Učionica 21. veka

Izvor: Politika, 19.Nov.2012, 13:05   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Učionica 21. veka

Umesto klasičnog bubanja lekcije, đaci imaju zadatak da urade projekat. Dok ga rade, četuju, tvituju, skajpuju, telefoniraju, traže pomoć roditelja...

Stokholm – Nastavnik ulazi u učionicu, proziva, zapisuje čas, pokušava da smiri galamu. Dok počne da predaje lekciju, prođe i po 20 minuta. Đaci slušaju, ponekad nešto zapišu. Posle 45 minuta čuje se zvono i olakšanje što se još jedan čas završio.

Nastavnik ulazi u >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << učionicu i deli đake na nekoliko grupa. Umesto da prepriča lekciju iz udžbenika predviđenu za taj dan, on učenicima daje zadatak da zamisle da su inženjeri i izgrade most, doduše u veličini dečje igračke, ali most koji se neće srušiti. Neki učenici uzimaju računare i izlaze iz učionice, drugi putem mobilnog telefona pozivaju roditelje, treći koriste video-čet za razgovor sa konstruktorom mosta na licu mesta, četvrti pretražuju društvene mreže... Čuje se smeh, žamor, nastavnik prošeta između grupa, dajući smernice, ali se ne meša. Isti ovaj projekat rade i njihove kolege u školi odaljenoj hiljadama kilometara. Na kraju časa, pobednik je tim čija je maketa ostala na „nogama”.

Đaci osmog razreda dobijaju zadatak da suvoparnu lekciju o životinjskom carstvu, koja obuhvata 20 stranica u udžbeniku, pretvore u interaktivni projekat, koji će uraditi na engleskom jeziku. U pomoć mogu da pozovu i roditelje, da odu u biblioteku, koriste mobilni telefon umesto mikroskopa, potraže pomoć obrazovne televizijske stanice, a radno mesto im je obližnji internet-kafe.

Prva slika je uobičajena za većinu škola u Srbiji. Druga i treća su učionice 21. veka u Finskoj, Australiji, i Švedskoj, kako smo mogli da čujemo i vidimo iz prve ruke na upravo završenom Devetom Intelovom međunarodnom samitu o uvođenju modernih tehnologija u obrazovanju. Kroz ovaj program za poslednjih 11 godina prošlo je oko 11 miliona nastavnika iz oko 100 zemalja širom planete. A koliko je Srbija još daleko na ovom putu, mogli smo da zaključimo i po tome što na Kraljevskom tehnološkom institutu, tokom dvodnevne međunarodne konferencije, nismo mogli da vidimo nijednu jedinu osobu koja je koristila papir i olovku.

– Ovako je mnogo zabavnije učiti nego iz udžbenika. Istovremeno smo učili biologiju i engleski jezik, ali i kako da koristimo fotografiju, film, video... Naše ocene na testu su bile bolje nego u ostatku razreda koji je učio na klasičan način – kažu junaci naše treće priče Sofija, Karl Oskar, Anton i Rebeka, učenici osmog razreda Rodabergs škole iz Stokholma.

Za njih je škola zabavno mesto. Ovde su svakoga dana, od osam časova i 20 minuta do 15 časova, a kada rade projekat, ne moraju da budu u učionici. „Podeljeni smo na engleske i švedske razrede, u školi ima više od 40 nacija”, objašnjava Sofija, na dobrom srpskom jeziku, jer joj je otac sa ovih prostora. Ovo je bio zadatak đaka koji pohađaju nastavu na švedskom jeziku.

Lota Edholm, pomoćnica gradonačelnika Stokholma, zadužena za obrazovanje, objašnjava da je i dalje velika razlika u broju onih koji koriste moderne tehnologije kod kuće i đaka koji koriste računare u školi, iako je Stokholm jedan od gradova u Švedskoj u kojem se najviše para ulaže u obrazovanje. U osnovnim i srednjim školama sedi 70.000 đaka, kojima je na raspolaganju 31.500 kompjutera, a upravo je kupljeno i 4.000 tableta.

Džon Dejvis, potpredsednik „Intela”, kaže da deca danas odrastaju uz modernu tehnologiju i ne znaju drugačije, a istovremeno su njihovi učitelji, koji su do juče kucali na mašinama, prestravljeni aparatima koje učenici donose u školu.

– Oni imaju svoje ajfone, ajpede, tablete, laptopove... oni mogu da razgovaraju direktno sa astronautom iz SAD, da uključe kameru na ulicama Pariza, da pogledaju naslovne strane najvećih dnevnih novina, od Islanda do Australije, da u toku časa na internetu provere istinitost podataka koje iznosi nastavnik, čak i da ga koriguju na licu mesta. To zna da bude zastrašujuće, naročito ako je nastavnik na kraju radnog veka – kaže Dejvis.

Na konferenciji nismo mogli a da ne pitamo gde je Srbija u svemu ovome i kako ići rame uz rame sa zemljama koje mnogo ulažu u obrazovanje i koji postižu najbolje PISA rezultate, poput Šangaja ili Finske.

– Ima i drugih zemalja koje nemaju dovoljno novca, ali se snalaze. Primer je Turska, koja je iskoristila porez na mobilne telefone da bi preporodila svoje škole. Danas u svakoj kući imate nekoliko mobilnih telefona, a verujte, kada pitate roditelje da li su spremni da izdvoje samo jedan evro dnevno za obrazovanje svog deteta, oni su spremni za to. Država mora da nađe način da iskoristi takve stvari – objašnjava Bernadet Andrieti, zadužena za region Evrope.

Sandra Gucijan

objavljeno: 19.11.2012.

Nastavak na Politika...



Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.