Izvor: SEEbiz.eu, 27.Dec.2015, 10:08 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Čemu snebivanje?!
KOLUMNA - Kako se ustalilo reći otkad je društvenih mreža, internet se užario od količine i žestine komentara o oktroiranju kanadskog državljanina Tima Oreskovicha za predsjednika hrvatske Vlade in spe, pa se mikroskopira njegov životopis, njurga o nepoznavanju materinjeg jezika, propitkuje gdje je bio '91, postavljaju pitanja o njegovoj ulozi u uništenju Plive, o bizarnoj razlici između dosadašnje managerske plaće u Amsterdamu i kikirikija što će ga primati na Markovu trgu, insinuiraju >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << sprege sa židovskim lobbyjem i izraelskim obavještajnim stožerom, obavljaju ad hoc frenološke i astrološke analize... sve s razlogom, jer je naprasno instaliranje financijskog čarobnjaka iz šešira – toliko iznebuha da mu se već dva mjeseca uređuje 300 kvadrata luksuzna stana u zagrebačkoj Teslinoj ulici – poprilično neočekivan urod premetanja iz šupljeg u prazno među gubitnicima prošlih parlamentarnih izbora.
Elem, premijer postaje plaćenik o kojemu malo tko išta znade, nagađa se: dijasporac iz hercegovačko-norvalske ćelije fra Ljube Krasića, koja je sponzorirala i onoga opskurnog mitomana, 'najmlađega Titova generala', kao krabulju nad udbaško-ustaškim projektom 'uspostave suverene hrvatske Države' 1990. godine. Ukratko: nad njegovim se imenovanjem snebiva bezmalo svekolika hrvatska javnost, zaboravljajući nekoliko granitnih činjenica:
1. U svijetloj tradiciji Hrvata (takvih... kao takvih) jest sluganstvo, kmetska pokornost nametnutom vladaru, od ugarskih kraljeva i Habsburga do domaćih sifilističara (po jednomu takvom ponosno je kršten i središnji zagrebački trg!) i veleizdajnika iz Drugoga svjetskog rata (kojem se drže mise-zadušnice, u nedalekoj Palmotićevoj ulici). Štoviše, upravo su brutalno odbacivani oni prvaci koji su od rastresite nakupine regionalnih etničko-kulturnih zajednica nastojali skovati modernu hrvatsku naciju: patetični kukavelj Maček lako je u svijesti kumeka potisnuo iskrenog buntovnika i vizionara Radića, kleronacionalistička kontrarevolucija devedesetih razvalila tekovine ZAVNOH-a... sve u dosluhu s licemjernim mantijašima s Kaptola, koji i danas tamjanaju bitangi i ratnom zločincu, isporučitelju Istre, otoka, Dalmacije, Jadrana... fašističkom sponzoru u Rimu. Odista se jedino kao crnohumorna dosjetka može razumjeti znamenita da je 'samo Bog nad hrvatskim Saborom' – jer bi to značilo da Svevišnji nije u beskraju nebesa, nego na svega dva sata avionom od Plesa!
2. Udbaško-ustaški projekt 'Hrvatske kakvu imamo' 25-godišnjim odvijanjem neobično je nalik ekscesu sumanuta shoppingholičara: da bi (pseudo)naciju uljuljkala u omamu poput one kakvu pčelari prirede radilicama da bi se domogli meda, pljačkaška nadri-elita posegla je za bezglavim zaduživanjem – trošak enormno nabujala administrativnog aparata, financiranje parazitsko-klijentelističke piramide, bahat luksuz vlastodržaca i korupcijski sustav prelijevanja državnog u privatno alimentirani su nepostojećim novcem, jednako kao što neodgovoran građanin 'pegla kartice' ne opterećujući se promišljanjem da će svaka ustašica doći na naplatu, uvećana za lihvarske kamate, dakako. E, pa... car je konačno gol, guzicom na tvrdoj zemlji: u četiri godine burleskno jalove vladavine arogantnoga dripca s Iblerova trga i njegove upravo perverzno nesposobne posade, Hrvatska se suočila s posve očekivanom činjenicom: zemlja je duboko u dužničkom ropstvu, a partitokratska kasta nema vizije ni strategije kako zaustaviti urušavanje, spriječiti kolaps, socijalno-ekonomski slom i posljedičnu demografsku katastrofu.
3. Paralitičan ishod izbora 8. studenog – uz nasjedanje značajnoga broja birača smušenim provincijalcima sakristijske provenijencije – prirodna je posljedica gubitka povjerenja kritičnoga broja birača u sanacijske potencijale crveno-crne mezalijanse; osula su se čak i 'stabilna biračka tijela' sijamskih blizanaca s dvaju susjednih zagrebačkih trgova, jer malo tko i dalje vjeruje u njihov klijentelistički potencijal. Uskoro će se ukazati dno proračunske kopanje, a bitka parazitske krmadi oko nje tako zaoštriti da već oni u drugom redu neće ni omirisati napoja. Po nesreći, malomišćanska naplavina licemjernih ministranata, seoskih ignoranata i recikliranih hohštaplera, dijelu je birača zamirisala 'alternativom', što je urodilom apsurdnim brojem osvojenih mandata – temeljem kojih je mesija iz neretvanske močvare pomislio da 'ništa više neće biti kako je bilo'. I neće, ali ne onako kako je on zamislio u svojoj limitiranoj mašti: neće biti nikakva 'nacionalnog konsenzusa o nužnim reformama', nego prinudne, stečajno-ovršne uprave, radi naplate dugova i okamenjivanja Hrvatske u posjedu 260 obitelji.
Ali, uopće se ne moramo pitati hoće li se Sabor – od konstituirajuće sjednice nadalje – pretvoriti u marginaliziran kokošinjac, teatar apsurda u kojem će se tusta zastupnička bulumenta zamlaćivati hinjenjem brige za nacionalne interese i, u to ime, servilno upaliti sva zelena svjetla oktroiranom premijeru... jer hoće! Zar nisu talijanski parlamentarci zdušno pljeskali Mariju Montiju, a grčki Antonisu Samarasu – jer su ih, obojica instalirani u režiji Europske središnje banke, blaženo oslobodili odgovornosti za bilo što, ne dirajući im ni najraskošnije privilegije? Hrvati, pak, nemaju Alexisa Tsiprasa ni Yanisa Varoufakisa – čak ni komedijaša soja Pepea Grilla (ridikula par excellence, kojem ipak ne spadaju hlače), da ne spominjem islandskog predsjednika Olafura Ragnara Grimssona – pa su iznenađenja blaženo isključena. Čemu onda snebivanje nad prilježnim činovnikom njegovih poslodavaca?!
Bojim se da nam dolaze vremena u kojima će i davna sprdnja: poruka posljednjem da ugasi svjetlo, biti deplasirana – jer će mrak svanuti s (pre)mnogim nama duboko unutra.
