Izvor: juGmedia, 27.Sep.2013, 01:34 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Tajna Jašunjskih manastira
LESKOVAC – Ni dan-danas ne mogu da prihvatim, da je onolika i onakva ljepota prepuštena, hmm, prepuštena. Da je crkva upoznata i da ne čini ništa u ispravljanju sopstvene greške.
U okolini Leskovca postoji jedan divan krajolik. Jašunjski manastiri. U suštini dvije crkve, jedna je posvećena Vavedenju Presvete Bogorodice, a druga Sv. Jovanu Preteči. Prelijepe sakralne građevine. Ima nešto u tom miru i prirodi >> Pročitaj celu vest na sajtu juGmedia << koja okružuje crkvena imanja.
Čuju se samo zvuci tišine.
Kad god bih našao slobodnog vremena, otišao bih tamo. Moram da napomenem da nisam „estradni“ vjernik, koji se viđa po crkvenim portama, uoči kakvog „crvenog slova“, a takvih je mnogo od kako se Bog vratio u Vitaniju. Između Boga i mene odnos je mnogo intimniji, bez posrednika, jer gužvu ne podnosim.
Crkvu Sv. Jovana Preteče sam prvo upoznao. Freske kojima je crkva oslikana, bukvalno oduzimaju dah. Ne znam za druge ljude ali ja sam sve vrijeme bio naježen od tolike i u isto vrijeme, neočekivane količine bezvremene ljepote. Bio sam ponosan i srećan što sam „otkrio“ blagodet. Neki narodi, sa mnogo skromnijim istorijskim naslijeđem, turistički bolje koriste i hrpu kamenja na livadi, a kamoli ovakvo blago. Jedan gospodin je davno prije mene, opisao mentalitet moga naroda u jednoj „karakterologiji“-„Kada se lijenoj genijalnosti pridruži i orijentalni temeljni bas melanholične „natrunjenosti“ i nemarne tuge, sve se spušta još za oktavu dublje. „Mrzi me da radim!“, „Nešto mi se ne da!“, izrazi su koji se tačno i adekvatno ne mogu na zapadnjačku logiku reprodukovati“.
Crkvu, Vavedenja Presvete Bogorodice, tzv. „ženski manastir“, sam nekako uvijek „zapostavljao“. Nisam se mogao odvojiti od umjetnosti, kojom su oslikani zidovi Sv. Jovana Preteče. I sve bi to bilo bajno i divno, da se iza svake priče o ljepoti i sreći, ne krije onaj mali rogonja, što prevari Fausta…
Negdje oko Vaskrsa prošle godine, imao sam goste iz inostranstva. Rješih da im pokažem ljepote „našeg“ kraja. Ko velim, da vide ljudi, kako nismo samo životinje sa primalnim porivima, nego LJUDI sa bogatim kulturnim naslijeđem. Onako sav usplahiren, srećan i nestrpljiv da im vidim lica kada ugledaju crkvu Sv. Jovana Preteče, krenusmo ka manastirima. Uz put sam bio i „tourist guide“, pokušavajući da im približim neiskorišćenu ljepotu predjela.
Početak izleta je obećavao.
Klinci su bili oduševljeni jer im je svako selo izgledalo kao filmski set, zaustavljeno u vremenu. Dođosmo i do crkve. Normalno nikoga nije bilo ko bi nas dočekao. Meni to nije bilo čudno, navikao sam. Njima,pomalo. Šetali smo imanjem, išli ka crkvi, kad odjednom glas iza nas poremeti tišinu i spokoj mjesta.
Bio sam u čudu.
Omaleno biće, rijetke brade, na prvi pogled slično mitskom orku, gegalo se prema nama. U prvi mah ne razabrah da je u pitanju čovjek i da nam se obraća oskudnim srpskim jezikom. Pitao nas je kako smo ušli i da li se tako uvijek ponašamo i upadamo ljudima u kuće bez najave. Šok. Osjetih i bijes i nemoć u isto vrijeme. Moji gosti su na sreću bili samo zbunjeni, pošto nisu razumjeli srpski jezik. Pokušao sam da ga smirim, predstavio sam se i tražio da se identifikuje, kako bih znao sa čime imam posla. To ga je još više razjarilo i u nastupu besa, tjera nas sa crkvenog imanja. Ne sreću i mene i njega, napuštamo crkveno dvorište.
Da sam mogao da propadnem u zemlju, propao bih. Šta reći prijateljima? Probao sam da im objasnim neobjašnjivo. Nisu se puno potresli.
I tu nije kraj. Posle incidenta odlazimo u „ženski manastir“, gdje nas polovično primaju (prijateljica je Britanka, a klinci su iz mješovitog braka. Otac im je Srbin, prim.aut). Djeca i ja ulazimo, njoj ne dopuštaju, zbog različite vjeroispovjesti. Iskreno, insistirao bih kod starješine manastira (mati Lidija) da uđemo svi, jer zabrana je apsolutna budalaština, ali niti se prijateljici više ulazilo, niti se meni više prepiralo sa „božijim“ činovnicima. Bio sam emotivno prazan.
Ni dan-danas ne mogu da prihvatim, da je onolika i onakva ljepota prepuštena, hmm, prepuštena… . Da je crkva upoznata i da ne čini ništa u ispravljanju sopstvene greške. Kome god sam, od crkvenih velikodostojnika, ispričao o događaju, od svih dobih identično pitanje – Misliš li ti da mi to ne znamo?
Često se zapitam, koliko li su zaista čudni putevi gospodnji?
I dalje nastavljam da putujem, gledam i slušam…
Autor: Tanasije Bosiljčić
