Izvor: SEEbiz.eu, 05.Maj.2019, 11:51   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Jedina hrvatska strategija: Očuvati status quo

KOMENTAR - Kakav šok! Nevjerica. "Spasitelji" Kinezi nisu zainteresirani za strateško partnerstvo u Uljaniku.

Iako je svakoj ekonomski pismenoj osobi odavno jasno da nema perspektiva za onakvu brodogradnju, u Hrvatskoj još uvijek ima onih koji misle da kapital nije bitan. Mislili su, valjda, da se zadnja moćna komunistička partija na svijetu ne vodi (samo) logikom kapitala.

Međutim, kineski partijski kapitalizam opstao je zbog toga što je komunistička partija >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << prigrlila logiku kapitala. Zamislite kakvu moć ima taj kapitalizam. Toliku da je bio u stanju spasiti komunizam. Točnije, strukturu moći koja ga je nosila – partiju. Koja se prilagodila (Deng je prilagodbu započeo 1978.), u jednoj tada siromašnoj zemlji. Toliko siromašnoj da su razvoj, kapitalizam i partija išli ruku pod ruku.

U Europi 1989. to nije bilo moguće – prepustiti partijama transformaciju. Previše ljudi je imalo liberalne ideje. Nije se radilo samo o ekonomskom kolapsu. Željelo se demokraciju. Rock n' roll i satelitske antene odradili su svoje. Dok su Kinezi osamdesetih željeli više riže, i bili spremni učiniti sve za to, na istoku Europe ljudi su željeli bolje traperice i automobile. Osim toga, partije su u socijalizmu desetljećima širile priču o «reformama», uključujući i one «tržišne». Čak je i SSSR 80-tih probao perestrojku. Nije išlo. Partije, non passaran – pred trideset godina u Europi.

Ne treba podcijeniti niti sjećanja prenijeta od starijih generacija u Europi, makar u nekim zemljama. Djedovi i bake današnjih Čeha i Poljaka pamtili su vremena kada su te zemlje bile pomalo nalik Njemačkoj. Tim narodima osamdesetih nije ostala ni trunka dileme o tome je li socijalizam bio dobar ili loš i treba li tranziciju odnosno transformaciju voditi pod likom Karla Marxa. Na koncu, Vaclava Havela je inspirirao Frank Zappa. Tražite paralele.

Hrvati su ipak ostali u dilemi. Izranjajući iz velike dvojbe, malo zbunjeni pred težinom povijesnog trenutka, pomislili su 1990. da je vlastita država nužan i dovoljan uvjet za razvoj i uspjeh. Sve drugo nije bitno. Ili će se posložiti samo od sebe.

Tako se promijenila država, ali ne i njezini bitni elementi.

Te elemente nipošto ne bi trebalo zvati socijalističkima. Ovo nije tekst o «nasljeđu socijalizma». Mnogo je preciznije govoriti o partijskome naslijeđu. Riječ je o modelu partijske države u kojem partija odlučuje o svemu i kontrolira sve, a puk slijedi jer dobiva dovoljno. Partijska elita "spušta prema dolje". A članstvo u partiji najvažnija je referenca. To je model koji transcedira duga povijesna razdoblja. Ni u doba prijeratnog HSS-a nije bilo puno drugačije. Socijalizam je samo jedna epizoda u partijskoj organizaciji društva. Ta organizacija evoluira i poprima razne forme.

U modernim inačicama i u ekonomskom smislu, partijska država značila je težnju kontroli nad što više kapitala. Pri tome cilj nije bio da se on uveća, oplodi, već je jedini cilj bio – da se kapital kontrolira; politička kontrola kao cilj sam po sebi.

Širi društveni okvir se doduše mijenjao. Višestranačje je zamijenilo jednu stranku. Jugoslavija je zamijenjena Europskom unijom. Pojavilo se nešto privatnog poduzetništva i vlasništva. No, negdje u dubinama društvene organizacije, topla jezgra partijske države i partijskog gospodarstva nije se mijenjala.

Nevolja je što je takav sustav, kao uostalom i socijalizam, ekonomski neefikasan. Kinezi tj. kineska partija bili su zadnja nada, makar i na simboličnoj razini, da bi takav sustav u nekom obliku mogao opstati. Nada da se topla jezgra partijskog modela ne treba hladiti. Nada da se nuklearni reaktor hrvatskog zaostajanja može i dalje pržiti na vatri naloženoj od kapitala kojeg treba paliti dok ne nestane, jer uvijek ima netko tko će dodati još jednu kapitalnu cjepanicu u partijsku peć.

A onda – već spomenuti šok, nevjerica. Ni Kinezi kapitala više pržiti neće.

Koliko smo ga mi samo spržili! Jamstva, subvencije, promašene investicije, koruptivno napuhani investicijski izdaci, tuneliranje, javne nabavke po babi i po stričevima, «strateška poduzeća» koja treba obraniti od privatnika i nedajbože stranaca, "vlasništvo našima", strategije za pobjednike i odabrane, krediti partijskim i inim drugovima ... nemoguće je nabrojati sve alate koji su isprobani kroz desetljeća, ne bi li model partijske države i gospodarstva bio očuvan. I još nije gotovo. Nude se novi. Populističke alternative ističu se po tome što u njima nema ničeg ekonomski liberalnog. Uglavnom se radi o ponudi različitih modela dodatnog zatvaranja u partijske dveri i progona ono malo slobode.

Priča je pomalo dosadna, jer model je uvijek isti. Fokusirajmo se stoga na uži, ekonomski sadržaj. Neko poduzeće ima kapital 100. Onda ono napravi gubitak 200. Onda netko doda barem 100, koliko iznosi razlika između prva dva broja. Sada više nema kapitala 100, nego je nula jer je onih 200 spržilo više od 100 (razlika pripada vjerovnicima čiji se kapital također prži). A kako se nakon krpanja rupe suštinski ništa nije promijenilo, onda se opet napravi gubitak barem 200.

Tako se odigra par krugova kroz nekoliko godina ili desetljeća. Onda netko kaže: ne ide više ovako. Drugovi, moramo nešto mijenjati! Recimo da na kraju ostane rupa od 250. Onda se ona napuni s 251 i školjka se nekom uvali za 1, jer nitko pametan ne bi dao više. Onda krene moralna panika, uzbuna: kako su lopovi mogli prodati nacionalno blago za 1! A ako onaj koji je to kupio nedajbože s time nešto i napravi, pa počne zarađivati, tek tada ga dočekaju, mrskog lopinu, jer kako je kupio za 1 a zaradio 2?! Takvih profita ima samo u oružju i drogi: opljačkani smo, to je naše!

I tako u krug. Iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće. Prokleti ekonomisti, poduzetnici i stranci koji gledaju samo brojke, a ne vide ljude.

Kada se priča ogoli do kraja, vidi se koliko je pogrešna ona raširena priča da Hrvatska nema ili nije imala strategiju. Hrvatska je imala i ima jednu vrlo jasnu strategiju: očuvati status quo, i ako treba pritom i spržiti novac, za cijenu se ne pita.

Psiholog Daniel Ariely svoju je najpoznatiju knjigu Predvidljivo iracionalni započeo metaforom o skidanju flastera. Narodna je mudrost, a ovaj psiholog smatra da ju i medicinske sestre primjenjuju u praksi, da je bolje ako se flaster skida naglim trzajem. Međutim istraživanja su, kaže Ariely, pokazala da je mnogo bolje flaster skidati polako. Manje boli.

Mi smo Arielyeva djeca. Mi bi da ne boli. Doista, ako je bolje flaster skidati polako, pravo je pitanje: koliko polako? Zašto ne toliko polako da uopće ne boli, da se jedva osjeti? Da golica ... ma kakav milimetar na minutu, zašto ne mikro, piko ili nano metar na sat? Fino ležiš, drugi rade (jako pažljivo, molim!), ništa ne boli, samo škaklja, a vrijeme prolazi.

Vrijeme? Toga barem imamo na bacanje. Što kažete; vrijeme je novac, vrijeme je skupo, vrijeme ima oportunitetni trošak? Dajte, vi ekonomisti, dosta. Em ste davež, em ne razumijete ljude. Ništa vi ne razumijete.

http://arhivanalitika.hr/blog/hrvatska-je-oduvijek-imala-strategiju-ocuvati-status-quo-i-prziti-kapital-bez-obzira-na-cijenu/

Nastavak na SEEbiz.eu...