Izvor: Blic, 27.Dec.2009, 03:45 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Uhapsiti onog u ogledalu
Jedan od najboljih tekstova na temu anarhizma (a na našem jeziku) po mom mišljenju je napisao Zoran Đinđić, kao predgovor biografiji Petra Kropotkina, posljednjeg iz legendarnog ansambla osnivača modernog anarhizma. Njegovi prethodnici, Nječajev i Bakunjin nisu dočekali Oktobar, Kropotkin ipak jest, doduše u dubokoj starosti.
U toj sad već davnoj anarhističkoj knjizi (kojoj je Đinđić ujedno i recenzent) nalaze se imena mojih drugova (izdavač Bratislav–Braca >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << Grubačić, urednik pokojni Zoran Sekulić, lektor Todor–Toša Terzić), ali sve to ovdje navodim ne toliko kao ilustraciju jednog vremena koje je prošlo, koliko duha epohe, koji se radikalno i drastično promijenio. Naime, Kropotkinovu knjigu su Đinđić i družina objavili u režimu (totalitarno socijalističkom i samoupravnom), koji ni najmanje nije bio sklon anarhizmu.
Tridesetak godina kasnije, ovaj režim, deklarativno apsolutno oslonjen na Đinđića, hapsi grupicu mladih anarhista iz čijih je redova nekakav molotovljev koktel navodno umalo zapalio zgradu grčke ambasade u Beogradu. Sili državne represije nije bilo dovoljno da mlađariju arestira, već joj je čak produžila pritvor kao, dakle, više nego opasnoj antidržavnoj pojavi!
Sad se postavlja pitanje – čemu tužilaštvo više vjeruje: Đinđićevim riječima ili flaši sa benzinom? Ako vjeruje Đinđiću, mlađariju ne bi smjeli hapsiti, odnosno uhapšenim valja ukinuti pritvor i pustiti ih na slobodu, a ako pak (tužilaštvo) više povjerenja pruža zapaljivom sredstvu (nego zapaljivim riječima), nema mu druge do da pohapsi ne samo izvršioce, nego i ideologe takve zločinačke rabote. U tom bi slučaju, naravno, na robiji najduže zaglavio onaj (Đinđić) čiji su nasljednici uspostavili ovakvo tužilaštvo.
Ali na svu sreću, naš se život danas ne zasniva na logici. Da nije tako, ne bismo mi jedini bili dužni Grčkoj, koja je dužna svima.
.jpg)
