Izvor: Nezavisne Novine, 04.Nov.2016, 21:48   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Zemljotres naš entitetski

I dragi bog ugrozi Srbe, hvala ti bože.

Kojom se srećom hoće sve urušit.

Ne bude li Dodik dao ostavku, očekujte jedan razarajući.

Ima Boga!

Imena nebitna, lokacije nebitne. Komentari na društvenim mrežama, koje nas samo sve više udaljavaju. Priča o zemljotresu i ogledalo naše stvarnosti, u kojoj je ono što ljudsko biće čini čovjekom zbog entitetskih podjela na koljenima. >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine <<

Dok razmišljaš gdje ti je dijete, da li je sve u redu, hoće li se ponoviti, treba li se plašiti. Dok razmišljaš da nije rat počeo, jer spominju ga često u posljednje vrijeme, kao da im nije bilo dosta. Dok popušta grč u želucu, pa shvatiš da je samo potres i da si u Banjaluci, koja se neki dan prisjetila svog razora iz utrobe zemlje '69. Onda se sjetiš da živiš u BiH, gdje rat nikad i ne prestaje i gdje je i podrhtavanje tla razlog da na površinu ispliva, potresom probuđena, sva mržnja naroda koji bi trebalo da su komšije. Koji bi trebalo da ti pruži ruku, da svoj jastuk, upita za tvoje dijete, a ne da moli svevišnjeg, nebitno koje je vjere, da te sravni sa zemljom, jer si ti neke druge.

Kakvi smo to ljudi da se radujemo tuđoj nesreći. Znam; razočarani smo, obespravljeni, potišteni. Znam, sunce je ljepše na Karibima, a mercedes uvijek bolji od juga. Živi se mahom od danas do sutra, ne stižemo ni brinuti za budućnost, kad se ne uspijevamo izboriti sa sadašnjošću, ali šta ljudskost ima s tim?! Šta nezadovoljstvo standardom, platom, poslodavcem, društvom, državom ima sa tim da nekom ko ti nije ništa od toga, nečijem djetetu, želiš smrt, pod ruševinama? Očito, biti prvo čovjek pa sve ostalo nije na cijeni, a prošlost je i dalje prvi krojač naše sudbine.

Zar ratne sjekire nisu zakopane, ako neko još uvijek smatra da ih je ikad i trebalo potezeti? Zar nismo odlučni da treba da gradimo srećnije društvo, da damo priliku sebi da rane zacijele i da se okrenemo nečemu od čega se i za šta se živi? Mržnja je zlo sjeme koje prosipamo pred djecu, onu koju treba da učimo pravim vrijednostima. A šta im nudimo - uvjeravanja da je moj Bog veći od tvog, da neko jedva čeka da se zapuca, da se u pojedinim glavama krčkaju ratni pohodi, da je moderno mrziti, da ti Hrvatica ne smije biti djevojka, da su Romi nedostojni, da Bošnjake i Srbe treba u jedan tor pa ko preživi! Nudimo im moderne tehnologije i nazadne stavove.

Priča li neko djeci u ovoj zemlji o ljubavi, prijateljstvu, dobrim djelima, požrtvovanosti i zašto ne? Učili li ih neko o istinskim vrlinama i tome da različitost nije nečiji deminutiv. Ili pežorativ. I ko to treba ili može da ih nauči, ako će njegov roditelj prvi da se raduje tragediji drugog djeteta, jer svoju, nazovimo razliku, glorifikuje.

Naposlijetku, zemljotres ne bira i ne pravi razlike. Mi, ljudi, smo ti koji to možemo, ali ne moramo. Pa zašto onda želiš da moje dijete skonča i šta zapravo Dodik ima s tim? Ili Izetbegović, Čović ili bilo čije političko djelovanje ili ostavka. Razmisli o tome kad idući put kreneš na glasanje, a u međuvremenu, ako si o prirodi i društvu učio u osnovnoj školi, o etici možeš do kraja života.***

Nastavak na Nezavisne Novine...