Izvor: Nezavisne Novine, 02.Jun.2015, 22:43   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Kapetanović: Fali nam ozbiljnosti i poštenja

Iako pjesništvo nije takmičarska kategorija, za Boru Kapetanovića mnogi kažu da je najveći srpski pjesnik što još živi i hoda s ove strane Drine. Da to nije samo seoska glasina potvrđuje i 35 objavljenih knjiga poezije, proze, bilježaka, pjesama za djecu, erotskih rugalica..., te približno toliko dobijenih književnih nagrada od 1974. godine do danas.

Zvanično i nezvanično omiljeni pjesnik ovdje i sada, manje o starim zaslugama, a više o tome kako živi kao izumiruća kategorija >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << iz posljednjih redova slobodnih umjetnika kod nas, kao i o tome kako mi živimo, gdje smo dospjeli i kuda idemo, Boro Kapetanović pričao je za "Nezavisne novine" u razgovoru za koji je prvenstveni povod bila u izdanju "Besjede" i "Art printa" skoro objavljena knjiga izabranih razgovora i novih ljubavnih pjesama "Nešto malo iznad ništa mnogo".

NN: Predstavite nam u nekoliko rečenica svoju najnoviju knjigu?

KAPETANOVIĆ: Priznajem, ima nešto ganutljivo u kočopernosti onih koji svoje delo predstavljaju kao Bibliju. Vrh, brate. Tu neozbiljnost sebi može dozvoliti služavka, ali pčelar koji se ozbiljnije bavi odnosom meda i gorčine - nikako. Kada je reč o vlastitom delu, pisac mora biti svestan svoje sporednosti i ponizno slušati sud drugih, lišen mašte i nade da će on biti blag.

NN: Konkretnije?

KAPETANOVIĆ: Pa, eto, znao sam da treba govoriti malo, ali da znači mnogo, od ništa da ispadne nešto. Ali i Rosa je svašta znala pa opet ostala trudna. Zadovoljan sam iako zadovoljstvo nije znak neke preterane bistrine. Ponekad je, u životu, i malo veoma mnogo, a ništa, ako ga pažljivo raspremiš, ipak nešto.

NN: Knjigu završava zbirka "Maline za Rozu Džimbers". Da li je, zapravo, to ono nešto?

KAPETANOVIĆ: Da, to je bilo nešto. Ti poljupci koji su progorevali bluze, koji su mirisali na pitu krompirušu, a vi blistali kao aprilski puževi, negde "u podrumu na hrpi uglja" ili na vreći cementa u nedovršenoj kući dok čvrsnuo je sveži malter i rastopljeni razlevao se katran.

NN: Radi se, dakle, o sjećanju na ljubav?

KAPETANOVIĆ: Šta je pisanje poezije ako ne to ljupko tumaranje po sećanju, gde sve te upamćene devojčice svog života još jednom vidiš i još jednom voliš. A lepota je u tome što ih tada, kao u razbijenom ogledalu, sve vidiš u delićima, pa ih od tih delića praviš konačne.

NN: Kao jedan od rijetkih slobodnih umjetnika kod nas kako živite?

KAPETANOVIĆ: Poput mlade u tesnim cipelama ili babe na nudističkoj plaži - nabadam, a sve okolo golaći i golo, kao Barouzov "Goli ručak".

NN: Ipak, nemate naviku žaliti se "na sudbinu".

KAPETANOVIĆ: Pošto je život ljudski uglavnom prašina u prašini trebalo bi, ako je ikako moguće, ostati otmen u jauku, a čestit u haosu. Ne tvrdim, ali slutim, ako današnjeg čoveka ne dokusuri površnost onda će ga sigurno dokusuriti bezdušnost, a bezdušnost i poezija se jednostavno ne podnose.

NN: Je li dobar smjer u kojem danas ide čovječanstvo?

KAPETANOVIĆ: Danas, kad su slobodni i srećni jedino planinski potoci, možda je i dobro što su godine sve kraće, poezija nerazumljivija, a ljudski život sve bezvezniji. Preterivanje jeste majka zablude, ali to ne znači da ono što ne vidimo i ne postoji. Filozofiram, a u stvari, plićak je plitak, ali žubor je dubok.

NN: Skloni smo da se dičimo našim uspjesima u kulturi, književnosti...?

KAPETANOVIĆ: Da, ali tu bi trebalo biti oprezan kao kineska diplomatija. Znate onu anegdotu kad je Kisindžer upitao šefa kineske diplomatije Ču Enlaja šta misli o Francuskoj revoluciji, a ovaj mu odgovorio: "Još je rano izvoditi zaključke". Nema šege, sine, što je rano - rano je.

NN: Ima li razlike između mladih u Vaše vrijeme i danas?

KAPETANOVIĆ: Mladi su uvek bili gladni mesa, ljubavi i seksa. Stari su se prežderali, siti su i to je kraj pesme.

NN: Ima li trenutaka kad Vam je zbog nečega neprijatno?

KAPETANOVIĆ: Kad god sam gledao cveće u saksijama, biljke u herbarijumima i devojke u zarozanim čarapama obarao sam oči i bilo mi je neprijatno.

NN: Na kraju recite nam nešto i o našoj kulturi?

KAPETANOVIĆ: Ima pokojni Rastko Zakić jedan sjajan aforizam, a koji glasi: "Tek kad nam je umro tata shvatili smo da nam je j**o majku". Slično je i s ovim našima u kulturnom životu. Godinama nešto štrikaju i šilje, a nikako da shvate kako je u pustinji pesak vrlo jeftin i da umetnost nije uopšte komplikovana ako imaš umetnike. Fali nam, braco, ozbiljnosti i poštenja, a balvana, bogu hvala, imamo.

Nastavak na Nezavisne Novine...