Izvor: Politika, 11.Mar.2008, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Moj kum Nebojša
Moj kum Nebojša je stisnuo petlju i prošle godine se, nakon više od 15 godina provedenih u Kanadi, vratio u Srbiju. On, žena i dvoje djece, prodali sve, dali otkaze i otišli da se više ne vrate. Kum je svratio ljetos u Toronto da završi još neke formalnosti, pa da definitvno i
pravno-formalno prekine sve veze sa Kanadom. Moj kum je dobar, pametan i veseo, a bogami i naočit čovjek (kum nije dugme). Ali avgusta prošle godine, jedva sam ga prepoznao: promijenio se, osvježio, kao >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << da je dobio novu vjeru u život. Svi koji su ga ogovarali, koji su govorili kako od tog povratka nema ništa, i da će se podvijenog repa vratiti u Kanadu, su bili zaprepašteni i poraženi njegovim iskrenim optimizmom i bezbrižnošću.
Često razmišljam o kumu. Nedostaje mi, ovdje nema mnogo dobrih prijatelja, i svaki je vredniji od zlata. Ali moj kum je stisnuo petlju, i vratio se u otadžbinu.
Ta riječ, pomalo zaboravljena (češće se koristi hrvatska riječ domovina), odzvanja mi u ušima kao zvono sa crkve Svetog Marka. Svako od nas nosi taj topli osjećaj pripadnosti, gomile uspomena, uvijek lijepih, jer nekako smo uspjeli da se više ne sjećamo ničega lošeg, i pamtimo samo sretna vremena. Zaboravljamo da smo bili mlađi, da su vremena bila zaista mnogo bolja i sretnija, i da bi se i naš život, kao životi velike većine naših prijatelja i vršnjaka koji su tamo ostali, nepovratno promijenio.
Svaki put kad pomislimo kako je kafa ovdje bljutava, meso bezukusno, voće plastično, ljudi hladni i isuviše formalni, ne mislimo da nam je loše ovdje gdje smo, već da bi nam bilo ljepše tamo odakle smo došli. To nas vuče sebi otadžbina, naši gradovi i sela, vruća mamina supa u subotu popodne, ukus prvog poljupca, miris lipe iz naše ulice, jagnjetina sa ražnja, hladno pivo u toploj ljetnoj noći, trećeligaška utakmica u nedelju ujutro, pa onda kafica i novine do ručka. Nove godine, rođendani, žurke, odlasci na more. To nas zovu preci, djedovi na selu koji peku rakiju, djedovi u gradu koji čitaju „Politiku" i svako toliko izvade iz starih, pohabanih novčanika neku kintu "da odvedeš curu u bioskop", bake koje su nas čuvale i beskrajno voljele.
Ovdje smo, ipak, mali i beznačajni. Došli smo da izmislimo rupu na saksiji i toplu vodu, i na naše zaprepaštenje otkrili da rupa i topla voda odavno postoje, i da "oni" od "nas" nemaju mnogo da nauče. "Njih" ne interesuje to što smo mi bili sretniji u našim prošlim životima nego što će oni ikada da budu, što smo naučili i vidjeli više nego što će oni ikada da nauče i vide.
Najviše nas nervira što to "njima" nije jasno, i što u njihovom životu u koji smo mi upali za nas ima mjesta onoliko koliko doprinesemo u dolarima. Dali su nam komfor, sredstva za život, pasoše, mir i red, i njima nikada neće biti jasno zašto mislimo da sve to nije dovoljno. Nemajući izbora, svi smo se tako prilagodili životu u inostranstvu. Osjećaj da ovdje ne
pripadamo i da smo stranci, u tuđoj zemlji, drugačijoj i ponekad teško shvatljivoj kulturi, sa stranim običajima i okruženi ljudima koje ne razumijemo i koji nas ne razumiju, polako nestaje i potiskuje ga briga za opstanak, svakodnevnica kapitalizma koji melje i gazi preko mrtvih. Imamo sve manje volje i vremena da lamentiramo nad prošlim životom, jer napolju čeka ovaj
život, takav kakav je, jedini koji nam je preostao.
Ali svaki put kad pojedem šljivu sjetim se one male, kržljave požegače iz dedinog dvorišta, slatke kao med, i udari me opet nostalgija, i padne mi na pamet kum Nebojša, i moja otadžbina. Jedna jedina, nenadomjestiva, moja, u kojoj su šljive slatke, jutra sunčana, ljudi veseli, djevojke lijepe, dani puni slatkog iščekivanja. U kojoj negdje, u nekoj ulici koja ljeti miriše na lipe, a zimi na snijeg, u nekom kafiću još čeka moj sto, svi drugari, i hladno pivo u toploj ljetnoj noći. Otadžbina, u tri boje mog srca.
Iskreno vaš,
Boriša (Slobodana) Pavlović
[objavljeno: 12/03/2008]
