Zviždanje granata koje kida nerve

Izvor: Politika, 25.Okt.2012, 13:35   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Zviždanje granata koje kida nerve

Svetomir S. Đukić (1882–1960), divizijski general u vojsci Kraljevine Jugoslavije, kao dvadesetogodišnji oficir Kraljevine Srbije bio je učesnik Prvog balkanskog rata. General Đukić, inače osnivač srpskog i jugoslovenskog olimpizma 1910, ostavio je za sobom obimne memoare u kojima je opisao zbivanja i ljude u periodu od 1903. do 1918. godine. Zahvaljujući ljubaznosti njegovog sina, primarijusa dr Dušana Đukića, „Politika” će u nekoliko nastavaka ekskluzivno objaviti svedočenje >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << generala Svetomira Đukića o Kumanovskoj bici. Njegove memoare, koji sada prvi put izlaze pred lice javnosti, uskoro će objaviti „Službeni glasnik” iz Beograda.

Duž širokog fronta u velikom luku, vidi se rasprskavanje šrapnela. Učesta i okolo nas. Stotinu koraka iza nas je utoleglica i komandant bataljona komanduje: „Nalevo krug, laganim korakom napred marš!“ Bataljon pođe u smaknutom poretku lagano, potom ubrza korak i neki pređoše u trk i u trku pretrčaše označeno mesto. Kad se zaustavismo, pade komanda: „Ukopavaj se!“ Svi grozničavo kopaju zaklone i unezvereni pogleduju u nebo, pazeći na šrapnele i dajući znak da prilegnemo. U zaklonu je tako prijatno. Samo da nas ne diraju i ne krenu odavde!

Konjica odstupa spreda i projuri kroz naše intervale. Oni beže u galopu. Zavidimo im.

„Ravnjaj’s“,viče jedan brkati narednik, rutiniran u konjičkim paradama, ne dopuštajući da ga neko pređe. I pri bežanju treba paziti na rang.

Sa interesovanjem se raspitujemo kako je napred. Razni glasovi; preovlađuju rđavi. Verujemo u sve pa čas oživimo a čas smo utučeni. Borbeni tresak zaglušuje. Topovi, mitraljezi, puške, bombe, grokću na vascelom frontu a pokoji kuršum bućne blizu nas. Neki rekoše da neprijatelj napada silno. Užasni gubici; naši se kolebaju. Strašan utisak. Ubrzana paljba. Da nas to neprijatelj ne pobeđuje? Zašto oni, tamo dalje, idu u pozadinu? Popušta li to ceo front? Da li je to poraz? Kakav sram! Vrzu nam se razne misli i pred oči nam izlaze ispraćaji po stanicama, cveće, žene... Jadni! To nas ozlojedi.

Iza nasču se neki pljesak. Spazismo kako jedan konj podiže prednju nogu. Pogodilo ga zrno. Sirota životinja ćuti i trpi držeći podignutu nogu i čeka da joj ljudi pomognu ili da je ubiju. Tek tad videsmo da se tu u utoleglici sklonila konjica. Horizont posmatranja se jako suzio.

Vojnici utonuli u zemlju, ukopali se dobro. Kišica sipi; hladno je i podrhtavamo od hladnoće i od nervoze.

„Napred! Napred!“, viče komandant bataljona i rukom pokazuje pravac levom krilu fronta. (Mi smo od sela prišli u centar, jednom katetom a sad drugom katetom idemo levom krilu. A da smo krenuli odmah ka levom krilu, po hipotenuzi, ne bismo pravili dupli put od pet kilometara.)

„Zašto napuštamo ovako dobre zaklone? Ne vredi se ni ukopavati“, gunđaju vojnici i nevoljno polazimo. Bataljoni su u gustim, smaknutim porecima, čete u četnim kolonama. Nasta gužvanje, vika, larma. U visinama se čuje zviždanje puščanih zrna. Idemo kao u nesvestici, kao pijani. Pred očima mutno, u grudima prazno.

Poručnik Petrović, čudak svoje vrste, inteligentan i duhovit, nosi manjerku napunjenu zemljom ispred svog trbuha, da sačuva creva. Nosio je oko tri stotine metara, pa je baci. Neki oficiri pobacaše sablje koje ih sapliću a i svetlucanjem odaju. Stevović otkide epolete i baci ih. On se osamio i ide po strani, misli samo o sebi.

O vremenu nemamo jasnu predstavu i ne znamo koje je doba dana. Idemo duž našeg položaja, rokiramo levo. Desno, na položaju tutnji; topovi, mitraljezi... Ne mislimo ništa, idemo kao u bunilu. Zaduvani, ubrzano dišemo i osećamo kako nam klizi znoj po leđima. Žagor, vika. Sumarno komandovanje: de se ne izostaje, da se ravnamo. Svi tegle pozadini.

Prvo kao kroz maglu a potom sve jasnije, ukazuje nam se sa desne strane strašna slika. U neprekidnom nizu, otegle se grupice vojnika, koje nose ranjenike u šatorskim krilima a neki su i bez ranjenika. Ranjenici ječe, a poneki kuka iz glasa. Vojnik je kao dete; čim ga pogodi zrno on pobledi, udara po rani i kuka, makar to bila i sasvim bezopasna rana.

Neki  mlad potporučnik, sa bujnom crnom kosom, bez kape, juri kao sumanut i svakom trčeći objašnjava, kako napred sve izgibe. Ovakav susret nije nam se svideo. Idemo dalje i sve levo. Strojevi se poremetili, zgužvali. Levokrilna četa prolazi kroz neki zaselak u kome zaosta priličan broj vojnika. Nered se sve više povećava; uticaj starešina se ne oseća. Desno, na kosi, trubač pokušava da svira, ali mu suva usta i guša i jedva se čuju neki tonovi, koji više plaše nego što objavljuju. Nedaleko od trubača spazismo, malo pognutu, poznatu figuru potpukovnika Glišića. I on nešto nama viče i pokazuje rukom na vis ispred nas i levo. Počesmo trčati. Larma, vika, nered, gomila. Žeđ neopisiva; u grlu guši, u slepoočnicama bije, usne ispucale od vatre, a glava buči. Uho prati odvratno zviždanje granata koje kida nerve a oko istražuje zaklone.

 (Sutra: Ovde se umire ćutke)

objavljeno: 25.10.2012.
Pogledaj vesti o: Vojska Srbije

Nastavak na Politika...



Povezane vesti

Ovde se umire ćutke

Izvor: Politika, 26.Okt.2012, 13:31

Svetomir S. Đukić (1882–1960), divizijski general u vojsci Kraljevine Jugoslavije, kao dvadesetogodišnji oficir Kraljevine Srbije bio je učesnik Prvog balkanskog rata. General Đukić, inače osnivač srpskog i jugoslovenskog olimpizma 1910, ostavio je za sobom obimne memoare u kojima je opisao...

Nastavak na Politika...

Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.