Molijer: Žan Batist Poklen odrekao se pravničke karijere i postao glumac!

Izvor: Svet plus, 10.Feb.2019, 10:45   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Molijer: Žan Batist Poklen odrekao se pravničke karijere i postao glumac!

Molijer, pravim imenom Žan Batist Poklen, bio je francuski glumac, pisac komedija i direktor pozorišta iz epohe klasicizma. Odrekao se pravničke karijere i postao glumac!

Sam je sebe nazvao Molijer kao pseudonim. Rođen je u porodici imućnog kraljevog tapetara, završio je pravo, ali se odrekao pravničke karijere i postao glumac. U Parizu je osnovao pozorišnu družinu „Slavno pozorište“ za koju je prerađivao italijanske komedije i sa kojom dvanaest godina lutajući obilazio >> Pročitaj celu vest na sajtu Svet plus << provincije.

U početku piše farse, a prve komedije su mu u stihovima. Napisao je niz komada u prozi i stihu. Predstavnik je klasicizma. Ismejavao je ondašnje društvo, staleške predrasude, pokvarenost plemstva i gramzivost buržoazije, a nije prezao ni od osude licemjernog katoličkog sveštenstva. Molijer je razvio italijansku komediju intrige u društvenu komediju i komediju običaja s tragikomičnom pozadinom u kojima veličina komičnoga doseže razmere tragičnoga. Godine 1660. preuzeo je kraljevsko pozorište u Parizu. Kod njega se primećuje uticaj učene komedije i komedije umeća, te uticaj antičkih rimskih komediografa.

Godine 1643. mladi Molijer je počeo da nosi svoj pseudonim i konačno okrenuo leđa karijeri dvorskog sobara i dekoratera. Posle detinjstva i mladosti provedenih u Parizu, Molijer je dugo boravio u južnoj i zapadnoj Francuskoj. Tamo se razvijao njegov komični genije. Povratak u Pariz 1658. godine je bio samo u prvi mah skroman. Već sledeće godine veliki uspeh i početak slave donele su mu Smešne precioze, prvi značajniji komad, jer je do tada napisao samo nekoliko lakrdija bez veće važnosti. Posle ovog trijumfa počeo je, u stvari, stvaralački period u Molijerevom životu. On je sa trupom došao pod neposrednu zaštitu dvora i uistinu postao kraljevski komediograf.

Molijer je bio pisac, režiser i glumac. Ovaj veliki majstor smeha, možda najveći u čitavoj svetskoj književnosti, umirao je podsmevajući se bolesti, lekarima, ljudskoj gluposti, čak i samoj smrti.

Pre nego što se 17. februara 1673. godine zavesa posljednji put spustila za njim, njemu je još ostalo dovoljno snage, njegovog ogromnog genija da i bledilo i samrtničke grčeve svoga lica pretvori u neodoljivo smešne.

Molijer je rođen u Parizu 15. januara 1622. Bio je sin Žana Poklena i Mari Krese, ćerke iz uspešne građanske porodice. Majka mu je preminula kada je imao 10 godina, a čini se da s ocem nije uspostavio blizak odnos. Nakon majčine smrti, živeo je s ocem iznad „Pavillon des singes“ u ulici Sveti Onore, u imućnom delu Pariza. Njegov otac je bio dvorski dekorater i imao je titulu kraljevskog sobara. Od Molijera se nije očekivalo mnogo, ali on nije mogao odoleti ljubavi prema književnosti i pisanju.

Verovatno je da je njegovo obrazovanje započelo u pariškim osnovnim školama, nakon čega je upisao prestižni isusovački Collège de Clermont, gde je završio školovanje u strogom akademskom okruženju.



Godine 1631. Žan Poklen je od kralja Luja XIII kupio položaj „lični sluga kraljevog dvora i čuvar tepiha i tapeta“ („valet de chambre ordinaire et tapissier du Roi“). Njegov sin preuzeo je isti položaj 1641. godine. Titula je zahtevala samo tri meseca rada i početni trošak od 1200 livri, a donosila je godišnji prihod od 300 livri i omogućavala brojne unosne ugovore.

Poklen je učio za provincijskog advokata negde oko 1642, verojatno u Orleanu, ali nije zabeleženo da je dovršio učenje. Do tada je Molijer sledio očev plan, družio se sa plemstvom na Collège de Clermont i činilo se da mu je predodređena karijera u kancelariji.

Molijer je bolovao od plućnog oblika tuberkuloze kojom se verojatno zarazio kao mladić u zatvoru. Jedan od najpoznatijih trenutaka u njegovom životu je bio onaj zadnji koji je postao legendaran. Tokom izvođenja svoje poslednje predstave, na pozornici je kolapsirao zbog napada kašlja tokom kojeg je iskašljavao krv (hemoptizija). Predstava je sadržavala rakošne plesne tačke uz muziku kompozitora Mark-Antoana Šarpantjea koja se ironično zvala Le Malade imaginaire („Umišljeni bolesnik“). Molijer je insistirao da završi nastup. Nakon nastupa ponovno je kolapsirao nakon ponovnog krvarenja, te je odveden kući, gde je preminuo nekoliko sati kasnije bez primanja jeloosvećenja, jer su dva sveštenika odbila poziv, dok je treći došao prekasno. Praznoverje kako zelena boja glumcima donosi lošu sreću potiče od njegovog zadnjeg nastupa, za vreme kojeg je nosio zelenu odeću.

Po francuskim zakonima toga vremena glumcima nije bilo dopušteno da budu sahranjeni na svetom tlu groblja. Ipak je Molijerova udovica Arman zamolila kralja da njenom suprugu omogući uobičajen pogreb. Kralj se složio te je Molijereovo telo sahranjeno u delu groblja namenjenom za nekrštenu odojčad. Godine 1792. njegovi ostaci su preneseni u muzej, a 1817. godine je sahranjen na groblju Père Lachaise u Parizu, u blizni groba de Lafontena.

Nastavak na Svet plus...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Svet plus. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Svet plus. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.