Otpisana zbog tumora na mozgu sa kojim živi već 18 godina: „Nije kome je rečeno…“

Izvor: eKlinika.rs, 26.Nov.2022, 12:32

Otpisana zbog tumora na mozgu sa kojim živi već 18 godina: „Nije kome je rečeno…“

Tumor na mozgu je dijagnoza sa kojom Suzana Stojmenović (49) živi već gotovo 18 godina. Podatak je sam po sebi neverovatan, a ono što je preživela ova žena čija borba sa tumorom na mozgu praktično traje i dan-danas, odličan je materijal za filmsku priču.
Telo je vrištalo da se nešto dešava, ali na tumor na mozgu nije pomišljala Imala je 30 godina kada su se pojavili prvi simptomi. Na poslu, u fabrici dušeka u Bujanovcu gde je radila, prvi put ih je osetila. Glavobolje >> Pročitaj celu vest na sajtu eKlinika.rs << su bile nesnosne, Suzana nam ih upoređuje sa ludilom. Bol se spuštao ka donjem delu tela, niz lopatice i ruke, do drhtavice koja je zahvatala celo telo.
Oduvek sam volela da pišem i imala lep rukopis. Međutim, tada primećujem promene, jer radne liste koje sam predavala više nisu bile iste. Od krasnopisa, do nečega što je bilo nečitljivo. Usledio je i delimičan gubitak vida, više na levom oku, i to mi je smetalo u obavljanju posla. Idemo na doručak ili ručak, svi se kreću normalno, neki užurbano jer je pauza kratka, a ja ne mogu. Vrti mi se u glavi, hoću da padnem niz stepenice, jedva idem uz zid. Vidim, osećam da nešto nije kako treba… Ako gledam u tu reku ljudi koja pored mene prolazi, još mi je gore. „Vuku me“ napred, tako to osećam, a stojim u mestu. Nisam mogla da čitam, slova su mi bežala, bila iskošena. Ako neko nosi odeću na pruge, ja ne mogu ga gledam. Smetalo mi je svetlo, jednostavno, telo je vrištalo da mu nije dobro i tražilo pomoć – priča u ispovesti za eKlinika portal Suzana Stojmenović.
Pogoršavanje simptoma, ali i dalje bez dijagnoze Suzani je bivalo sve gore. Fabrički krug se vrteo oko nje. Balavila je, zaplitala jezikom. Kada je uz pomoć koleginice jednom otišla da se umije, primetila je da joj se kapak na levom oku spustio. Nekontrolisano su joj išle suze. Usledili su odlasci kod lekara, koji kao da je, priseća se, nisu shvatali ozbiljno. Mislili su da se radi o parezi facijalis usled promaje.
Međutim, naša sagovornica je osećala da nešto krupnije nije u redu. Otežano se kretala. Sve više joj je smetala svetlost, zatim buka, preglasna muzika, posebno muški glasovi u gužvi… Glavobolje nisu prestajale i bile su sve jače. Trudila se da funkcioniše normalno, ali je to bilo sve teže. U periodu 2007/2008. godine stanje joj se naglo pogoršava. Često više nije imala ni vazduha, niti je mogla da se popne uz stepenice. Kako je dosta radila i na poslu i kod kuće, i sama je muke delom pripisivala umoru. Kada je došlo gađenje na hranu i gubitak kilograma uplašila se prvi put. I druge čudne stvari su se događale. Na primer, noću je, potpuno bez kontrole, pričala i opisivala ono što joj se desilo tokom dana.
Magnet potvrđuje tumor na mozgu, šanse za preživljavanje, kažu lekari, 1 odsto… Od 2004.godine, kada su krenuli prvi simptomi, Suzana je tragala za medicinskim objašnjenjem, od vrata do vrata. U tom prvom periodu nije naišla na razumevanje. Bilo je čak i insinuacija da želi na bolovanje, kako nam priča, „onako, bez razloga“. Nije ga želela, samo je pokušavala da pomogne sebi. Na jednom od pregleda, klupko konačno počinje da se odmotava.
– Doktorka je izgovorila rečenicu koju ću uvek pamtiti: „Postoji nešto u glavi što pritiska očni živac“. Tada još uvek nisam htela da prihvatim istinu, ali sam se setila da je jedan kolega koji je imao iste simptome kao ja, imao tumor na mozgu. U međuvremenu je uz trnjenje leve strane tela i desna postala neposlušna. Pet godina od prvih simptoma, na magnetnoj rezonanci u Nišu je otkriveno da imam tumor na najnepristupačnijem mestu u glavi. Operacija u prvom trenutku nije bila opcija jer su šanse da preživim bile 1 odsto. Tako su mi rekli: „Šanse da preživiš operaciju su skoro nikakve. Ako i preživiš, iste su šanse da ikada ponovo ustaneš, govoriš, hodaš“. Ipak, iako sa tako pozicioniranim tumorom ljude i ne operišu, prof. dr Miroslav Samardžić u Beogradu na Neurohirurgiji me je operisao. Nisam se plašila, jer nije moglo gore da mi bude nego što mi je bilo tada – priseća se naša sagovornica.
Buđenje iz anestezije i novi šok za lekare Urađeno joj je više intervencija kako bi hirurg mogao da priđe tumoru. U šok sobi, posle glavne operacije koja je trajala šest i po sati, dešava se još jedno čudo koje je šokiralo i lekare. Suzana se, nakon što se probudila, setila koji je datum. Ali ne samo toga. Setila se rođendana bližnjih, i toga da je njen sutra, 4. septembra. Onda je mirno rekla i broj telefona supruga, kako bi ga pozvali da joj donese vodu. Tim lekara na čelu sa doktorom Samardžićem, uz psihijatra, imenovala je bez greške. Velikim trudom lekari su uspeli da joj sačuvaju levo oko, iako je bila opcija da ostane i bez njega.
Ništa bez podrške porodice, uz pozitivnu prirodu i borbeni duh Foto: Privatna arhiva

Dok živim – živim, pa kako mi Bog da! Fenomen, sudbina, ili sreća? Time se Suzana ne bavi ni danas, kada se iskušenja nastavljaju i kada se sa njima bori jednakom snagom. Naime, 2011. godine tumor se vratio, a pre dve godine, uz sve komplikacije koje su u život svih nas stigle sa koronom, pojavila se cista na produženoj kičmenoj moždini.
– Operaciju su opet svi odbili da urade jer su medicinske opcije potrošene. Jedino mi je preostalo zračenje gama nožem, i to u Turskoj. To je i urađeno. Živim, a do kada, to niko ne zna! Došli su i drugi problemi. Osećam trnjenje, umaram se, ali onda malo prilegnem, pa nastavljam dalje… Svakome će biti kako mu je suđeno. Ukupno sam imala sedam operacija. Ali nisam imala i nemam nameru da se predam. U invalidskoj penziji sam. Posle svake operacije sam se trudila da živim što normalnije. Da sinovima za rođendane pravim torte, spremam, čistim, kao da nisam bolesna. Imala sam veliku podršku porodice. Suprug, dva sina, sada i dve snaje, prvo unuče je na putu… Podrška porodice je nešto bez čega ne bih uspela. Ja sam po prirodi pozitivna osoba. Na svaku operaciju sam otišla sa stavom: ustaću, biće dobro! Volim da je oko mene sve pedantno sređeno, volim o sebi da vodim računa. Dok živim – živim, i kako mi Bog da. Svima poručujem da ne odustaju! – ispričala je svoju neverovatnu priču za eKlinika portal Suzana Stojmenović.
Članak Otpisana zbog tumora na mozgu sa kojim živi već 18 godina: „Nije kome je rečeno…“ se pojavljuje prvo na eKlinika.

Nastavak na eKlinika.rs...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta eKlinika.rs. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta eKlinika.rs. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.