Izvor: Blic, 12.Okt.2007, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Večita igra minerala (4)
Na kraju uobičajene rute kojom turisti prolaze kroz Resavsku pećinu, vodič posetiocima skrene pažnju na dve kamene „ledenice" od kojih se jedna spušta iz mraka visokog svoda, a druga „raste" iz tla i vrhovi su im tik jedan iznad drugog, udaljeni manje od debljine prsta. Speleolozi koji su prvi kročili u pećinu davne 1962. godine, ove su ukrase nazvali „poljupcem za hiljadu godina" jer tek tada će se spojiti.
Stalaktiti i stalagmiti, kameni pećinski >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << nakit, naime, nastaje brzinom od jednog kubnog centimetra za tri do deset vekova, zavisno od sastava, klime i mnogo drugih činilaca. I kad čovek zastane pred belom kamenom šumom, jedinstvenim čudom prirode kakvog na „gornjem" svetu nigde nema, i ništa mu što je čovek stvorio nije ni nalik..., ne može a da ne bude svestan da je svedok osamdeset miliona godina, koliko je pećina stara... i sve mu se u glavi izmeša, to nepojamno dugo vreme i nestvarna lepota isprepletenog u igri kamena.
Deset godina nakon slučajnog otkrića - kažu da je jedan čobanin zabasao u nju tražeći izgubljeno jagnje - pećina je 22. aprila 1972. godine otvorena za posetioce: do sada su detaljno istražena 2.832 metra njenih hodnika, a za turistički obilazak uređeno je 800 metara - postavljeno je osvetljenje, a staze kroz osam dvorana o kojima vodiči, bez kojih se u obilazak ne ide, nadahnuto i iscrpno govore proširene su gde je trebalo i obezbeđene rukohvatima.
Pećinski nakit počinje od samog ulaza u pećinu, a dominiraju tri boje, što zavisi od minerala kroz koji prolazi voda - žuta, bela i crvena. Dvorane se smenjuju jedna za drugom: „Dvorana kolonada", nazvana tako po žućkastim stubovima koji povezuju pod i tavanicu, pa „Dvorana košnica", u kojoj su tri stalagmita nalik na košnicu, zatim „Predvorje istorije", dvorana u kojoj je pronađen alat praistorijskog čoveka, zajedno sa ognjištem, kamenom sekirom, vrhovima koplja i lobanjom polarne lisice... Nižu se „Kristalna", pa „Koncertna", u čijem je centru stub visoko oko 20 a širok 13 metara, koji predstavlja najatraktivniji deo pećine, i stub visok 12 metara, nazvan „Majka sa detetom", sastavljen od crvenog kristala, osim dela koji predstavlja lica majke i deteta, koji je beo. Između „Bobanove" i sedme dvorane nazvane „Koralni kanali" nalazi se kristalni vodopad, a zidovi poslednje, „Blatne", prekriveni su glinom.
Obilazak ovog dela traje četrdesetak minuta, a za neke nove generacije ostaju za sada neispitani hodnici kojih ko zna koliko ima. Neki tvrde da se protežu sve do Zlota, udaljenog sedamdesetak kilometara.
Kad su jednom, ispitujući povezanost hodnika, u potok u pećini izlili obojenu vodu, ona se pojavila na Velikom buku, najvišem vodopadu u Srbiji, petnaestak kilometara dalje.
Voda izvire na Velikom vrelu, koje u vreme najveće izdašnosti daje i 10 kubika vode u sekundi, da bi tekući plitkim koritom preko nekoliko kaskada došla do zaravni sa koje se ruši niz vertikalne litice visoke preko 20 metara. I Vrelo i Buk zaštićeni su 1995. godine kao Spomenik prirode „Lisine".
U podnožju se nalazi bistro jezero, do kojeg se stiže utabanom stazom, a vodopad se može razgledati i odozgo, sa ograđene zaravni. Ulaz se ne plaća.
Šta još videti?
Iz Svilajnca, uz autoput Beograd-Niš, do Despotovca, udaljenog 30 kilometara, stiže se relativno dobrim asfaltnim putem, neuporedivo boljim od onog koji vodi iz Ćuprije. Na petnaestom kilometru od Despotovca prema Kučajskim planinama je raskrsnica na kojoj se odvaja put za selo Strmosten, i dalje za Veliki buk, dok drugi krak vodi do Resavske pećine. I jedno drugo mesto udaljeni su po pet kilometara.
Na putu ka Velikom buku nalazi se nekoliko restorana gde je moguće naći i prenoćište.
Na dva kilometra od Despotovca nalazi se manastir Manasija, zadužbina srpskog despota Stefana Lazarevića, podignuta i živopisana 1407. i 1418. godine, poznata i kao Resava. Manastir je opasan zidom sa 11 utvrđenih kula, i smatra se najlepše očuvanim srednjovekovnim utvrđenjem.
Putem od Despotovca ka Ćupriji nailazi se na manastir Ravanicu, zadužbinu kneza Lazara i kneginje Milice, podignutu 1381. godine.
Danas u ovom manastiru počivaju mošti kneza Lazara.
