vatrogasci i socijalni radnici i službenici koji vode brigu o katastru i ovi u HEP-u što distribuiraju struju i svi ostali, pa priče o tome kako su jedan ili dva sektora nešto posebno iz perspektive interesa građana ne drže vodu.
Iz svega slijedi da su priče o tome kako za obrazovanje fali samo 400, a za zdravstvo još par sto milijuna priče za malu djecu, jer za pod-sektor X isto tako "fali" jedno 500, za pod-sektor Y samo 150, itd. itd., tako da je država jedna, cijela i velika što se svodi na 400%2B300 600 ... 60 70 137 ... i tako, jasno je vam je kako dolazimo do onih milijarda na slici 1.
Sljedeće dvije slike pomoći će u bacanju dodatnog svjetla na problem. Gledat ćemo mase (ukupne vrijednosti) nekih najvažnijih državnih izdataka u postotku BDP-a. To je puno ispravnije od one metodološke svinjarije neki dan na Tportalu kada su išli uspoređivati nominalne plaće u Hrvatskoj, Finskoj i Sloveniji posve zanemarujući razlike u broju sati nastave, prosječnoj razini cijena i razlikama u ukupnoj gospodarskoj razvijenosti. Na slikama će uz podatak za Hrvatsku biti prikazani podaci za Njemačku koja je uzor efikasnosti javnog sektora, prosjek za EU, zatim podatak za Sloveniju – koja je uvijek usporediva s Hrvatskom zbog dijela zajedničke povijesti, te podatak za Estoniju koja je zadnjih godina najuspješnija bivša socijalistička zemlja.
Prvo jedan podatak koji nema izravne veze s plaćama. Kupnje intermedijarnih dobara odnose se na nabavke roba i usluga u javnom sektoru – papir koji se troši, struja, hrana, piće, intelektualne usluge, ukratko, sve i svašta od čega se najveći dio kupuje kroz procese javnih nabavki. Brojka je važna, jer pokazuje operativnu (ne)efikasnost cjelokupnog javnog sektora i ta brojka je – neumoljiva.
Njemačka je nedostižan ideal efikasnosti, a Hrvatska je primjer dramatične neefikasnosti. Koliko se samo prostora za povećanje plaća i smanjenje proračuna te ukupnog opterećenja krije u ovom višku od 2 postotna boda BDP-a, koliko dijeli Hrvatsku od Slovenije i Estonije (Njemačka je posve nedostižna, za što postoje i objektivni razlozi)! Međutim, reforme kojima bi se ovaj udjel normalizirao i stvorio prostor za prenamjene sredstava ili uštede nikome nisu na pameti.
Slika 2. Kupnje intermedijarnih roba i usluga od strane sektora opće države, % BDP-a
Izvor: Eurostat
Drugo, idemo na udjele naknada zaposlenima u sektoru opće države u BDP-a: ista je struktura slike. Njemačka je i dalje ova nedostižna donja linija. Poredak je isti, ali razlike su manje. Estonija na plaće troši oko pola posto BDP-a manje od Hrvatske, Slovenija gotovo jedan posto manje. Sve tri ex socijalističke zemlje daleko su iznad prosjeka EU-a. Dakle, Hrvatska je najlošija među lošima, ali ne znam koliko je utješan zaključak da pri tome ne odstupamo jako prema gore. Sigurno nije utješno što ukupne naknade zaposlenima rastu brže od BDP-a (pa linija na slici raste, a rasti će vjerojatno i 2019., i sigurno 2020. ako plaće eksplodiraju u izbornoj godini).
Slika 3. Ukupne naknade za zaposlene u sektoru opće države u % BDP-a
Izvor: Eurostat
Neimaština ljude ponekad navede da se potuku oko mrvica. To možemo prevesti na onu poznatu uzrečicu da smo svi u istom loncu. Za kraj, evo kako se ovo načelo prevodi u trokut vlada – sindikati (zaposleni u javnom sektoru) – građani (porezni obveznici):
Vlada
Za vladu ćemo ovdje koristiti pojam „Plenković", jer su resorni ministri za zdravlje i obrazovanje ionako prešli na drugu stranu. Plenković je, dakle, nervozan i razočaran kao što se moglo vidjeti na presici u petak 11.10. Vjerojatno je mislio da će dosadašnje bujanje platnih lista izazvati zahvalnost i mekši pregovarački stav javnosektorskih sindikata, a oni, nezahvalnici, traže sve više. Spominju se postoci od 6,11% do 15, 20%. Određenu odstupnicu premijer si je osigurao kroz diskretnu najavu mogućeg odustajanja od smanjenja opće stope PDV-a s 25% na 24% (što je već uneseno u porezne zakone!), pa pro-vladini mediji već „informiraju" puk da su „gotovo svi", čak i stručnjaci, za to da se PDV ne smanjuje a novac preusmjeri u plaće (evo ovdje jednog stručnjaka koji nije za to, ali bit će da smo u manjini, u Večernjaku to znaju?). Međutim, premijeru nije lako odustati od 24%. On zna da je 25% među tri najveće stope PDV-a u Europi, a to znači i na svijetu, i isto tako zna da će ga dobar dio ovih koji su sada za ostavljanje stope na 25% uskoro napadati zbog toga što nije ispunio predizborno obećanje iz 2015./2016. o spuštanju opće stope PDV-a za 2 postotna boda. Takva je priroda politike, ništa čudno: kakva obećanja, takav rezultat (uvijek podbačaj jer obećanja su uvijek veće ili manje laži).
Sindikati – zaposleni u javnom sektoru
Sindikati i njihovi ministri uporno ponavljaju moralne apele ("iseljavanje, zasluge, osobita važnost njihovog sektora") i traže nove terete za poduzeća i građane (naročito njihov ministar Kujundžić), iako razumiju da su platne liste nakon izlaska iz krize 2015. količinski i vrijednosno više nego lijepo narasle (sjetite se Slike 1). Njima se više isplati ovakvim povremenim akcijama iznuđivati što više za plaće, nego se zamarati time kako funkcionira javni sektor u cjelini i kojim bi se „reformama" moglo smanjiti ono čudo od intermedijarnih troškova, ili postojeća masa plaća rasporediti na manji broj produktivnijih ljudi. „Reforme" su uvijek teške teme, ne samo politički nego i menadžerski, za što naš javni sektor nema kapaciteta; zbog toga smo ih uspjeli profanirati, uvjeriti javnost da to spominju samo čudaci i neki ortodoksni ekonomisti koje više nitko ne uzima za ozboljno. "Reforme" su zakopane duboko pa je stoga bolje plesat dok muzika svira: jer, dok jednom dijelu javnog sektora ugriz u kolaču raste, raste i šansa da će ga ostali svojim ugrizima sustići. Takva je priroda ove igre i zbog toga su intermedijarni izdaci u postotku BDP-a eksplodirali kao što je pokazano na slici 2.
Građani – porezni obveznici
Među malobrojnim građanima koji neto uplaćuju u proračun velik je broj onih koji bi zdušno podržali rast plaća učitelja, profesora, liječnika, kada bi u tim sektorima i u javnom sektoru u cjelini vidjeli neke reforme koje obećaju rast, rasterećenja, „strukturne promjene" kako se to kaže. Ukratko, kada bi vidjeli rast efikasnosti i/ili kvalitete. Međutim, gornja točka 2 (javnosektorski oportunizam i solidarnost) razotkriva zašto zaposleni u javnom sektoru tj. njihovi sindikati ne traže saveznike među građanima i poduzetnicima, već traže isključivo otvorenu ili prešutnu potporu drugdje u javnom sektoru. Tako nastavljamo živjeti u lošoj ravnoteži u kojoj neto platcima preostaje da gledaju sa strane kako će sve to završiti.
Uglavnom, ovo je priča koju smo u proteklih dvadesetak godina gledali barem 7-8 puta, pa je onaj deja vu osjećaj prejak da bi se ovaj tekst dalje nastavio. Očekujte kompromis i nastavak dosadašnjeg stanja, ova stara plejka odavno prekače.
https://arhivanalitika.hr/blog/brojke-protiv-morala-kako-raste-masa-placa-u-javnom-sektoru/
.jpg)
