Izvor: SEEbiz.eu, 17.Nov.2015, 10:16 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Kako MOST vidi reformsku Vladu
ZAGREB - MOST na svojim web stranicama iznosi svoje modele Vlade kojih, kažu, ima sedamnaest. Danas su pisali o reformskoj Vladi, a taj tekst prenosimo u cijelosti.
Kad se vidjelo u predizbornim anketama da lijeva i desna opcija ulaze u „mrtvu trku“ logično je bilo zaključiti da bi se rezultat mogao pretvoriti u pat poziciju. Bilo je samo pitanje na koliko će se opcija razliti svi oni drugi glasovi i hoće li neka od njih postati ne više „jezičac na vagi“, nego ona >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << koja „važe“ mogućnost promjene političke paradigme u Hrvatskoj. Hoće li se moći uvjetovati Vladu sadržajem, a ne pozicijama?
Kad se u MOSTU vidjelo da će ta uloga postati realna, postalo je sve češće pitanje kome se prikloniti. MOST je na to odgovarao: nikome, jer naš pogled na politiku mijenja to pitanje „kome se prikloniti“, u pitanje „čemu se prikloniti“.
Na prvom sastanku s HDZ-om i SDP-om (i njihovim koalicijskim partnerima), u srijedu 11. studenog, MOST je odmah objema stranama ponudio Reformsku vladu, a ne tek jučer kako to neki mediji krivo naglašavaju. Moramo citirati vlastito priopćenje u kojem stoji: „Na sastanku Nacionalnog vijeća MOSTA nezavisnih lista odlučeno je da Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i Socijaldemokratskoj partiji (SDP) predložimo zajedničko konsenzualno formiranje Reformske vlade u idućem mandatnom razdoblju“.
Iako su krenuli spinovi da MOST ne želi preuzeti odgovnost i sam sudjelovati u Vladi, nego HDZ-u i SDP-u podmeće veliku koaliciju, u priopćenju je stajalo: „Spremni smo preuzeti i odgovornost. Predlagati i provoditi reformska rješenja na dobrobit Hrvatske. Sve nužne reforme i vremenske okvire tako nećemo nametati drugima, nego i samima sebi. Opseg reformi i redoslijed prioriteta odredit ćemo zajedno – konsenzusom, pri tome uključujući i javnost, kako stručnu tako i opću, kako bi se izbjegli svi nepotrebni otpori“.
Kako je moguće da se nakon ovako jasnog i nedvosmislenog priopćenja poslanog svim medijima i objavljenog na stotinama mjesta 11. studenog, javnost već tjedan dana obmanjuje spinom da MOST bježi od odgovornosti!? I da u tome sudjeluju brojni analitičari, politolozi, komentatori…?
Čak smo i završili riječima koje mnogi nisu pročitali, ali su s autoritetom ismijali MOSTOVU „naivnu“ političku utopiju i tobožnju degradaciju demokracije, pri tom krivo interpretirajući našu ponudu Reformske vlade pojmom besadržajne „velike koalicije“ koju nikad nismo predložili. A evo i zadnje rečenice tog tjedan dana starog, a zaboravljenog priopćenja: „Nakon mandata Reformske vlade, pred Hrvatskom bi bili otvoreni novi izbori u kojima bismo sve svoje različitosti mogli staviti pred birače, ne plašeći se više za ono temeljno: stabilnost reformirane hrvatske države i punu političku zrelost hrvatskog društva“.
Čija je Reformska vlada? MOSTOVA? Ne. Zajednička: HDZ-ova, SDP-ova, MOSTOVA…
Tko su, u nemogućnosti dogovora i nametanja vlastitih stranačkih kadrova, dominantno izvršni provoditelji, ministri u Reformskoj vladi? Najbolji hrvatski stručnjaci iz raznih područja, dokazani na relevantnim upravljačkim poslovima – birani konsenzusom HDZ-a, SDP-a i MOSTA.
Nema nametanja, nema uvjetovanja, nema podmetanja, nema spinova – trojni konsenzus i na 2, 3 ili 4 godine dogovorno strukturno redizajniranje Hrvatske u korist svih njezinih građana. Što je to tako utopistički loše u tom prijedlogu „Vlade sa zadatkom“?
Godine 1989. Nelson Mandela je bio zatvorenik s jednim od najdužih zatvoreničkih političkih staževa u suvremenoj povijesti. Godine 1989. Frederik W. de Klerk bio je predsjednik države u kojoj je Nelson Mandela bio zatvorenik, a društvo duboko podjeljeno apartheidom. Godine 1990. Nelson Mandela je bio pušten iz zatvora pod pritiskom svjetske javnosti. Godine 1993. Nelson Mandela i Frederik W. de Klerk podijelili su Nobelovu nagradu za mir zbog ukidanja apartheida. Godine 1994. Nelson Mandela je bio predsjednik iste te države u kojoj više nije bilo moguće da netko drugi, recimo sada Frederik W. de Klerk, bude zatvorenik zbog političkih stajališta ili boje kože. Prošlo je samo pet godina.
Godine 1963. Martin Luther King je imao možda samo san. Danas je u toj državi, u kojoj je on sanjao utopijski san o jednakosti ljudi različite boje kože, predsjednik osoba koja bi tada bila promatrana kao „pogrešno“ obojena.
Godine 1945. Francuzi i Nijemci su završili najkrvaviji međusobni sukob u svojoj povijesti. Već i sama pomisao da bi ta dva naroda mogla zajedno graditi europski mir i europski san bila je ludost. Godine 1951., samo šest godina kasnije, utemeljili su zajedno Europsku zajednicu za ugljen i čelik, preteču Europske unije koju danas zajedno dijeli 28 država, uključujući i Hrvatsku. A na tom putu je i Srbija s kojom smo prije 10 godina bili u ratu s uvjerenjem da do normalizacije odnosa neće doći doklegod žive generacije koje su ga proživjele.
Što je to toliko dublje u odnosu hrvatske desnice i ljevice da zbog evidentne potrebe neodgodivog izvlačenja države iz teškog gospodarskog stanja i nametnute paranoidne podjele, ne mogu napustiti misaoni apartheid, „boju“ (ispod) kože ili drugi svjetski rat te pustiti na miru djedove ustaše i partizane?
Treba li u Hrvatskoj 2015. vjerovati u utopiju da Zoran Milanović i Tomislav Karamarko mogu dobiti mjesto u hrvatskoj povijesti kao oni koji su nakon 25 godina svojoj zemlji dali šansu da se preoblikuje u demokraciju 21. stoljeća?
Naša imena u ovom tekstu nećemo ni spomenuti.
