Nije pitanje „Kosmet ili Rusija“, već šta prvo!

Izvor: KMnovine.com, 17.Okt.2015, 22:51   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Nije pitanje „Kosmet ili Rusija“, već šta prvo!

Najveći majstori obmana, iluzionisti, profesionalni prevaranti nisu neki mađioničari i nisu po zatvorima, već na vlasti. Kada ministar energetike kaže da neće biti skorijeg poskupljenja struje – znači da će struja sasvim sigurno poskupeti već narednog meseca.
 


   
Foto: Tanjug    

Piše: Vesna Veizović / Vaseljenska



Ako premijer >> Pročitaj celu vest na sajtu KMnovine.com << Vlade kaže da će penzije i plate porasti do kraja godine, ustvari je rekao da ni narednih godina od povećanja, odnosno od povratka na staro nema ništa.

Kada Aleksandar Vulin izjavi da se azilanti neće zadržavati u Srbiji, istina je da će Srbija ubrzano početi da gradi još cenatara za prihvat azilanata.

A kada jednoglasno negiraju da će Srbija priznati nezavisnost Kosova i Metohija – znači da je Kosmet klizi ka priznanju od strane njih.

U svemu ovome ima jedna dobra stvar, neverovatno da ima ali ima, a to je da su Vučić, Vulin, Tadić, Nikolić, Dačić, Udovički, Antić, Selaković i mnogi drugi prevaranti i profesionalni ombmanjivači naroda prolazni. Da oni ne čine većinu, da oni nisu država, da su oni samo osobe koje će svoj veliki dug državi kad tad platiti, na mostu ili ćupriji, to će već budućnost i neki bolji spremniji Srbi pokazati.

Juče sam nabavila nekoliko izdanja „Duge“ iz `91. godine. Prvo na šta sam „navalila“ bile su kolumne Dragoša Kalajića, a zatim iščitavši ih krenula sam redom. I znate šta?

Nema razlike. Sve je isto. Isti ljudi, isti stavovi, ista količina neznanja, isti neprijatelji, samo ih je sada više, na isti način se potkrada država, uništavaju profitabilna preduzeća i prodaju strancima u bescenje. Jedan beskrajan krug politikanata, njihove dece, prijatelja, kumova, žena..

No, čitajući jedna simptomatična stvar mi je zapala za oko. Sem unutarnjih zbivanja i kritika vezanih za domaću politiku, „Duga“ je devedesetih godina bila prvenstveno bazirana na aktuelnog spoljno – unutarnjeg neprijatelja – Hrvatsku. Razlog je bio i opravdan i više nego očigledan.

Neprijatelj iz devedesetih se nije promenio, naprotiv dobio je društvo. Brojni članci koji razotkrivaju pomoć Zapada koju je Hrvatska uživala i pre rata a i za vreme rata, neodoljivo podsećaju na članke iz protekle i ove decenije, s tim što prvi i najveći neprijatelj nije ni Hrvatska ni Zapad , već Šiptari sa Kosova i Metohije.

Izvesno je da je to pogrešna percepcija i da su i Hrvati i muslimani i najzad Šiptari samo oruđe u rukama Zapada.

Tada doduše vlast nije otvoreno zagovarala prijateljstvo sa Zapadom, ali zato „opozicija“ jeste. Upravo ona opozicija koja je sve svoje „ideale“ stavljala u drugi plan i nije joj bio problem da sedi u skupštini sa političkim rivalima, potpuno suprotnih ideoloških shvatanja, jer vlast – je vlast. No, početkom protekle decenije kada je Milošević konačno ispušten iz milosti zapadnih nalogodavaca, jer je učinio sasvim dovoljno – pa bačen u nemilost kao ispušena muštikla.
Naš novi „najbolji prijatelj“ čijim bezalternativnim putem kaskamo kao ovce pred klanje je i naš dželat.

anas posle tih velikih unutrašnjih promena u kojima je izmenjena jedino percepcija javnosti i smanjena svest stanovništva, još ne vidimo šumu od trna u oku. Nije ni čudo, jer kad trn dugo stoji u oku, dobiju se upale, a ako se ne leče na vreme – gubitak vida je neizbežan. To nam se desilo.

Bolje sutra, odnosno neki bolji život, koje niko ne zna ni da obrazloži ali ga čeka i nada mu se, dovelo je do toga da više ne znamo ni ko su nam prijatelji, ni ko neprijatelji, ko je pozicija a ko opozicija i da li je zaista i ima, ali to i jeste bila poenta ovog psiho-mentalnog rata koji se vodio nad našim narodom. Prvi i osnovni neprijatelji u okupiranoj zemlji, sem onih očiglednih koje nam i dalje prezentuju kao prijatelje, i onih hegemonista i separatista sa večnim pretenzijama na naše teritorije, dakle osnovni nam sedi u Vlasti. Nije jedan, već mnogi.

Svi oni kojima su lični interesi iznad državnih, oni koji sebe predstavljaju kao državu a deluju antidržavno. Sve bivše i sadašnje vlade, svi učesnici u vlasti, državnoj, pokrajinskoj, republičkoj, ma i svaki mesni odbor sa po tri člana, svaki poslanik koji je delovao antinarodni zaboravljajući značenje svog poziva, svaki sekretar , administrativni radnik, savetnik, svaki novinar, gradonačelnik, odbornik, sve neznalice koje su neznanje ostavljale po strane i bez trunke savesti obavljali rečeno zbog neke kraktotrajne dobiti, a čije posledice su ubrzo osetili i čije posledice će i njihova deca osećati.

Oni su naši neprijatelji. Oni kojima se manipuliše jedinom bogom u koga veruju – novcem, a koji zatim manipulišu sopstvenim narodom.

Ne! Naš narod nije loš, nije prevrtljiv, nije lažljiv. Naš narod ne zaslužuje ove muke koje preživljava već decenijama, zbog kojih je umoran, zaokupljen današnjim danom, sadašnjom brigom, dugovima, bolestima, nemaštinom, siromaštvom, borbom za puko preživljavanje i krov nad glavom. Svim onim što mu nisu oduzele SAD, Evropska unija, London, … – već onim što mu je otela domaća družina lopova, hoštaplera, zapadnih sluga, da bi se održala na svojim pozicijama.

I ta družina, najgoreg među najgorima, glupih, neobrazovanih, bez svesti i savesti, željnih jedino vlasti, ta družina ne samo da je u svetu predstavljena kao „Srbi“, kao „država Srbija“, već nama nas same u sopstvenim očima umanjuje. Gledajući njih, mislimo da gledamo sebe, govorimo da i ne zaslužujemo bolje…

Ali da smo zaista takvi? Da li se neke nove revolucije i nove stranke prave iz zavisti, jer mi nismo na mestima vladajućih ili radi stvarnih ideoloških promena, onih koje su protkane duhovnošću i vođene višim ciljevima? To je ono nad čime svaki dobronameran Srbin treba da se zamisli. Dan je dug period, godina još duži, i život je duži nego što se misli – ipak večnost je ta koja nema kraja. A ona je neminovna i onima koji veruju i koji ne veruju u nju.A ona, večnost nije ništa drugo nego ogledalo naših postupaka ovde sada, danas….

Sutra, a možda i već večeras pred Srbima će se naći još jedna odluka, ali neće Srbi odlučivati – oni će čuti pitanje, navodne dileme i najzad odgovor.

Potpisivanjem Briselskog sporazuma Srbija se uslovno odrekla Kosova i Metohije. Kosovo i Metohija su bili u sastavu Srbije samo u fusnoti. I u ovom slučaju je dobro to što je odluka neustavna, zato će se redu vlastodržaca i prevaranata naći i brojne sudije, a hapšenjem bestidnika koji su prodali Kosovi i Metohiju zarad sopstvenih funkcija i na taj način postali državni neprijatelji, obrisaće se i fusnota jer je KiM u neotuđivom sastavu Srbije.

Otvaranjem „Briselskih poglavlja“ vlastodržci, a ne Srbija, već oni koji su okupirali vlast, predali su u ruke Šiptara srbsko pravosuđe, srbske fakultete, zdravstvo, administrativne prelaze, pomagali su izbore koje je organizovala šiptarska teroristička paravlada na čelu sa ratnim zločincem Hašimom Tačijem, sve državne agencije, medije, policiju i najzad prepustili su svoj narod na nemilost onima koji su ih godinama ubijali i i dalje nastavljaju da vrše teror nad njima.

I posle svega, pred nas sada postavljaju, ali samo hipotetički, izbor o konačnoj predaju, brisanju fusnote. Bez svesti o tome šta čini u nekom bezumnom ludilu, zapetljan u brojne laži, više ni sam ne znajući šta priča i kome priča, veliki vođa, nezainteresovan za volju jadnog naroda već je načinio svoj put.

Njegovi prijatelji, danas Nemci, juče je to bio Vašington, a pre koju godinu Rusija (a suštinski uvek – London, kod njega igra glavnog scenaristu u tom filmu), ispuštaju i njega kao i sve prethodnike koji su se na tron popeli obmanama i Iznogudovim ciljevima da budu „sultan umesto sultana“. Radi opstanka na vlasti koja ni u naduvanim statistikama ne pokazuje održivost, uradiće sve, pa i obrisati fusnotu, uvesti sankcije Rusiji, načiniti od Srbije poligon za islamske teroriste, novu Meku. Ako bude bilo potrebno, dići će u vazduh i avione dobijene od Rusije da ratuju sa Rusima u Siriji.

Ovde više nije pitanje da li će se priznati Kosovo i Metohiju ili će se uvesti sankcije Rusiji, već šta će se prvo desiti!

Doduše, uvek ima rezervnih scenarija, rezervnih situacija, između ostalog tu su i izbori. Vreme koje kupuje vreme, ali neizbežno, prodano i obećano se mora ispuniti, ne narodu jer pred narodom politikanti ne osećaju odgovornost, već pred onima koji su ih i doveli na vlast, a to takođe nisu ni Šiptari, ni Hrvati – već Zapad.



Izvor: Vaseljenska    :: © 2014 - 2015 ::    Molimo za navođenje izvora

Nastavak na KMnovine.com...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta KMnovine.com. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta KMnovine.com. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.