Izvor: Blic, 12.Okt.2006, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Uživanje
Uživanje
Imam utisak da se toliko malo govori, piše i pjeva o uživanju, kao da je svima stalo da uživamo što manje, da nam ta suštinska životna aktivnost što rijeđe pada na pamet. U popularnim pjesmama samo se kuka zbog ljubavnih jada, što se više kuka, to su popularnije.
Da li nam to još svima odzvanja u podsvijesti riječ utjehe koju su feudalci putem crkve upućivali svojim kmetovima: 'Muči se i pati na ovom svijetu da bi mogao da uživaš na onom'. >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic <<
Ja sebe sve češće hvatam u jeresi kako želim da uživam za života, a poslije, na onom svijetu, kako bude. Da uživam u malim stvarima. Dok dišem svež vazduh, dok hodam, dok pijem kafu.
Logika kaže da je važno za poslednji sud (kod nas pogrešno prevedeno kao strašni sud, kao da je svakom strašan, a ne samo ozbiljnim grešnicima?!) da li si živio pošteno, po moralnim principima i etičkim normama društva, a ne koliko si uživao ili patio u životu. Jer, i okorjeli kriminalac može da pati na svojoj jahti okružen skupim prostitutkama koje ga bezuspješno tješe, a sebe sam, na primer, uhvatio kako uživam radeći neke sasvim obične manuelne poslove, na primer dok šmirglam neku drvenu površinu što, siguran sam, ni po najstrožim pravilima ne predstavlja grijeh.
Naravno, teško je izgasiti mozak koji je u informatičkom, postindustrijskom dobu prinuđen da radi kao kalkulator. Mengele dnevnih operacija koje čovjek mora da izvrši udaljuju ga od primarnih užitaka. Jedini način da čovjek pronađe uživanje jesu trenuci dokolice. Samo je dokolica ta iz koje se neprimjetno ulazi u taj meditativni, tihi osjećaj u kome ti je lijepo bez nekog posebnog razloga. U Povelji o ljudskim pravima UN piše da čovjek ima pravo na rad, nažalost ni slova o pravu na dokolicu. Bar sat vremena dnevno, koji nije posvećen ama baš ničemu. U budnom stanju, jer spavanje se ne računa u dokolicu.
Na trenutke uživanja sva živa bića imaju pravo. Zašto bi čovjek bio prikraćen?
