Izvor: SEEbiz.eu, 05.Okt.2015, 12:08 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Kad Lorca oživi
KOLUMNA - Pisci. Često smo u nekakvom sukobu, stalnom raskoraku s vremenom, prolaznosti.
Dok drugi s vremenom žive, mi se s njim sukobljavamo. Uporno. Neumorno. Ne odustajemo od te životne polemike o prolaznosti. Iako, ako baš hoćete, kao što sve postoji i ništa ne postoji, tako je to nekako i sa prolaznosti. Postoje, ipak, trenuci koji nas otrgnu od tih sukoba. Trenuci koji nas svim svojim vremenskim kontroverzama uvjeravaju kako bitku protiv vremena možda, nekako, ipak >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << možemo dobiti. Iako, nisam sklon vjerovati niti u pobjede, još manje u pobjednike. Sve u svemu nebitno. Ovog sam petka, u kvartu, u zagrebačkoj Martićevoj ulici, došao poslušati nešto što sam mislio da će biti uobičajena večer petkom, odlazak s prijateljima u još jednu kvartovsku birtiju i naša uobičajena cugerska druženja.
Nije Martićeva, zapravo, bilo koja ulica. Od šezdesetih je godina, uz zagrtebačku Džamku, zapravo nekadašnju Kraševu ulicu, bila kvart u kojem su se „kuhale“ nadolazeće lude osamdesete, bila je to oduvijek ulica, ili zagrebačka četvrt onih koji su na ovaj ili onaj način glazbenim stvaralaštvom tražili nešto više od uobičajene svakodnevice, nešto vrijednije od mejnstrimskog treša koji nam se ionako nudi u svakoj neupečatljivoj birtiji, ili u svakom klubu u kojem je domet broj sponzoruša koje u jednoj večeri uspiju naći svoje sponzore. Pa to, naravno, postane medijska vijest u istim takvim mejnstrimovskim treš medijima. Bilo mi je, možda i zbog tog sentimentalnog odmaka od sadašnjosti, možda zbog toga što sam kao klinac promatrao tu neku drugu zagrebačku scenu, posebno drago slušati, tog petka uvečer, nastup Nine Ćorić i Gorana Žegarca, u malom kafiću Divas, u Martićevoj. Iako je najava Nininog nastupa bila „Flamenco uživo“, sva „kritika“ koju bih uopće mogao napisati bila bi: „Kad Lorca oživi“.
Odrastajući uz jednog od najboljih solo gitarista u bivšoj Jugoslaviji, te uz jednog od solidnijih solo pjevača; Margu iz Bezimenih, ako ništa drugo znam slušati. Slušati glazbu, čuti i osjetiti emocije koje vokal i u ovom slučaju gitarist prenose u svojoj izvedbi, jer ako glazbom i riječima uspiju prenijeti osjećaje, pogotovo osjećaje jednog pisca, sve ono što jedan pisac od cijelog života sakrije iza jedne riječi, iza jedne pjesme, poeme, balade, tada i samo tada taj vokal oživljava pisca, oživljava sve ono što bez tih emocija malo tko može pročitati u onome što je neki pisac napisao. Teško je razumjeti pjesnike. Gotovo je nemoguće razumjeti i uživjeti, ili oživjeti sve ono što jedan pjesnik napiše nekom pjesmom. Ali ako izvođaču uspije oživjeti emociju, oživjeti, uživjeti, ostvariti, ozbiljiti sve te osjećaje koje pjesnici skrivaju ponekad iza vrlo skromnih riječi, ponekad iza naizgled nerazumljivih pjesama, zamislite kakav jedan život oživljava takvom izvedbom. Rijetki su koji to mogu. Kao što su, uostalom, rijetki i pisci koji stvarno mogu napisati takve tekstove.
Slušajući Ninu Ćorić, tu večer u zagrebačkom Divasu, moglo se osjetiti Lorcu. Živog. Oživjelog. Pobunjenog. Zaljubljenog. Tragičnog. Lorcu gubitnika. Sjetio sam se jednog, sad već i davnog stručnog rada Roba Stonea, iz 2004. godine, „Flamenco tradicija u radovima Federica Lorce i Carlosa Saura“, u kojem Stone svoj rad praktički temelji na zaključku kako je „razumijevanje simbolizma, vizualnog stila, karaktera, tema, izvedbe flamenca ujedno i ključ za ozbiljnije razumijevanje socijalnih, seksualnih, političkih i egizistencijalnih tema u radovima Lorce i Saura“ Stone, ako se dobro sjećam, ide čak toliko daleko da kaže kako je bez razumijevanja Lorce nemoguća izvorna analiza i otkrivanje razvoja i utjecaja flamenca na modernu Španjolsku. Velike, i vjerojatno čitateljima nebitne ili pak nerazumljive riječi. Dok nisam prije više od pola godine prvi put slušao Ninu Ćorić kako izvodi neke Lorcine stvari, moram priznati ni sam nisam do kraja razumio tu povezanost i uvjetovanost o kojoj Stone piše u svojoj studiji iz 2004. godine, ali i brojnim drugim radovima, predavanjima ili pak javnim nastupima. Za razumijevanje onoga što svojim studijama zaključuje i tvrdi Stone, bilo mi je potrebno čuti Ninu Ćorić. Doista toliko jednostavno. Ili baš i nije.
Nakon petka, ponovno sam slušao Ninu kako u zagrebačkom gornjogradskom okupljalištu kulturnjaka Cinkušu. Sjetio sam se starog Marge koji je često znao reći kako često dobar i jak glas nisu dovoljni za izvrsnog pjevača, ako tu nema emocija, ako izvođač glasom ne zna prenijeti emocije, ako ne osjeća emocije zapisane nekom pjesmom, nekim tekstom. Dobar pjevač – dobro pjeva. Oni izvrsni, pjesmom oživljavaju emocije, davno zapisane pjesmama autora kojih više nema, koji nam više ne mogu osobno približiti sve ono što su napisali nekom pjesmom, nekim riječima. Slušajući Ninu Ćorić, imao sam osjećaj živog Lorce. Oživljenog. I mislio sam – dok ona pjeva, Lorca naprosto kao da je živ.
Fotografija Filip Filipović
