Izvor: Capital.ba, 21.Jul.2015, 09:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Kako je propala banjalučka privreda (II) – „RUDI ČAJAVEC“
OD NAMJENSKE INDUSTRIJE DO SVADBENOG SALONA – U sastavu „Čajavec holdinga“ početkom devedestih radilo više od 10.000 radnika – Poslije privatizacije, proizvodnja je potpuno zamrla, većina preduzeća je završila u stečaju BANJALUKA – U restoranu „Čajavec holdinga“ u centru Banjaluke početkom devedesetih svakoga dana spremano je 7.000 obroka >> Pročitaj celu vest na sajtu Capital.ba << za radnike ove najveće firme iz sastava namjenske industrije bivše SFRJ. Pravi apsurd predstavlja činjenica da je od svih preduzeća iz sastava „Čajavca“ samo restoran zadržao svoju namjenu, s tom razlikom što se umjesto za radnike, obroci danas spremaju za svadbe i sahrane, ali 7.000 obroka ne bude spremljeno ni za nekoliko mjeseci, a kamoli svakodnevno. Ovi podaci najslikovitije pokazuju šta je ostalo od nekadašnjeg ponosa, ne samo Banjaluke, već i bivše Jugoslavije, jer je u 35 preduzeća u sastavu „Čajavec holdinga“ početkom devedestih radilo više od 10.000 radnika. Pored onih u centru Banjaluke, „Čajavec“ je imao svoje proizvodne pogone u Foči, Čelincu, Šipovu, Laktašima, Novakovićima, a jedan manji proizvodni pogon bio je u Rogoznici u Hrvatskoj. Poslije privatizacije, proizvodnja je potpuno zamrla, većina preduzeća je završila u stečaju, a u halama i objektima u kojima su nekada bili proizvodni pogoni, danas se nalaze tržni centri, privatni fakulteti, saloni namještaja, diskoteke, svadbeni saloni, kafane, televizijski studiji… Međutim, ono što predstavlja još jedan apsurd, a ujedno vjerovatno i najvjerniji pokazatelj ko je odgovoran za sunovrat ovog nekadašnjeg giganta jeste činjenica da su u krugu „Čajavca“ danas smještena i sjedišta dvije političke partije. Tamo gdje je nekada bila toplana, preko koje su se grijali pogoni s nekoliko hiljada radnika, danas se nalazi sjedište banjalučkog odbora SDS-a, dok se u nekadašnjoj upravnoj zgradi holdinga skrasila stranka kojoj je u osnovi programa (još jedan apsurd) zaštita radničkih prava – Socijalistička partija. Bivši direktori „Čajavca“, koji su na čelu pojedinih preduzeća iz sastava holdinga bili do početka devedesetih, kažu da ih spopadne muka svaki put kada prođu pored firme u kojoj su proveli radni vijek i kada vide šta je ostalo od firme koja je godišnje izvozila proizvode vrijedne desetine miliona dolara. Jedan od njih je Dragovan Petrović, koji je kraj radnog vijeka proveo na čelu preduzeća „Čajavec – Štampane veze“. Petrović objašnjava da se na njenom mjestu danas nalazi svadbeni salon „Tamaris“, ističući da su „Štampane veze“ s modernom tehnologijom koju su posjedovale i danas mogle da rade svoj posao. „Nažalost, nije bilo volje, želje i znanja da se ‘Čajavec’ sačuva i održi, tako da je politika dopustila da se uništi ponos bivše namjenske industrije SFRJ. Posebno pitanje je zašto je FBiH sačuvala svoju namjensku industriju, dok je u RS potpuno uništena„, kaže Petrović. On objašnjava da se na mjestu današnjeg Univerziteta za poslovne studije nekada nalazio Institut „Čajavca“, dok je u nastavku te zgrade na tri sprata, gdje se danas nalaze sjedišta Bel televizije, Elta televizije, kol-centar i još niz, uglavnom, privatnih preduzeća, nekada bio proizvodni pogon „Profesionalne elektronike“ ili popularnije „Profesionale“. „‘Profesionala’ je bila kičma sistema, jer je u njoj radilo 5.000 radnika, od čega najmanje 400 visokoobrazovanih kadrova. Proizvodnja je bila smještena i u nastavku zgrade poslije ‘Tamarisa’, koja je danas potpuno devastirana„, kaže Petrović. On objašnjava i da se na mjestu gdje je danas tržni centar „Konzum“ nekada nalazio pogon „Felme“, isto kao i u najvećoj proizvodnoj hali u krugu „Čajavca“, gdje je nedavno otvorena prodavnica kompanije „Beko“. Pravi paradoks predstavlja činjenica da je „Beko“ poznata marka kućanskih aparata, koje je, kako tvrdi Petrović, da je bilo volje i znanja, i danas mogao da pravi „Čajavec“, umjesto što se na tom mjestu nalazi trgovina stranih kućanskih aparata. Petrović objašnjava da se firma „Čajavec – Precizni liv“, koja je svojevremeno imala najmoderniju tehnologiju, i pored „Štampanih veza“ bila jedna od najprofitabilnijih firmi u holdingu, danas nalazi brza pošta „Euro ekspres“, dok se pored nje u hali u kojoj je bilo veliko skladište „Čajavca“ danas nalazi tržni centar „Velpro“. On kaže i da je nemoguće tačno procijeniti vrijednost prijeratne imovine „Čajavca“, ističući da je po volji političkih moćnika imovina ovog holdinga prodavana po knjigovodstvenoj, umjesto po tržišnoj vrijednosti, čime je praktično omogućeno da se proizvodni pogodni pretvore u svadbene salone i tržne centre. Bivši radnici ovog giganta preko Razvojne organizacije sindikata – ROS „Čajavec“ prvu tužbu kojom su osporili privatizaciju preduzeća i tražili da se zabrani prometovanje imovinom i kapitalom „Čajavca“ podnijeli su sada već daleke 2001. godine, a prvo ročište po njihovoj tužbi održano je poslije punih deset godina. Posebno interesantno je da nijedan advokat nije želio da zastupa sindikalce u ovom sporu, iako su radnici u tužbenom zahtjevu tražili naknadu štetu u visini od 250 miliona maraka. Tužbeni zahtjev je i danas u ladicama Okružnog privrednog suda u Banjaluci. Pored toga, interesantno je da je tužbu kao „glupost“ označio prvi direktor Direkcije za privatizaciju RS Borislav Obradović, koji je poslije odlaska sa te funkcije bio u upravnim organima, vjerovali ili ne, „Čajavec holdinga“. Postupak revizije privatizacije po zahtjevu Sindikata pokrenula je Komisija za reviziju privatizacije RS, ali taj postupak je završen kao i većina ostalih predmeta za koje je Komisija utvrdila da postoji „osnov sumnje“ da je privatizacija bila nezakonita. Ipak, sindikalci su tada otvoreno rekli da ne očekuju nikakve rezultate od Komisije za reviziju privatizacije, posebno kada je na njeno čelo došao Savo Ševaljević, koga su označili kao osobu koja je probila led za uništavanje „Čajavca“, jer je kao stečajni upravnik prvi likvidirao jedno od preduzeća iz sistema „Čajavec“, konkretno „Fizičko-tehničko obezbjeđenje“ (FTO). Belenzada: „Čajavec“ nije privatizovan, već uništen! Predsjednik Konfederacije sindikata RS Obrad Belenzada kaže da „Čajavec“ nije privatizovan, već uništen, ističući da je ubijeđen da su pojedine firme iz sistema „Čajavec“ i danas mogle da posluju, navodeći kao primjer „Čajavec – Precizni liv“. „Ta firma je, ako se ne varam, gurnuta u stečaj i tako ‘privatizovana’ da bi novi vlasnik tehnologiju preselio u Zaprešić u Hrvatskoj, gdje i danas radi. Najkraće rečeno, nije bilo političke volje i znanja da se ‘Čajavec’ sačuva i zato na kapije tog nekadašnjeg giganta više ne ulazi nekoliko hiljada radnika, već nekoliko stotina robova novih vlasnika imovine ‘Čajavca’„, kaže Belenzada. Proizvodnja samo u „Hemofarmu“! Jedini primjer uspješne privatizacije nekog preduzeća iz sistema „Čajavec“ u kojem radnici i danas rade u proizvodnji je preduzeće „Čajavec – Sistemi upravljanja“. Ovu firmu čiji pogon je bio smješten u Novakovićima, pored Banjaluke, kupio je srpsko-njemački koncern „Hemofarm“. U nekadašnjem pogonu „Čajavec – Sistemi upravljanja“ danas se nalazi fabrika lijekova u kojoj radi skoro 200 radnika i koja je jedan od najvećih izvoznika u Republici Srpskoj. Uz tržni centar izgradio i hotel! Slobodan Ćurčić, bijeljinski privrednik i vlasnik preduzeća „Sloboprom“, koji je u privatizaciji postao vlasnik nekoliko objekata u krugu „Čajavca“ u centru Banjaluke, kaže da se mnogi poslovni potezi privrednika u RS pogrešno intertpretiraju i stavljaju u kontekst pogrešne privatizacije i tajkunizacije. „Tokom 2005, 2006. i 2007. godine kupio sam dio poslovnog prostora preduzeća ‘Rudi Čajavec’ i na toj lokaciji izgradio tržni centar u kome su zastupljeni svi poznati trgovinski brendovi. Izgradnja hotela nametnula se kao logična potreba„, kaže Ćurčić. On naglašava da je bivši gigant „Rudi Čajavec“ svoju proizvodnju svojevremeno organizovao na desetine lokacija u Banjaluci i okolini, da je nakon privatizacije ovaj bivši gigant imao 34 pravna sljedbenika, te da je danas deplasirano bivše fabrike, koje su zapošljavale po nekoliko hiljada radnika, stavljati u kontekst pogrešno izvedene privatizacije u RS. Ćurčić kaže da su sličnu sudbinu u vrijeme globalizacije doživjele brojne fabrike u Italiji i Austriji, te da niko od toga nije pravio poseban problem, prihvatajući taj proces kao logičan put kapitala i tržišnog razvoja. On ističe da je kupovinu poslovnih i kancelarijskih prostora „Rudi Čajavca“, kao što su to radili i drugi zainteresovani kupci, obavio u šest navrata tokom tri godine, da je sve izvedeno transparentno i da posjeduje šest validnih kupoprodajnih ugovora. Ćurčić kaže da ga je kupovina tog prostora ukupno koštala oko 20 miliona KM. On je u krugu „Čajavca“ otvorio i novi hotel „Jelena“, istog naziva kao što je hotel koji posjeduje u Brčkom. Kapacitet hotela sa četiri zvjezdice je oko šezdeset soba. Investirao je u hotel, tvrdi, oko 5.000.000 KM. „U ranijim fazama izgradnje tržnog centra omogućio sam zapošljavanje oko 200 radnika. S otvaranjem hotela, ta cifra se povećava ukupno na 350 radnika„, kaže Ćurčić. poslovni portal CAPITAL i Nezavisne novine SUTRA „FRUKTONA“: Od pepsija do privrednog groblja
Nezavisne i Capital.ba objavljuju: Od namjenske industrije do svadbenog salona (2)
Izvor: Nezavisne Novine, 21.Jul.2015
BANJALUKA - U restoranu "Čajavec holdinga" u centru Banjaluke početkom devedesetih svakoga dana spremano je 7.000 obroka za radnike ove najveće firme iz sastava namjenske industrije bivše SFRJ. Pravi apsurd predstavlja činjenica da je od svih preduzeća iz sastava "Čajavca" samo restoran zadržao...
