Bio sam gost  kod Meline Merkuri

Izvor: Blic, 05.Jul.2009, 02:25   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Bio sam gost kod Meline Merkuri

Posle petogodišnje pauze muzici sam se vratio 1987. godine albumom „Kao ptica na mom dlanu" koji je Pilote svrstao u prvu ligu tadašnjih pop izvođača u SFRJ. Na velikom koncertu na splitskoj rivi godinu dana kasnije izašli smo s ogromnom tremom pred petnaest hiljada ljudi. Svirali smo iz sve snage sve dok se flaša koja je doletela iz publike nije sudarila s mojim čelom. Pripadnik navijačke grupe „Torcida" mi je razbio glavu i koncert je bio prekinut. U pomoć su mi pritekli >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << članovi splitske grupe Đavoli i odvezli me u bolnicu, gde su mi previli glavu. Mediji su danima izveštavali o „velikom incidentu", nije bilo osobe u SFRJ koja nije čula za Pilote. Od tada nismo mogli da stignemo da odsviramo zakazane koncerte sve do raspada SFRJ, počinje ispovest za „Blic nedelje" Zoran–Kiki Lesendrić, muzičar, kompozitor, pevač, frontmen nekad popularne grupe Piloti.





Leto kod bake


Porodilište u Ulici narodnog fronta je mitsko mesto za moju porodicu jer smo tamo ugledali svet i ja i moj sin Đorđe, a moja supruga Ljiljana u njemu radi kao ginekolog. Moj otac Petar je bio elektrotehničar, pa je puno putovao obilazeći razne kompanije po Evropi. Mama Đina se brinula o meni, mom mlađem bratu Banetu i starijoj sestri Miri, u kući na Zvezdari. Pre nego što sam pošao u osnovnu školu oboleo sam od žutice i umesto na moru celo leto sam proveo u bolnici i kod bake u centru Beograda. Za to vreme, moji roditelji, brat i sestra uživali su u dalmatinskim ostrvima.

Ledeni grad

U novi dom u stambenoj zgradi na Banovom brdu uselili smo se pred kraj 1967. godine po nezapamćenoj snežnoj oluji. Svuda po Beogradu te zime bili su lavirinti oivičeni smetovima snega. Imao sam osećaj da se krećemo kroz neki ledeni grad nalik onima koje smo kao klinci gledali u ruskim animiranim bajkama. Mnogi ljudi kažu da veći sneg nikada u Beogradu nije pao od te 1967. godine. Na Banovom brdu su oko Požeške ulice bila polja kukuruza, što je za nas predstavljalo kraj sveta. Istovremeno se u četiri ulaza naše zgrade doselilo pedesetoro dece sličnog uzrasta, pa smo započeli borbu za svoje mesto pod suncem. Ta ulična škola u kojoj je bilo tuča, svakojakih dokazivanja i nametanja sopstvenog i kolektivnog autoriteta naučila me je da procenjujem ljude i uvek se oslanjam na sopstveni instinkt.

Novogodišnja žurka

Pošto je društvo iz mog ulaza izvisilo za pozivnice na bilo koju novogodišnju žurku, predložio sam im da nasred Požeške ulice raspalimo partiju fudbala po snegu jer nije bilo saobraćaja uopšte. Bilo je toliko klizećih startova i vike, da su ljudi iz okolnih stanova i kuća polako dolazili da prate „novogodišnje finale prvenstva Banovog brda". Pred ponoć smo hvatali neverovatne voleje, pa je lopta završila ispod novogodišnje jelke u jednom obližnjem stanu. Od prozora je ostao samo futer. Staklo se razbilo u paramparčad.

Ada ciganlija

Mnogo vremena mi je trebalo da skupim hrabrost da se sa starijom ekipom upustim u osvajanje Ade ciganlije koja je početkom sedamdesetih godina bila potpuno divlji deo periferije Beograda. Probijao sam se kroz šikaru i sav izgreban sa travuljinom i blatom na cipelama očekivao demona kojeg je moj um izmaštao.

Abdulin sutlijaš

Igrarije ispred zgrade su nas dovele u situaciju da pravimo koncert s „instrumentima" koji su napravljeni od starih kanti i drvenih gitara. Prodali smo dovoljno ulaznica da se od zarađenog novca najedemo sutlijaša kod čika Abdule. To je poslastica koju sam svuda po svetu tražio posle smrti čika Abdule i rušenja njegove poslastičarnice. Pelivanov sutlijaš nije bio ni prineti Abdulinom kolačarskom savršenstvu sa cimetom.

Parodija na rok

U školi sam čekao da prođe vreme jer nisam mogao da podnesem dosadu i zatvoren prostor. U leto 1976. sam prijavio svoj bend Proleće za Gitarijadu Čukarice. Sve grupe su bile uvežbanije od nas, čak su neki imali i profesionalne instrumente. Svirali smo hit grupe Krim „Sanšajn of maj lav" i publika se toliko smejala, da smo pomišljali da otrčimo sa bine. Povremeno smo svi gledali u bubnjara koji nije pogodio bukvalno nijedan ton. Braća Maksići, moj drug Andra i ja smo toliko loše svirali, da je publika non-stop glasala za nas ne bismo li se nekoliko puta vraćali na binu. Bili smo parodija na rok bend, publika se mnogo zabavljala i mi smo pobedili. Bio sam crveniji u licu od cveta božura kada sam dobijao plaketu od predsednika opštine Čukarica. Posle toga sam po ceo dan vežbao gitaru, samo da se više nikada na svirci ne bih toliko blamirao. Skupljao sam stare novine kako bih zaradio novac za kupovinu gitare. Moj otac se posle nekog vremena sažalio na moj trud, video je da mi je stalo do muzike i kupio mi je gitaru u Nemačkoj.

Samo gitara

Stanovao sam blizu škole i za par meseci sakupio previše neopravdanih izostanaka. Nisam išao na jutarnje časove, pa me je direktor škole zamolio da odem zauvek. Promenio sam četiri srednje škole i na kraju završio u Petoj ekonomskoj. Porodica me je podržavala u mom mentalnom lutanju u lenjosti jer sam samo želeo da imam bend i da sviram gitaru.

Ludački bend

Pre grupe Limunovo drvo, Milan Mladenović je imao bend Usta puna zemlje s Kojom iz Discipline kičme. Bio je to ludački bend. Za prvi veliki angažman grupe Limunovo drvo u primorskom mestu Trpnju, Milanu Mladenoviću sam pozajmio ozvučenje koje sam zaradio svirajući s bendom na srednjoškolskim igrankama. Celo leto je Limunovo drvo sviralo u primorskim mestima duž obale na mom ozvučenju. Milan je nama pozajmljivao bubnjeve. Krajem sedamdesetih je bio običaj da sve nove grupe u Beogradu međusobno razmenjuju opremu i instrumente. Devojke koje su slušale Dorse u to vreme su dolazile na naše probe i mi smo mislili da je ceo svet naš.

Predgrupa

Pošto se bubnjar mog tadašnjeg benda Kako zabavljao sa devojkom sa kojom je kasnije „u šemi" bio i Goran Bregović, mi smo sa petama u srcu izašli u leto 1978. godine pred pun stadion JNA kao predgrupa na koncertu Bijelog dugmeta. Pripala mi je muka od uzbuđenja, ali smo uspeli da odsviramo svoj skromni program i sve se dobro završilo.

Piloti

Pošto je stariji deo postave grupe Kako otišao na odsluženje vojnog roka, Andra i ja smo preuzeli „vlast" u bendu i više nismo svirali sinfo rok, nego smo se okrenuli čvršćem zvuku koji je tada bio aktuelan na svetskoj sceni. Izabrali smo bubnjara i još jednog gitaristu i nastali su Piloti.

Džoni Štulić

Džonija sam upoznao u Zagrebu kada je imao Balkan sevdah bend. Bio je deset godina stariji od mene i nikada u životu kasnije nisam sreo takvog pesnika. Već tada je imao sve gotove pesme koje su se kasnije našle na albumima grupe Azra. Čitao nam je svoje pesme na stepeništu popularne zagrebačke dvorane „Kutija šibica" u zimu 1978. Tada mi je rekao: „Veruj u svoje reči i pravi svoju muziku." Prvi album Azre je pokrenuo čuveni „novi talas" na prostoru SFRJ iz kojeg je kreacija kuljala kao nikad do tada.

Prvi album

Deset dana nam je trebalo da snimimo prvi album i pošto su nas više puta odbili u PGP-u, otišli smo u Jugoton gde su nam ponudili snimanje samo singla. Tek tada su nam iz PGP-a kazali da će nam objaviti celi album koji će se zvati kao i bend „Piloti", ali bez pesama u kojima se pominju menstruacija i problemi na Kosovu. Umalo nas policija nije saslušavala zbog pesme „Prevarili su me" jer smo u njoj pominjali demonstracije na Kosovu. Producent iz ruske izdavačke kuće „Melodija" je 1981. godine bio u poseti Beogradu i tražio je da čuje nešto novo iz naše diskografije. Ponudili su mu album Pilota i on ga je u Rusiji pod licencom PGP prodao u tiražu od 100.000 primeraka. Na koncertu u Bijeljini smo pet puta svirali naš prvi album jer nam je menadžer zakazao koncert u trajanju od dva sata. Za pola sata odsviramo ceo album, pa opet sve ispočetka. U Bijeljini je Milić Vukašinović nedelju dana pre nas dobio batine i publika mu je prekinula koncert, pa nam nije bilo svejedno. Srećom, nije im bilo dosadno da pet puta slušaju iste pesme.

Zabava

Često smo dovlačili ozvučenje i instrumente u dvorište jedne privatne kuće na Dedinju, gde bi leti u večernjim časovima većina muzičara iz bendova koji su činili novi talas svirala džez i smišljala nove aranžmane za svoje pesme. Bili su to najbolji momenti naših mladosti jer smo imali vremena i prostora da se igramo sa našim talentima. U tom dvorištu na Dedinju je Milan Mladenović upoznao Margitu Stefanović, tadašnju studentkinju arhitekture, i predložio joj da svira klavijature u njegovom bendu. Na drugom kraju grada, na Adi ciganliji je neki fan izdao svoj splav Koji, pa su on i Šarlo Akrobata mesec dana svirali svake večeri i sve vreme je splav bio pun ljudi koji su hteli da slušaju novu muziku.

Devedesete

Devedesete godine sam uglavnom proveo u Grčkoj, gde sam potpisao ugovor sa svetskom kućom „Universal" i komponovao za tamošnje velike zvezde. Nekoliko puta sam bio u gostima kod čuvene ministarke kulture Meline Merkuri. Tada je već bila bolesna, ali nije dozvoljavala da se to u njenoj komunikaciji primeti. Rekla mi je: „Vrlo ste talentovani, ali nikada ne biste mogli tako dobro da pišete muziku za naše pevače da ne osećate sve protivurečnosti i dert Mediterana." Bila je u pravu.

Grčka

Grčku obalu sam oplovio s prijateljima. Zaustavljali smo se samo u autentičnim zaseocima u kojima bi nas domaćini gostili vinom, maslinama, grožđem, sirom i, što je najvažnije, uzbudljivim pričama o njihovim familijama i teškom životu pored mora. U lokalnim tavernama smo znali da zanoćimo uz mandolinu i pesmu. Grčka je moja druga kuća koja je spasla i mene i moju porodicu kada se SFRJ raspadala. Na ostrvu Zakintos imam kuću u kojoj s porodicom često provodim duga topla popodneva u miru. Blizu je kafanica u kojoj sam u stanju s komšijama i prijateljima da pijuckam ceo dan.

Porodica

Ljiljana i ja smo se zavoleli još u srednjoj školi. Ona radi kao ginekolog u porodilištu u Ulici narodnog fronta i celog života je shvatala i podržavala moju potrebu da se bavim muzikom na različitim meridijanima. Imamo sina Đorđa koji u šesnaestoj godini života istražuje muzičke pravce i trenutno želi da osnuje pank bend. Donedavno je lupao po kantama da utvrdimo da li je talentovan za udaraljke. Pošto je budio pola komšiluka, kupio sam mu novi set bubnjeva da bar vežba kao čovek. Đorđe je na snimanju spota za pesmu „Oltar" svirao bubnjeve jer je naš bubnjar bio sprečen da dođe.

Novi album

Prošle godine sam objavio prvi solo album „Mesec na vratima" i sa bendom svirao na Egzitu. Dobro je vratiti se na scenu u domovini naročito ako se svira dobar rokenrol.

Lična karta

Zoran–Kiki Lesendrić je rođen 2. januara 1961. u Beogradu. Studirao je filmsku režiju na FDU u Beogradu, ali je njegov bend Piloti imao prednost. Autor je pesme „Kao ptica na mom dlanu" s istoimenog albuma grupe Piloti, koja ih je učinila veoma popularnim na prostoru cele SFRJ. U Grčkoj je komponovao za tamošnje velike muzičke zvezde. Početkom 2008. objavio je prvi solo album „Mesec na vratima" za srpsko tržište. Oženjen je Ljiljanom i imaju Đorđa.

Nastavak na Blic...



Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Blic. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Blic. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.