Izvor: SEEbiz.eu, 17.Nov.2015, 00:07 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Hrvatska u vakuumu!
KOLUMNA - Nekoliko se znakovitih političkih procesa zbiva u Hrvatskoj u poslijeizbornom vakuumu: svakojake gljive, u rasponu od akcidentalnih do povijesnih, niču u danima dok se Hrvatska privikava na život bez vlade… pa, možda i pitajući se kakvog je to 'premijera i kabinet' imala, kad je takvo olakšanje nastupilo njihovim svođenjem na bivše.
Prvi, svakako najpogubniji, jest srozavanje Mosta na združić smušenih ministranata, koji su promašili u temeljnim postavkama >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << svoga 'programa'; manje je zlo što se ta naplavinica bez svjetonazorske okosnice – suočena s izazovima o kojima njeni (slučajni) članovi ni slutili nisu – topi kao sladoled na vrelom asfaltu, a mnogo veće što će njenom propašću još jednom 'treći put' na hrvatskoj stranačkoj sceni ostati u maglama promašenih očekivanja. Izbornom prijevarom, koju su Božo Petrov i anonimusi u njegovoj ad hoc sljedbi priredili biračkom tijelu, a posebice apstinentima, izgledi alternativnih inicijativa i strančica udaljuju se prema dalekim vremenima u kojima se glasačima neće moći podvaliti galimatijas općih mjesta, nabajan uvjerljivošću provincijskog šamana!
Drugi, koji se može dugoročno pokazati izrazito pozitivnim, jest krah ambicija sprege Kaptola i Džamije za dizajniranjem Hrvatske po klerofašističkom arku crne desnice; da se i nije – promptno! – išao Bozaniću ispričati zbog izbornog debakla, Karamarko je svoj neuspjeh savršeno indikativno prilijepio onamo kamo spada. Vratio mandat sponzoru, baš kao propali trener kojem se smiješio trijumfalan završetak prvenstva, a snašla ga pat-pozicija, koja prijeti teškom erozijom Domoljublja d.d. Ništa od učvršćivanja privilegirane pozicije 'Crkve u Hrvata', na tragu Tuđman-Radićevih vazaliziranja (ali, da se ne zaboravi, i 'socijaldemokratskih' amenovanja sramotnih Vatikanskih ugovora i oniksacije zemlje!) – ništa od konačnog rješenja: posljednje pobjede nad nenarodnim režimom. Među mantijašima vladaju bijes i konsternacija: toliko uloženo… pa u ništa! I to s pogubnim posljedicama po vjerodostojnost obaju partnera – jer, nisu li palac dolje zdrugu sa Džamije okrenuli i (pre)mnogi revni katolici?
Nadalje, činjenica da je izgubio predestinirati pobjednik – pa i uza svu zdušnu potporu iz vile 'Zagorje' – govori kako značajan dio njegovih tradicionalnih glasača više ne vjeruje u parazitsko-klijentelistički potencijal sljedbe: jamilo se gotovo sve vrijedno, na ono što je preostalo zinulo je previše moćnih igrača da bi nešto dopalo i one iz drugog ešalona… ugledati dno kopanje golemo je razočaranje.
Četvrto: najava da bi SDP (ipak) mogao posegnuti za Milanom Bandićem i osječkim crnokošuljašima otvara oči i posljednjim taocima zablude o ostatku-ostataka morala i vrijednosne dosljednosti u krpelja s Iblerova trga. Uostalom, zar nisu već (dva puta!) lažni socijaldemokrati uspjeli prikupiti saborsku većinu izrazito prljavim trgovinama i korumpirajući strančice, čijim su zastupnicima krpili izborni deficit, apsurdnim brojem i rangom ministarskih mjesta? Dogodi li se to i sada – hrvatski birači zaista bolje ne zaslužuju: nikakva ih ignorancija neće moći poštedjeti Orwellove po kojoj narod koji ima amoralnu vlast nije njezina žrtva, nego partner u nečasnoj simbiozi.
Na kraju, opet Most! Inicijativa, koja se iz dana u dan prokazuje kao pseudo-projekt bez programa, strukture i operativne moći, također iz sata u sat navlači kostrijet krivca za okamenjivanje partitokracije, kobne svevlasti jednako jalovih parazitsko-klijentelističkih nakupina. Naime, nije povijesna uloga 'treće opcije' da posluži krpanju manjka saborskih mandata nekom od njih, nego da argumentirano i djelotvorno razbija partitokraciju, resetira Hrvatsku u smislu obnove samoupravne Republike. Toliko je dobrih uzora u Europi, od Švicarske do Islanda, primjera koji pokazuju da izravna demokracija jest moguća – da ne podrazumijeva eliminaciju stranaka, kao programskih laboratorija i udruga koje se nadmeću za zakonodavni i izvršnu radi ostvarivanja 'što veće dobrobiti za što veći broj građana'. Ali, hrvatski alternativci ili se povode za nesuvislim zamislima, buketima ideja ojalovljenih parcijalnošću, promašenošću temeljnih polazišta ili promocijskom autističnošću. Propali su stoga narcistički navudreni laburisti, uvehnuli krivo nasađeni hrastovi i orasi, propala salonska radničko-frontovska pozerija, izvan žute pjege birača ostali i splitski pametnjakovići.
Na račun hrvatskih birača može se izreći i najrazornija kritika, neće biti neumjesna. Ali, zar onaj dio pedagoški zapuštene (kvazi)nacije koji 'obavi građansku dužnost' može optirati za alternativu koja to nije? Gdje su programi sukladni težini izazova, gdje predvodnici uvjerljive retorike i makar pristojne karizme? Koja je od 'trećeputaških' skupina uspjela sintetizirati tri-četiri elementarne komponente izbornog uspjeha? Konačno, koja je od svih dosad objelodanjenih izbjegla pad u crnu rupu nebuloznih misija, od čvrstorukaških inhibicija do suspenzije demokracije 'vladom nacionalnog spasa'?
