Izvor: B92, 05.Mar.2000, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Pregled stampe
"Vreme", 4. mart
pise: Filip Svarm
Kosovo - Crna Gora - jug Srbije
Trougao ratnog rizika
Dotrajali rezim nije u stanju da uravnotezi i normalizuje odnose sa svetom, federaciju postavi na zdrave osnove i uspostavi red na celoj drzavnoj teritoriji. Zato je senka rata stalno prisutna.
Ubojstva policajaca, puskaranja, podmetanje eksploziva i slicno na jugu Srbije uz granicu sa pokrajinom podsjecaju na vrijeme neposredno pred rasplamsavanje >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << krvoprolica na Kosovu. A povodom Kosova, gdje se nasilje ne smiruje, opasno se umnozavaju prijetnje da ce se ono rjesavati jos vecim nasiljem. U Crnoj Gori se - istina - ne puca, ali odnosi izmedju republickih i vojnih vlasti sve vise lice na one iz Slovenije i Hrvatske 1991, prije nego sto se zaista zapucalo. Gradjanstvo pokorno, u tom kontekstu, sve pozivajuci se na frizere, pekare i taksiste raspreda kada ce i gdje novi rat zapoceti i kako ce izgledati.
Tko to zvecka oruzjem i zasto?
Nitko ozbiljan ne moze reci da je KFOR ispunio misiju zbog koje je na Kosovu. Bezbjednost i progon nealbanskog stanovnistva, kao najurgentniji problem, guraju se pod tepih, a jastrebovi u NATO-u i americkoj administraciji za uzvrat optuzuju rezim Slobodana Milosevica i za ono za sta je stvarno odgovoran, i za ono zbog cega bi mogao biti odgovoran, i zbog stvari za koje ne moze snositi odgovornost. Cini se da su nasli idealnog neprijatelja cija priroda omogucava alibi za najrazlicitije diplomatsko-politicko-vojne kombinacije.
Dalje, ekspanziju dijela albanskog nacionalnog pokreta okupljenog unutar UCK-a, nije moguce okoncati formalnim raspustanjem, razoruzavanjem i kanaliziranjem te organizacije u nesto sto ona nije. Ekstremisti, da bi sacuvali moc i uticaj, naprosto moraju nastaviti sa svojim djelatnostima; pogranicne opstine na jugu Srbije zbog etnicke strukture, ali i odnosa sluzbenog Beograda i NATO-a, prirodan su teren za nastavak i sirenje njihovih rabota.
Tu je i sam Slobodan Milosevic. Njegov sistem odrzavanja vlasti podrazumjeva neprijatelje i konfrontaciju. Crnogorski predsjednik Milo DJukanovic odavno je Milosevicev politicki protivnik, a Crna Gora posljednje preostalo mjesto za demonstraciju i primjenu sile na nacin kako je to ovdasnji rezim do sada praktikovao. U pitanju nije - kao sto ni onda nije bilo - ocuvanje federacije, vec dalje raspamecivanje sopstvenog gradjanstva i njegovo drzanje uz autoritarnu vlast konstantnim neobjavljenim vanrednim stanjem.
Da li ce, dakle, biti novog rata?
Kombinacija svih ovih elemenata stvara eksplozivnu smjesu. Treba se nadati da ce ona varnica koja bi je zapalila izostati; ako ne iz razloga zdravog razuma, onda zbog toga sto bi kriza izazvana nekim novim ratom potrla sve koristi koje potencijalni interesanti u njemu vide. To vrijedi jednako za jastrebove iz NATO-a, ekstremiste u UCK-u i za rezim u Beogradu. No, sustina je u tome da je aktualna vlast u Srbiji u potpunosti dotrajala. Ona nije u stanju da uravnotezi i normalizira odnose sa svijetom, postavi federaciju na zdrave osnove i uspostavi red na cijeloj drzavnoj teritoriji. Zbog toga je sjenka rata stalno prisutna, a ritualno rezimsko zaklinjanje na patriotizam i suverenost nije nista drugo do ona vrsta pribjezista kojom se izbjegava priznavanje sopstvene nemoci i katastrofalnosti sopstvene politike.
"Vreme", 4. mart
pise: Cvjetko Udovicic
Zivot u podeljenom gradu
Iste nedace i strahovi
Prije februarske eskalacije nasilja u albanskom delu grada zivelo je oko 6000 Srba. Prema podacima civilne misije UN-a (UNMIK), u isto vreme na severnoj strani Mitrovice bilo je nastanjeno oko 2000 Albanaca i 14.000 Srba
Specijalno za "Vreme" iz Kosovske Mitrovice
Srbi sa Kosova se zaklinju da svakog Albanca mogu po izgledu prepoznati medju stotinu drugih Srba. Iako slicno tvrde i neki Albanci za Srbe, strancima nije bas jasno uocljiva fizicka razlika izmedju pripadnika dvije etnicke zajednice.
Ono sto najocitije razdvaja suprotstavljene strane u pokrajini jeste jezik. Podjeljenu Kosovsku Mitrovicu, izuzev mutne rijeke Ibar, razlicitog jezika i politike, razdvaja i neizmjerna kolicina mrznje. Zbog svega toga zivot "za one druge" u podjeljenom gradu postao je prava nocna mora.
U juznom, albanskom delu grada, prema zvanicnim podacima civilne misije UN-a (UNMIK), zivi 90.000 Albanaca i svega sedam srpskih porodica (saopstenje UNMIK-a broj 20. od 17. novembra 1999). Hrabra sedmorka su zapravo trojica svestenika koji zajedno sa clanovima uze porodice danonocno cuvaju vojnici KFOR-a. Protojerej crkve sveti Sava, koja je okruzena oklopnim transporterima, Velimir Stojanovic u izjavi za "Vreme" kaze da "Srbi u Mitrovici nisu zivjeli u gorim uslovima".
"Mozete zamisliti kakav je nas zivot. Prazne crkve, provokacije Siptara i straze Italijana. Pretresaju nas kada putujemo, iako znaju da smo svestenici", kaze Stojanovic.
Smatra da bi odlazak u albanske prodavnice ili neplaniranu setnju gradom bilo "poslednje sto bi njegova porodica ucinila". Zadnji put gradom su setali u maju prosle godine.
"Nemam nameru da ziv ostavim crkvu", kaze protojerej Stojanovic. Do 2. februara u sjeverni dio grada odlazio je uz pratnju vojnika KFOR-a, ali od tog datuma van dvorista krecu se samo u oklopnim transporterima medjunarodnih vojnih snaga.
Osim njega, u juznom dijelu grada ostali su svestenici Borislav Kekic i Svetislav Nojic. Kuce su im od crkve udaljene oko deset metara i to im je najduza relacija kojom se slobodno krecu. Petnaestoro Srba, u sedam domacinstava, ne kriju simpatije prema italijanskim vojnicima koji ih neprestano cuvaju. Zadovoljni su i Francuzima. Oni su im jedina zastita. Protojerej Velimir Stojanovic tvrdi da je do sada imao mnogo prijetnji, a krajem februara oklopni transporter u kojem je bio napadnut je kamenicama. Uprkos svemu, kaze da ce do "kraja zivota ostati u juznom dijelu grada" i da "ne gubi nadu u povratak svih raseljenih Srba sa Kosova".
Prije februarske eskalacije nasilja u albanskom delu grada zivjelo je oko 6000 Srba. Prema podacima civilne misije UN-a (UNMIK), u isto vrijeme na severnoj strani Mitrovice bilo je nastanjeno oko 2000 Albanaca i 14.000 Srba. Visoki komesarijat za izbeglice (UNHCR) nedavno je saopstio da je 1500 albanskih civila izbjeglo u albanski dio grada. Preostalima je tada postalo jos teze. Dok je situacija bila mirnija, cesto su u kupovinu odlazili u juzni dio grada. Sada su izlaske na ulicu sveli na minimum.
"Ne mogu da ostavim ovo sto sam 40 godina stvarao. Mi stariji smo zilavi. Jos mi niko nije dolazio na vrata, a i da dodju, rekao bih da necu da idem", kaze 68-godisnji Albanac koji moli da mu se ime ne pominje. On je jedan od rijetkih koji je sa suprugom ostao u centru sjevernog dijela Mitrovice. Kaze da osnovnih namirnica ima dovoljno i da na ulicu izadje "barem jednom sedmicno". Vrata njegovog stana mogu se samo odskrinuti, jer je sa unutrasnje strane postavljen masivni kuhinjski sto. Tek kada se uvjeri da poznaje gosta, otvara vrata. Njegova supruga objasnjava da su njihove komsije Albanci, prije nego sto su od straha pobjegli, svako vece na vrata naslanjali termoakumulacione peci ili druge predmete. "Dvije cerke koje zive u Turskoj mole nas da idemo odavde. Ali, gdje?", pita se nas sagovornik. Smatra da "jos uvijek ima dobrih komsija Srba sa kojima ni ranije nije imao problema".
I drugi Albanac zahtijeva anonimnost. Pokazuje da mu je zamrzivac napunjen raznim artiklima: mlijeko, povrce, meso... "Nema potrebe da izlazim", kaze i dodaje kako "ne moze zaboraviti fabriku Trepca' u kojoj je zaradio penziju". I on pokazuje odlucnost da "ostane u gradu bilo koja vlast da dodje".
S obzirom na cinjenicu da se hlijeb u sjevernom dijelu grada rasproda vec u prijepodnevnim casovima, njegova supruga pripremanje peciva shvata kao dio zabave:
"Nemam sta drugo da radim, a ovo americko brasno koje dobijamo od UNHCR-a je odlicno."
Albanski stanovi se lako prepoznaju. U 90 odsto slucajeva, jos tokom ljeta, drvena vrata su zamenjena metalnim. Najmanje dvije brave od kojih je jedna "one touch lock" ulijevaju koliko-toliko sigurnosti. Neki su na ulaznim vratima, preventive radi, cirilicnim pismom istakli poznata srpska prezimena, djevojke su skracivale i farbale kosu...
Posljednjih mesec dana francuski vojnici obilaze stanove i popisuju stanovnike. Iako zvanicnih informacija o broju preostalih Albanaca na sjeveru grada nema - procijene su da ih ima oko 500. Najvise ih je u Bosnjackoj mahali (neposredno uz Ibar) i u mikronaselju (iznad bolnice). Oba naselja su mesovita i u njima se Albanci osecaju daleko sigurnije.
Mada zive u nekoj vrsti kucnog pritvora, policijski cas koji je na snazi skoro mjesec dana, donio im je djelimicno olaksanje. Sa pocetkom policijskog casa i prvim mrakom ulazna vrata i dvorista se zakljucavaju. Strah i neizvesnost u kojem zive i Srbi i Albanci, identican je samo u slucajevima kada su izlozeni istim nedacama. Ceste nestasice vode i struje njihov zivot cine nepodnosljivim, bez obzira na to kojoj etnickoj zajednici pripadali.
