Izvor: SEEbiz.eu, 04.Jan.2018, 09:48 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Banane, umjetnost, diplomati i žene
KOLUMNA - Zauzimanje vodećih uloga u svijetu diplomacije ne smatra se popularnim zvanjem za žene u mnogim zemljama.
Područje medunarodnih odnosa trebalo bi predstavljati sliku čitavog društva, a ne biti ograničeno samo na perspektivu muškarca. Tekuće stoljeće je donijelo društveno, političko i ekonomsko osnaživanje žena što se naravno manifestiralo i u diplomaciji kao simbol nade i modernizacije društva.
No povijesno, države su formirane i štićene >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << od strane muškarca te su samim time stoljećima rezervirano područje isključivo za muška posla i ograničene na njihove interese. Kroz povijest su diplomati, od Niccola Machiavellija pa sve do Harolda Nicholsona ulazak žena u to područje smatrali rizičnim po slabosti muškog kluba u obliku zavođenja i seksualne manipulacije, poput uzbune koju majmuni dižu u strahu za svoje banane.
- Žene su sklone kvalitetama revnosti, suosjećanja i intuicije koje su, ukoliko se ne drže pod čvrstom kontrolom, opasne kvalitete u međunarodnim odnosima – Nicholsonova je izjava na koju se pozivaju feminističke studije u kontekstu pitanja “ima li diplomacija spol?”.
Spisateljica Cynthia Enloe u svojoj feminističkoj analizi navodi kako su žene isključivo same krive što su si postavile ogradu pred direktnim ulaskom u diplomaciju zauzimajući ulogu hostesa i diplomatovih supruga. Istina je da se međunarodni odnosi zapravo poput predstave odvijaju iza pozornice te da vlasti trebaju puno više od tajnih službi, a to su žene diplomata koje bi služile njihovoj svrsi bez plaće kako bi suprug mogao razviti povjerljivu vezu s drugim muževima.
Prema navodima knjige “Bananas, Beaches and Bases” supruge su upravo te koje režiraju predstavu, a muževi nastupaju kada se zastor digne pred očima javnosti. No, da podsjetimo, obzirom da one ne primaju plaću i ovise isključivo o muževima odnos se zasniva na ulogama i situacijama čime se objašnjava zašto mnoge žene unatoč svom predanom angažmanu nisu stupile na pozornicu.
Ulogu diplomata neki nazivaju pravom perverzijom obzirom da sebe doživljavaju kao medijatore i prenositelje poruke radije nego direktne menadžere i kreatore politike unatoč umiješanosti u globalne projekte između vlada. Iz feminističkog pogleda na međunarodne odnose prema Cynthiji Enloe žene su isključivo te koje same podržavaju agendu patrijahata kroz povijest: radnice u tekstilnoj industriji, radnice u seks industriji, održavateljice vojnih baza tijekom ratovanja, hostese, čuvarice ognjišta, majke...
No vratimo se na žene diplomata i diplomatske brakove u povijesti popraćene mudrom austrijskom izrekom: Pusti druge neka ratuju, a ti se sretna Austrijo vjenčaj. (Bella gerant alii, tu felix Austria nube – ‘Let others wage war: thou, happy Austria, marry’).
Jedan od povijesno najzanimljivijih brakova o kojemu čak i mala djeca pričaju, zasigurno je onaj izmedu Pocahontas čije je rođeno ime Matoaka i Johna Rolfea, vlasnika plantaže, koji je poglavičinu kćer držao u zatočeništvu kako bi ju razmijenio za engleske zarobljenike koje je držao njezin otac. Matoaka je 1614. krštena u Rebeccu te je sklopljen prvi zabilježeni europsko-američki brak. Taj čin ujedno je bio i prihvaćanje kolonijalističkih običaja. Dvije godine nakon vjenčanja, vlasnik plantaže duhana je odveo svoju suprugu u Englesku kako bi je koristio u kampanji za ulaganje u koloniju Virginiju izlažući ju kao simbol za promicanje mira i dobrih odnosa između Engleske i Amerike. Rebecca je predstavljena kao primjerak civiliziranog ‘divljaka’zbog čega je Rolfe bio nagrađen kao pokrstitelj ‘poganskih plemena’. Tijekom svoje engleske misije susrela se s mnogim utjecajnim ljudima tog vremena uključujući Kralja Jamesa i kraljicu Anne, a preminula je neposredno prije povratka u Ameriku.
Vratimo se na Austriju i trenutak koji je napravio zaokret u prethodno opisanoj politici sklapanja brakova u obitelji Habsburg.
Antonia Maria Christina, vladarica Austrije i Nizozemske bila je na glasu kao izuzetno inteligentna djevojka koja je obožavana od strane majke. Unatoč želji Francisa I da se uda za bliskog rodaka nakon očeve iznenadne smrti uspjela je uvjeriti majku da brak sklopi iz ljubavi, a ne političkog interesa. Ona je ujedno bila jedino dijete kojemu je tako nešto dopušteno. Danas plodove te ljubavi između Nadvojvode Alberta od Saxonyje i Maria Christine možemo gledati kroz jednu od najvećih i najpoznatijih grafičkih zbirki na svijetu s oko 65.000 crteža i preko milijun grafika kojima su utemeljili poznati bečki muzej Albertina.
Na kraju svega čini se da banane, umjetnost, diplomati i žene čine jedan dobar shake!
