Izvor: Nezavisne Novine, 20.Feb.2016, 19:00   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Najveće modne ikone u književnim djelima

Moda u književnosti često je simbol kratkotrajnosti. Ipak, nerijetko se dešava da određeni modni elementi imaju sopstvenu priču.

Prisjetite se samo Pepeljugine staklene cipelice, vjenčanice gospođice Havišam, ružičastog odijela Džeja Getsbija, ili male crne haljine koju je proslavila Odri Hepbern u ulozi Holi Golajtli.

Otkrivamo ko su modne ikone književnog svijeta, ne bi li smo uspjeli da razumijemo sopstvene čežnje i možda pronašli sebe u nekoj od inspirativnih >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << književnih heroina.

Dvadesetih godina prošlog vijeka mnoge modne slobode ugledale su svjetlost dana. Ipak, u romanu Sunce se ponovo rađa Ledi Bret Ešli odlazi korak dalje pomijerajući ne samo modne, već i društvene granice.

Ona plijeni samopouzdanjem i „prokleto dobro izgleda,” što je ujedno i najveći kompliment koji je Hemingvej, inače škrt na velikim riječima, ikada uputio jednoj ženi.

Dio tajne njenog stila leži u pletenom džemperu i suknji od tvida, a koji su nesumnjivo vanvremenski odijevni komadi, dok je drugi dio neosporno povezan s činjenicom da za njen šarm i samouvjerenost nema prepreka.

"Bret je bila bezočno dopadljiva. Imala je na sebi pleteni džemper i suknju od tvida, kosa joj je bila začešljana unazad kao u dječaka. Sve je to ona lansirala. Bila je sagrađena u linijama kao u trkačke jahte, a u onom vunenom džemperu ništa nije bilo skriveno pogledu".

Da li je zaista potrebno posebno naglasiti značaj koji mala crna haljina ima u modnom svijetu? Trenutak kada Odri Hepbern u prvim scenama kultnog filma Doručak kod Tifanija stoji prislonjena na izlog radnje na Petoj aveniji je trenutak kada film baca u sijenku istoimeni roman.

Mala crna haljina postaje najpoželjniji odijevni predmet među modnim poznavaocima, premda joj se u romanu pridaje veoma mali značaj.

"Još se pela uz stepenice pa je onda stigla do odmorišta; svjetlost u holu pade na njenu šarenu dječački kratku kosu sa mrkim, albinoplavim i žutim pramenovima. Veče je bilo toplo, bezmalo ljetno, i ona je bila u lakoj uskoj crnoj haljini i crnim sandalama, a oko vrata je imala nizove bisera. I pored sve njene elegantne vitkosti izgledala je zdrava kao sa reklame za jutarnje zobene pahuljice, odavala je utisak čistoće koja se postiže sapunom i limunom, a obrazi su joj bili tamnorumeni. Imala je velika usta i prćast nos. Tamne naočare skrivale su joj lice. To je bilo lice osobe koja nije više dijete, ali još nije ni žena. Što se njenih godina tiče, mogla je imati bilo koje između šesnaest i šezdeset; kasnije se ispostavilo da su je tada od devetnaestog rođendana dijelila još dva mjeseca".

Ne morate voljeti Skarlet O’Haru, ali ne možete ostati imuni na njenu snalažljivost. U trenutku kada se čitav njen svijet nalazi pred rušenjem, ona šije zelenu haljinu kako bi održala privid finansijske stabilnosti i tako pridobila prijeko potreban novac na zajam. Ne uspijeva u toj namjeri, ali pokazuje svoju odlučnost, a moda pritom igra veliku ulogu.

Osim istančanim ukusom, ova književna heroina može da se pohvali i inovativnošću, a sve su to karakteristike koje bi trebalo da krase jednu modnu ikonu, zar ne?

"Skokni časkom do sobe pod krovom i molim te donesi moju kutiju s krojevima za haljine, draga Mami. Hoću da pravim novu haljinu".

U modne ikone književnosti izvrsno se uklapa i Ester Grinvud, alter ego prerano preminule pesnikinje Silvije Plat. Njena mala crna haljina možda nije čuvena poput one koju nosi Holi Golajtli, ali je podjednako važna. Dopušta joj da balansira između dva svijeta, onog spoljašnjeg u kojem se ne pronalazi i onog unutrašnjeg.

Zašto je mala crna haljina pravi izbor u svakoj prilici? Zato što pruža prijeko potreban osećaj slobode u svijetu koji katkad umije da guši.

"Ja sam nosila haljinu od crnog šantunga koja me je koštala četrdeset dolara. Ona je bila dio grozničavog kupovanja koje sam izvela s dijelom novca od stipendije kad sam čula da sam jedna od srećnica što idu u Njujork. Ta haljina je bila tako čudno skrojena da ispod nje nisam mogla da nosim nikakvo prsluče, ali to nije mnogo važno, jer sam bila koštunjava kao dječak i jedva sam se zaoblila, a voljela sam da se u vrele ljetnje noći osećam skoro gola".

Gospođica Havišam ubraja se u najtragičnije Dikensove književne likove, ali se takođe može smatrati i modnom ikonom. Njenom tužnom pričom inspirisan je bio i Prabal Gurung 2011. a Marčesa je iste godine lansirala kolekciju koja odiše čistom elegancijom, a koja je takođe podstaknuta pričom gospođice Havišam, žene koja jednu cipelu uvijek drži na stolu, a vjenčanicu nije skinula otkako je u mladosti ostavljena na oltaru.

Strukirani sakoi u viktorijanskom stilu, pufnasti rukavi i koža, mnogo kože krase Marčesinu kolekciju. Gospođica Havišam zasigurno je ekscentrična, posve ogorčena, ali možda i nije tako tužna.

"Bila je odjevena u posve bijelu skupocjenu haljinu od satena, čipke i svile. I cipele su joj bile bijele. S glave joj se spuštao dugi bijeli veo, a u kosi joj zadjenuto cvijeće kao u nevjeste, samo što je i kosa bila bijela. O vratu i na rukama blistali su sjajni dragulji, a drugi su se svjetlucali porazbacani po stolu. Posvuda su ležale haljine, manje raskošne, i napola puni kovčezi. Nije dovršila toaletu. Navukla je samo jednu cipelu, a druga je ležala na stoliću, na dohvat ruke. Veo je tek prebacila, satić je s lancem ležao na toaletnom stoliću, a do nje prsni ukras od čipaka, rukavice, cvijeće i molitvenik, sve bez reda na hrpi pred ogledalom".

Nastavak na Nezavisne Novine...