Izvor: Blic, 07.Mar.2005, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Svemirski cunami, poslednji sud
Svemirski cunami, poslednji sud
Podatak da smo bili svedoci rađanja Supernove na obodu naše Galaksije frapantan je.
Naročito ako smo shvatili da je eksplozija zgusnute materije bila toliko jaka da je nakon 50.000 godina putovanja brzinom svjetlosti uspjela da pomjeri nas rođeni Mjesec iz njegove ustaljene orbite, iz čega proizilazi i da se od tog trenutka naše zemaljsko vrijeme drukčije računa!
Zanemarljivo malo, ali ipak, drukčije. To jest, ne samo >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << da se drukčije računa, već ono i drukčije teče.
Nesposobni da to primjetimo, moramo da se oslonimo na logiku da bismo to pojmili.
Nesposobni da pojmimo, tumaramo po našoj svakodnevici, čudeći se kako stalno nekud žurimo, a uvijek kasnimo.
Pedeset hiljada svjetlosnih godina je malo vremena i malo prostora za kosmičke razmjere, što se kaže, to nam je, ako ne prvi, a ono drugi komšiluk, 'odma’ iza ćoška'.
To jest, da se ne lažemo, to se dogodilo u našoj kući, galaksiji zvanoj Mliječni put, doduše, na balkonu.
Da se dogodilo u dnevnoj sobi, to jest 15.000 svjetlosnih godina od nas, jačina eksplozije bi spržila sve što se nalazi na Zemlji u djeliću sekunde.
Nemoćni pred silinom i neumitnošću Prirode, svjesni koliko je naš život splet nevjerovatnih okolnosti, ostaje nam samo da budemo skromni, pravedni i dobri, trudeći se da svojom bahatošću ne naljutimo Svemir.
Nedavni cunami je bio kašljucanje Zemljine kore uznemirene dugogodišnjim i upornim podzemnim nuklearnim probama. Rađanje Supernove redovan je puls Svemira.
Ali kad puls svemira sledeći put otkuca malo nervoznije, ili ne daj bože da se zakašlje ili kine, za nekoliko djelića sekunde od Života na Zemlji neće ostati ni Z(1), a od čovjekove civilizacije ni K(2).
Potpuno začuđen činjenicom da ni neki vrlo mudri i osjetljivi autoriteti nisu obratili pažnju na ovaj za čovjeka kolosalni događaj, dobijam želju da preslišam sopstveni život i podsjetim se kada sam se, o koga i koliko ogriješio.
Imam utisak da je jedno pošteno sagledavanje, priznavanje i okajanje sopstvenih grijehova zapravo jedini čamac za spasavanje u toj neumitnoj oluji koja čeka čovječanstvo na njegovom tumaranju po svemiru.
