Izvor: Politika, 30.Sep.2006, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Jezik, kuća i domovina
Pišem na jeziku "nekadašnjeg kolonizatora" koji je postao neopozivi jezik moje misli, a i dalje volim, patim, molim se na arapskom, mom maternjem jeziku
Krajem juna ove godine Francuska Akademija primila je u društvo odabranih Alžirku Asju Đebar kao prvog pisca iz zemalja Magreba, svojih nekadašnjih kolonija, drugog iz Afrike, najzad, četvrtu ženu posle Margerit Jursenar kojoj je 1981. godine prvoj ukazana ta čast. Izbor je došao kao kruna pedesetogodišnjeg književnog >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << rada i niza priznanja autorki dvadesetak knjiga prevedenih na više od dvadeset jezika, romana, pripovedaka, eseja, muzičkih drama, dva filma, nekadašnjoj novinarki i istrajnom borcu za prava arapske žene, od 1991, profesoru francuske i frankofone književnosti na Univerzitetu u Njujorku.
"Zadovoljna sam zbog frankofone literature Magreba", kazala je sedamdesetogodišnja književnica na vest da je izabrana. "Osećala sam, gotovo fizički, da se vaša vrata nisu otvorila samo meni, samo mojim knjigama, već i još živim senima mojih kolega, pisaca, novinara, intelektualaca, žena i muškaraca iz Alžira, koji su devedesetih godina životom platili što su pisali, iskazivali svoje stavove ili držali nastavu – na francuskom".
Francuska muslimanka
Na vest o ulasku ove književnice među četrdeset "besmrtnika" moglo se čuti i mišljenje da je to čin izmirenja Francuske i Alžira budući da je ona "graničnik između te dve zemlje, između Istoka i Zapada". Tu graničnu poziciju, ili, kako je u obraćanju akademicima izrekla, citirajući Didroa, poziciju nekoga ko se nalazi "napolju" da bi bolje bio u samom središtu, Asja Đebar je gradila od početka svog bavljenja pisanom reči.
Dok u očima Francuza oličava Alžir, u njenoj domovini koju je više puta napuštala i vraćala joj se, svojevremeno su je nazivali "francuskom muslimankom". Možda je to bio jedan od razloga da književnica koja danas u svetu uživa veliki ugled (više puta je kandidovana za Nobelovu nagradu za književnost), odluči da joj, kako je više puta izjavila, kuća i domovina budu jezik. Francuski jezik.
"Pišem na jeziku nekadašnjeg kolonizatora koji je postao neopozivi jezik moje misli, a i dalje volim, patim, molim se (ako se, ponekad, molim) na arapskom, mom maternjem jeziku", kazala je u besedi na Sajmu knjiga u Frankfurtu gde joj je 2000. godine dodeljna nagrada za mir. Drugom prilikom objasnila je da na francuskom piše da bi bolje iskazala svoju alžirsku posebnost.
Od detinjstva je u mnogo čemu bila prva, prethodnica, naročito kada je o arapskoj ženi reč. To joj je omogućio, istaći će to nebrojeno puta, otac, četrdesetih godina prošlog veka jedini musliman, učitelj u francuskoj seoskoj školi u Alžiru.
"Ne bih postala pisac da u desetoj ili jedanaestoj godini nisam mogla da nastavim školovanje, a to malo čudo postalo je moguće zahvaljujući mom ocu, učitelju, čoveku raskida i modernosti nasuprot muslimanskom tradicionalizmu koji bi me, neminovno, odveo u zatvor, među devojčice udavače". Otac koji je kršio tabue jedan je od junaka njenih proza sa autobiografskim elementima, između ostalih i priče "Moj otac piše mojoj majci", objavljene kod nas u knjizi "Majka je bila dobar čovek" ("Devedest četvrta", 1995), panorami spisateljica savremene Afrike.
Završila je francusku školu i stekla klasično obrazovanje (grčki, latinski, engleski) kao jedina muslimanka u razredu. U gradu Alžiru išla je u gimnaziju koju je, to voli da napomene, završio Alber Kami, da bi nešto kasnije u Parizu, bila prva Alžirka na studijama u elitnoj Ekol Normal Sperier (Ecole normale superieure). Tih godina, od 1955. do 1959. podržavajući borbu svoje zemlje za nezavisnost, bojkotovala je nastavu i ispite i bila neka vrsta ratnog izveštača sa tuniske granice.
Za pariski "Ekspres" je 1962. godine napisala seriju reportaža posle pobede alžirske revolucije da bi dvadesetak godina kasnije, pošto je treći put otišla u izgnanstvo, javno osudila "ludilo pretvoreno u nasilje i zločine koji su izobličili lice moje zemlje".
Isceljenje duše
U dvadeset prvoj godini objavila je prvi roman "Žeđ" (1957) i izabrala svoj književni identitet. Rođena kao Fatma Zohra Ismalajen, odlučila je da postane Asja Đebar, a roman je dočekan pohvalama i nazvan delom "muslimanske Sagan". Ubrzo, posle novog romana "Nestrpljivi" i pripovedne knjige "Alžirke u svom stanu" kritika je prepoznaje kao predstavnicu ženskog pisma sa afričkog kontinenta upoređujući je sa Egipćankom Naval el Sadavi.
"Ona donosi preko Atlantika osmehe žena svog plemena, slike isceljenja duše" piše u jednoj kritici, dok sama spisateljica kaže: "U mojim knjigama čuje se odjek glasova mnogih žena, a one nisu samo intelektualke ili umetnice koje čuvaju, kao nadu, svoju moć da sanjaju, istrajnost svog sećanja i, naročito, snagu svoje pobune".
Veliki poduhvat Asje Đebar je tetralogija objavljivana osamdesetih i devedesetih godina, pokušaj da se uspostave spone između prošlosti Alžira, porodične povesti i ličnog, autobiografskog. Romanima "Ljubav, fantazija" (1985), koji je proglašen 2002. godine kao jedan od dvanaest najvažnijih knjiga afričke literature, "Senka sultana" ili "Šeherezadina sestra (1987) i "Prostran je zatvor" (1995) još se nije pridružio završni tom, a spisateljica nije krila da su joj uzor bili romani Margerit Jursenar. "Iako na takozvanom stranom jeziku, odlučila sam da se pozabavim pitanjima moje zemlje: njenom istorijom, identitetom, njenim ranama, tabuima, skrivenim lepotama, kolonijalnom zavisnošću kroz ceo jedan vek".
Tradicijom i istorijom svoje zemlje bavila se i u dva filma dokumentarno-igrane strukture, "Nuba, obred žena iz Mon Šenoa" (1978) i "Zerda ili pesme zaborava" (1982.) snimljenim u Alžiru, nagrađenim ali zatim dugo onemogućavanim da iziđu u svet.
Žena u arapskom svetu, istorija severne Afrike i Alžira, koreni, tradicija, mostovi između prošlosti i sadašnjosti čine jezgro i okosnicu njenog stvaranja. Među njima značajno mesto zauzimaju jezik i frankofona književnost. Od latinskog i književnosti na tlu severne Afrike, začetaka frankofonije, preko arapskog, do francuskog. Godine 2003. objavila je roman "Nestajanje francuskog jezika", a posle izbora u Akademiju govorila je o tome kako frankofona književnost obogaćuje francuski jezik (sa velikim F i J, naglasila je) i pisanu reč na tom jeziku, izrazivši nadu da jednoga dana u zemljama Magreba frankofoni pisci budu prevedeni na arapski.
Snežana LUKIĆ
[objavljeno: 30.09.2006.]
