Poslednje Lazarevo uskrsnuće

Izvor: Danas, 20.Jan.2016, 21:35   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Poslednje Lazarevo uskrsnuće

Deset dana prošlo je od kako se kao virus proširila vest da je Dejvid Bouvi izgubio bitku sa kancerom (ili kako se u Srbiji uvek, iz nepoznatog razloga, to eufemistički kaže "preminuo nakon duge i teške bolesti"), a njegovo ime i dalje ne silazi sa naslovnih strana novinskih magazina i internet foruma, počevši od onih kojima su teme muzika i dešavanja u kulturi, do onih "ozbiljnih" političkih čiji su osnovni zadaci zastrašivanje plebsa "raznim čudima" i podsećanje da nas od njih mogu >> Pročitaj celu vest na sajtu Danas << spasiti samo premudri pojedinci koji nas u susret njima i vode.

Bouvi je ceo svet - ili barem onaj njegov deo koji zovemo zapadna civilizacija - svojim odlaskom ujedinio u tuzi i uspomenama na bolja vremena tokom kojih smo još verovali da je sve što nam je potrebno ljubav i da svako od nas može (na svoj način) biti heroj, pa makar i taj jedan jedini dan. Pune su bile, i još uvek su, socijalne mreže njegovih fotografija, pesama i izjava, kao i oproštajnih poruka fanova, ali i onih čije je duše Dejvid svojim delom oplemenio, a da toga nisu ni bili svesni sve do trenutka kada su čuli da je zauvek napustio ovu "dolinu suza". Naravno, pričalo se mnogo i o svojevrsnom "autoepitafu" po imenu "Blackstar", simbolici njegovog imena i mračnom spotu za pesmu "Lazarus" u kojem Bouvi ustaje iz bolničkog kreveta i zatvara se u orman uz poruku: "This way or no way, You know I'll be free, Just like that bluebird, Now, ain't that just like me?" Jeste, ličilo je to na njega, a mi smo, kao i obožavaoci širom planete, pokušavali - pre nego što je vest o smrti stigla - da odgonetnemo značenje tih kriptičnih stihova, svesni da je pesma komponovana za potrebe istoimenog mjuzikla i da je prvobitno trebalo da bude deo saundtreka iz njega ("Blackstar", inače, sadrži samo sedam numera, dve od njih su već objavljivane 2014, a poznato je da je sa bendom Denija Mekazlena tokom 2015. Bouvi snimio najmanje petnaest novih).

Smrt je u trenutku svemu dala značenje, pa su muzički kritičari bili prinuđeni da pišu "dodatke" recenzijama izašlim pre 10. januara u kojima su, mahom, u superlativima govorili o "Blackstaru" ističući razlike između njega i "The Next Day" (koji se, uglavnom, "držao bezbedne zone"), te potvrđujući da se Bouvi još jednom vratio svojoj omiljenoj igri: eksperimentisanju. "Džez je pravac u koji se Dejvid zaljubio još kao mladić, koristio je tokom karijere sijaset njegovih elemenata, ali nikad nije snimio album tog žanra. 'Blackstar' se tome najviše približio, ali ni on ne donosi samo džez... Ima tu i elektronike, i eksperimentalne muzike, i roka u stilu berlinske trilogije i potcenjenog remek-dela 'Outside', a i nove verzije pesama'Sue' i 'Tis a Pity' manje su džezerske u odnosu na pređašnje inkarnacije... Album jeste kratak, ali slično 'Station to Station' i 'Earthlingu' odmah se uvlači pod kožu i, jednostavno, ne sadrži lošu pesmu...", neke su od rečenica iz kritika s kojima smo se apsolutno složili i dok smo tražili reči da iskažemo sopstvene impresije svanuo je crni ponedeljak koji je u neku ruku i predvideo kritičar "Pitchforka" Rajan Dombal u svom tekstu izašlom 7. januara: "Dejvid Bouvi je umirao više puta, ali se uvek vraćao, kao nekakav Lazar moderne muzike... Biće on tu i nakon što čovek skriven iza tog imena jednom ode. Izvlačeći najbolje iz najnovijeg uskrsnuća, mit koji je sam kreirao on i dalje proširuje, čineći ga interesantnijim i bez sumnje značajnijim."

A onda smo i mi bili zadivljeni načinom na koji je Bouvi režirao svoj odlazak i to ne samo zbog, činilo se, "savršenog" tajminga izlaska albuma i spota za pesmu "Lazarus", nego i zbog toga što smo mislili da je i od najbližih saradnika krio da je smrtno oboleo, ne želeći da ih izlaže dodatnom pritisku koji bi osećali da su znali da rade na njegovim poslednjim pesmama. Međutim, u intervjuu koji je dao magazinu "Rolingston" pre par dana producent Toni Viskonti je otkrio detalje koji su bacili novu svetlost na dešavanja oko "Blackstara". "Sedam dana pred smrt Dejvid mi je rekao da je napravio pet novih demo snimaka i da ne može da iščeka početak rada u studiju. U novembru je saznao da je bolest u terminalnoj fazi, međutim on nije ni naslućivao da je kraj tako blizu. Verovao je da ima još nekoliko meseci ispred sebe, ali je kancer, izgleda, napredovao velikom brzinom." Viskonti je otkrio i da su muzičari znali za njegovu bolest. "Na probe za 'Blackstar' je došao nakon prvih hemoterapija, bez obrva i bez ijedne dlake na glavi, tako da nema šanse da nisu shvatili o čemu se radi. Meni je saopštio da je bolestan i bio sam baš uzdrman... Sredinom 2015. hemoterapije su počele da daju rezultate, Dejvid se osećao odlično jer se kancer povlačio, a onda se u novembru iznenada vratio i proširio svuda po telu."

Dakle, nije baš da je Bouvi detaljno isplanirao sve ovo što se dogodilo prvih januarskih dana: pre će biti da je neprekidnim radom, bukvalno i na samrtničkoj postelji, želeo ne samo da odagna misli o smrti, već i da svetu u nasleđe ostavi još sjajnih pesama, verujući, možda, i da će u poslednji čas sklopiti nekakav dogovor sa Sablasnim Kosačem koji mu se iz prikrajka cerio već duže vreme. (Padaju nam ovde na pamet reči Springstinove supruge Peti Skalfe koja je jednom izjavila da Brus što je stariji sve više i više radi, a naročito nakon što čuje da je preminuo neko od njegovih "saboraca" - tada ne ispušta gitaru iz ruku, iz straha da neće stići da dovrši dodeljenu mu misiju čije detalje samo on zna.)

A možda je Dejvid tokom poslednjih dana razmišljajući o svojoj izuzetnoj karijeri na umu imao i nešto mnogo banalnije, recimo da jednim albumom konačno osvoji prvo mesto američke liste, što mu - i pored velike popularnosti koju je uživao sa one strane okeana - nikada nije pošlo za rukom. Ako nas sada posmatra sa iste one planete sa koje je maskiran u Zigija Stardasta doleteo na Zemlju početkom sedamdesetih onda mora biti da je veoma zadovoljan: "Blackstar" je daleko ispred konkurencije u Americi, a kritičari širom sveta složni su u oceni da se takav svestran umetnički um neće skoro (ili nikada više) pojaviti.

Nedostajaće nam puno, to postaje sve očiglednije iz dana u dan. Ovaj je svet bez njega lošije mesto, čega je Bouvi postao svestan još odavno: setite se, on je bio taj koji je u oči gledao čoveka što beše prodao sve ovo što vidimo oko nas.

"Who knows, Not me, We never lost control..."

Ocena: 10/10

Nastavak na Danas...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Danas. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Danas. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.