Izvor: TvojPortal.com, 03.Dec.2011, 16:37 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Besprekorna muzikalnost
Izvor: dnevnik.rs
Pun repertoarski pogodak da svojim mladim članovima pruži mogućnost solističkog ogledanja, odnosno priliku da stanu pred orkestar i uz podršku kolega prikažu svoje zavidne interpretativne sposobnosti, učinilo je umetničko rukovodstvo Beogradske filharmonije u ovoj sezoni, poverivši takvu delikatnu i odgovornu ulogu devetorici instrumentalista.
Novosađanka Milica Pašić kao solistkinja Beogradske filharmonije
Prva od njih je i najmlađa, harfistkinja Milica Pašić, nekadašnja učenica novosadske Muzičke škole „Isidor Bajić“ u klasi Željke Sponze, svršeni diplomac i trenutno postdiplomac Fakulteta muzičke umetnosti u Beogradu, „vlasnica“ 21 nagrade na domaćim i međunarodnim takmičenjima, i u svakom pogledu uzoran muzičar. Čast da svira s uglednom nemačkom flautistkinjom Suzan Barner i pod vođstvom Muhaija Tanga, aktuelnog šefa-dirigenta našeg nacionalnog orkestra, ona je zaslužila u punoj meri, a ukazano poverenje opravdala u potpunosti. Od prvih tonova svog sigurnog nastupa, kao jedna od tumača solističke partije u Mocartovom Koncertu za flautu, harfu i orkestar u Ce-duru, Milica Pašić je besprekorno prikazala svoju tehničku spremnost i izuzetnu muzikalnost, ali i sasvim izgrađen stil, pleneći i pojavom i celokupnim scenskim držanjem. Delo 22-godišnjeg kompozitora, po formi koncertantna simfonija, plod je porudžbine francuskog vojvode od Ginea i njegove ćerke, po rečima autora izvrsnog flautiste, odnosno sjajne harfistkinje, te je stoga i ostvareno kao „primer najfinije francuske salonske muzike“ u kojem se „dva otmena instrumenta šarmantno nadmeću međusobno i s orkestrom“.
Visoko usaglašen udeo Suzan Barner i Milice Pašić u tumačenju Mocartove retke partiture, i to ne samo po raritetnosti kombinacije vodećih instrumenata, ogledao se prvenstveno u uravnoteženom, plemenito uobličenom tonskom skladu većinom unisonog melodijskog toka, u kojem je lepo „zaokrugljen“, toplo obojen ton flaute, „umnožen“ specifičnim zvukom precizno artikulisanog, jedinstveno kolorisanog žičanog instrumenta, bio tako prirodno i lako nadovezan. U trenucima razdvojenih, inače „pikantno“, skoro betovenski akcentovanih deonica (posebno okvirnih stavova), kada je primat stavljen na naizmenično vođenje solističkih linija, pri čemu je harfa uglavnom igrala ulogu sigurnog ali i eteričnog, raskošno arpeđiranog pratioca, umetnice su takođe prikazale vrhunsku izvođačku formu, s kulminacijom u kadencama svakog od tri stava.
Saradnja gudača malog orkestra (s oboama i hornama), s jasno „punktualizovanim“ tonom brzih delova i zaobljenom kantilenom u za soliste „dekorativnom i senzualnom“, ali i emotivnijem Andantinu, bila je sigurna i „podržavajuća“. Da je „dvostruki“ Mocartov koncert inspirisano i uzorno predstavljen, svedočila je srdačna reakcija publike, pa su umetnice dodale i jedan brzi i efektni „Entrakt“ Žaka Ibera.
U drugom delu večeri, a u godini obeležavanja sto godina od smrti Gustava Malera, Beogradska filharmonija i Muhai Tang su samo nedelju dana nakon Devete, izveli i Simfoniju broj 5 u cis-molu, ovog velikana kasne romantike. Već od zloslutnog, upečatljivo odsviranog „vojničkog“ trubnog signala u uvodu „buntovnog“ i mračnog, „bolnim“ potezima obeleženog posmrtnog marša, a potom silovitog, s ogromnom „žestinom“ donetog drugog stava, bilo je jasno da ćemo prisustvovati jednom uverljivom, ponesenom, sa svim orkestarskim i solističkim potencijalima ka snažnom patosu usmerenom predavanju. A ono je u svim segmentima uzbuđivalo i neverovatnom energijom, i naglim, ogromnim kontastima, velikim usponima i emfazom, gde su i cezure, i razni „faktori iznenađenja“ dobijali naročito, upravo sudbinsko značenje. Posebno ubedljivo delovalo je tumačenje Scherza s grotesknim, ali i „bečkim“, skoro nehajnim valcerskim pokretom prekinutim sigurnim, opsežnim solističkim istupom „stojeće“ prve, a zatim i pridružene joj druge horne, pa i najpopularniji, činilo nam se, mnogo dramatičnije doživljen i tonski „gušće“ ostvaren no što smo navikli, četvrti stav Simfonije, čuveni Adagietto, s ekspresivnom, „rečito“ podvučenom partijom harfe. Najzad, i bez prekida nadovezan finalni Rondo, predstavljen kao sjajna „sinteza“, odnosno „montaža“ pastoralnog, lendlersko-valcerskog i persliflažnog, i još mnogih drugih raspoloženja, kao kruna grandioznog i majstorskog „viđenja“ Malerove bujne muzike.
Marija Adamov
kulturaBeogradska filharmonijaklasična muzikaharfistkinja Milica Pašić
Zašto je u Srbiji težak razgovor o Evropi
Izvor: Politika, 03.Dec.2011
Slušajući debatu u vezi s predstojećom odlukom Evropskog saveta o (ne)dodeljivanju statusa kandidata Srbiji, ne mogu a da se ne setim teksta koji sam, početkom 2006, pisala za sajt B92. Pod naslovom „EU – Druže Tito,mi...





