Izvor: Nezavisne Novine, 16.Avg.2016, 20:11 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Trideset godina od mature
Gledao sam nedavno vozača koji je zastao jer je spazio mače na ulici, da bi koji sekund kasnije namjerno pregazio nedužno biće. Gledao sam brojna mlada stabla polomljena u alejama naše Banjaluke. I saobraćajne znakove devastirane, kontejnere izvučene i prevrnute po saobraćajnicama, da bi valjda neko naletio na njih i izgubio glavu. Svaki dan mediji nas bombarduju informacijama o nasilju u porodici, pedofiliji, ubistvima...
Čovjek se zapita šta se to dešava s nama, otkud tolika >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << mržnja, frustriranost, glad za destrukcijom? Odgovore pokušavaju dati sociolozi i psiholozi. Ali, ne treba tu neka velika filozofija. Na selu ljudi odvajkad znaju da kakvo sjeme posiješ, takvo ćeš i žnjeti.
A kad smo već kod sela, u subotu, 13. avgusta, bio sam u mjestu Potočani, nedaleko od Prnjavora. Vozio sam svog oca, penzionisanog nastavnika. Povod je bilo obilježavanje 30 godina završetka osnovnog školovanja generacije '71., kojima je moj otac Alija bio nastavnik srpskohrvatskog jezika i razredni starješina. I sam sam pripadao toj generaciji, ali sam osnovnu školu priveo kraju u Banjaluci, gdje smo se u međuvremenu doselili.
Moj otac je Banjalučanin, a u Potočane je došao kao novopečeni nastavnik daleke 1965. Dvije godine kasnije, u to mjesto iz Šapca dolazi i moja majka Vera, nastavnica ruskog jezika. Tu su se i upoznali, stekli svoju porodicu i svili svoj prvi dom. Kroz selo je tada još prolazio stari, austrijski makadamski put. Nije bilo struje ni vodovoda. Ali je bilo entuzijazma, želje da se da svoj doprinos napretku. Mještani su to prepoznali, prihvatili su sve prosvjetne radnike kao svoje rođene. Škola je živjela sa selom, a selo sa školom. Selo je brzo napredovalo, u vrlo kratkom roku stigla je struja, telefon, izgrađen je vodovod, probijen magistralni put. Prosvjetni radnici su svemu davali značajan doprinos. Pored obrazovanja, škola je pružala i druge vidove kulturno-prosvjetnih i sportskih aktivnosti. Djeca, ti mali đaci pješaci, voljeli su svoje nastavnike, ali i nastavnici svoje učenike i bili su im drugi očevi i majke. Naučio sam da svoje roditelje dijelim sa drugom djecom. A djece je tada bilo puno. Pamtim i tri odjeljenja jednog razreda! (Školi u Potočanima gravitiraju i djeca iz Crkvene, Vršana, Prosjeka, Orašja.) U mojoj generaciji bila su dva odjeljenja, ali sa po preko 40 učenika (44 moje B odjeljenje, a danas se jedva skrpi jedno odjeljenje). Dječja graja krasila je školsko dvorište i centar sela.
Trideset godina kasnije okupilo se nas manje od 30 iz oba odjeljenja. Bili su tu i nastavnici, pored mog oca, i naša učiteljica Slavka Davidović, razrednik A odjeljenja Nedjeljko Milanović, nastavnica Vida, učiteljica Ana i drugi. Radost i smijeh, iskreni zagrljaji. Mnoge je bilo teško prepoznati. Dugo se nismo vidjeli, sve su to sada zreli ljudi. (Moram priznati da su mi školske drugarice izrasle u predivne labudice.) Evocirali smo uspomene, pričali o svemu, sjetili se i onih koji, nažalost, više nisu s nama. Imao sam utisak da mog oca samo što ne ponesu od dragosti. I njemu je bilo izuzetno drago, ponosan na svoje nekadašnje đake, ali i sebe. Njegovi bivši učenici, danas ih ima svud po svijetu, sada su uglavnom situirani i uspjeli u životu, bilo kroz obrazovanje ili kroz svoj rad nerijetko i u inostranstvu, a neki i dalje u svom rodnom, prelijepom selu. Svi oni, bez obzira da li su inženjeri, nastavnici, učitelji, sveštenici, poslanici ili poljoprivrednici (a bilo nas je svih nabrojanih), izrasli su u čestite ljude koji nisu učeni mržnji i destrukciji, već ljubavi, drugarstvu, radu, saosjećanju, solidarnosti... Druženje, ples i zabava nas bivših đaka i nastavnika, uz bogatu trpezu i muziku, trajali su do duboko u noć, sa zavjetom da se ponovo okupimo...
Od najmanjih nogu djecu treba učiti ljubavi i maksimalno ih čuvati od zlih uticaja. I roditelji, ali i škola, škola koja treba vratiti svoje nekadašnje dostojanstvo, ugled i mjesto u društvu. Mediji takođe imaju veliki uticaj na mlade i svakako ih treba upristojiti. Zar nisu bolji Maša i Medo od raznih crtanih monstruma, zar nije bolje igrati lastiša, "školice", "između dvije vatre", fudbala i košarke, umjesto pratiti rialiti programe ili po cijeli dan buljiti u ekran kompjutera ili pametnih telefona koji zaglupljuju? Iskreno se družiti i zabavljati, umjesto tračariti i mrziti?
Dobro kažu naši stari, kakvo sjeme posiješ, takvo i žanješ.
Nastavak na Nezavisne Novine...
