Izvor: Politika, 16.Dec.2006, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
O priči i pričanju
Besjeda, nešto duža od četiri stranice, koju je Ivo Andrić naslovio "O priči i pričanju", daje utisak zaokruženosti piščevog umjetničkog postupka
Najnačajniji govor Ive Andrića je bez sumnje onaj koji je održao u Stokholmu, 10. decembra 1961. godine, prilikom primanja Nobelove nagrade. On je utoliko značajniji ukoliko se pomenu zvučna imena svjetskih kandidata koji su zajedno sa njim te godine konkurisali, a to su: Graham Grin, Lorens Darel, Karen Bliksen, Džon >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << Stainbek i Alberto Moravija. U obrazloženju švedske Akademije, koje je pročitao dr Andrea Esterling navodi se, između ostalog, da je žiri "slijedio princip pravedne podjele među različitim zemljama, koji na svjetskom planu vrednuju pisce malih zemalja, pružajući im tako mogućnost da pokažu svoje djelo široj čitalačkoj publici na raznim jezicima svijeta".
Besjeda, nešto duža od četiri stranice, koju je Andrić naslovio O priči i pričanju, daje utisak zaokruženosti piščevog umjetničkog postupka. U uvodu sam pisac je naznačio dvije tematske cjeline o kojima će govoriti, a one se odnose na njegov zavičaj i na priču : "Neka mi je dopušteno da, primajući to priznanje, kažem nekoliko reči o toj zemlji i dodam nekoliko opštih razmatranja u vezi sa pripovedačkim delom koje ste izvoleli nagraditi".
U produžetku Andrić je nastavio da govori o svojoj domovini Bosni koja je "mala zemlja među svetovima", kako je rekao jedan naš pisac, čime je, kao što je poznato, odao poštovanje Petru Kočiću. Bosna je za Andrića ono što je za Dantea "Fiorenza mia" (PG. VI, 127), on nikad nije prestajao da živi u njoj, on ju je trajno, u magiji sjećanja, " uvek nosio u sebi". Bosna je postala apologetična intelektualna elevacija još od vremena Ex Ponta i Nemira i od vremena doktorske disertacije u kojoj je opisao Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine , pa do pripovijedaka i romana u kojima je definitivno izcezilirao njenu istoriju i mit.
Pričanju nema kraja
U drugom dijelu besjede Andrić se propituje o priči i pričanju, i kako na njihovu promjenu utiču vrijeme i različite prilike, mada je pamćenje trajno, i zato "pričanju nema kraja". Pričanje tako postaje slika svijeta sa svojim zakonima i tajnama koji se mogu odgonetnuti: "A ta priča kao da želi, poput legendarne Šeherezade, da zavara krvnika, da odloži neminovnost tragičnog udesa koji nam preti, produži iluziju života i trajanja".
Sličan primjer pričanja je Andrićeva pripovijetka Aska i vuk u kojoj "ovca-lepotica" igra svoju igru za život, kako su neki rekli, ili svoju igru sa smrću, kako su drugi smatrali, u kojoj umjetnost pobjeđuje svako zlo, čak i smrt. Da li čovječanstvo, kroz vjekove, priča samo sebi istu priču, pita se Andrić, da bi onda nastavio sa nizom retorskih pitanja. Da li pripovjedač priča sam sebi svoju priču, i uopšte, koji je pravi cilj pisanja?
Pisac zatim, u izvjesnom smislu, opravdava svoje pripovijedanje o prošlosti, kazuje o piscima istorijskih romana i povezuje prošlost i sadašnjost. U svemu tome, najvažnije je, kaže Andrić, "biti čovek". Pri tome pisac treba da osmisli čovjekovu sudbinu, mora je razumjeti "poistoveti sa njom, i svojim dahom i svojom krvlju je grejati, dok ne postane živo tkanje priče koju on želi da saopšti čitaocima, i to što lepše, što jednostavnije, i što ubedljivije".
Svoju ideju o istoriji, koju je još na početku svog spisateljskog rada definisao kao "predjel u kom se pravo i zaistinski zna ko je prav a ko kriv", sproveo je dosledno i sad mu ona služi da objasni sebe kao pisca istorijskih romana. I ne samo to.
Uopšte rečeno, Andrić smatra da bi pisac istorijskih romana mogao na svoje djelo da stavi "natpis" i "objašnjenje" – riječi su birane da terminološki što jasnije obilježe sintagmu "drevne reči": "Cogitavi dies antiquos et annos aeternos in mente habui" (Razmišljao sam o drevnim danima i sećao se godina večnosti).
Često sam se pitala: odakle je Andrić uzeo ovu maksimu? Šta ga je to inspirisalo?
Čime je prožeta njegova besjeda? I svako drugo pitanje moglo je biti važeće dok nisam otkrila da je Andrić bio nadahnut Psaltirom.
Čitajući Biblia Sacra (Vulgatae Editionis, Sixsti V, Pont. Max., Ratisbonae et Romae, 1914) na latinskom jeziku, sasvim slučajno sam otkrila da se radi o Ps. 76/77, 6.
Budući da se radi o značajnom otkriću o kojem se dosada, kako mi je poznato, u nauci nije znalo, nastavila sam istraživanje i otkrila da je i sv. Franjo Asiški bio nadahnut sadržajem istog psalma. Ipak, pitanje je, šta zapravo krije simbolica teologica ovog psalma. Svakako, malo i skoro ništa može da posluži strukturalna ili komparativna analiza psalma, bitno je njegovo simbolično i mitsko značenje.
Poetika psalma
Nadahnutost psalmskom simbolikom utiče da se definicija priče i pričanja u potpunosti doživi i osvijetli kao što to biva sa svakim drugim čovjekovim osjećanjem koje se u psalmu ogleda kao u ogledalu. Upravo to je i htio da postigne pisac. Isto tako sasvim je jasno da nije slučajno izabran ovaj psalm pod brojem 76/77.
Isto tako treba imati u vidu da su u Psaltiru podjednako značajna dva vremena: ono koje se odnosi na veliku biblijsku istoriju spasenja i ono koje se odnosi na svakidašnje vrijeme. Andrić je, kako se može vidjeti, izabrao psalm koji je tužbalica, a ona iziskuje intervenciju Boga, koja je efikasna, protiv svih prijetnji. U ovom objašnjenju istorijska komponenta, koja dejstvuje između slavne prošlosti i tragične sadašnjosti, ima posebnu vrijednost.
Psalmi izražavaju čovjekova osjećanja pred Bogom, oni su, u stvari, dijalog između Boga i čovjeka. T.S. Eliot definisao je poetiku psalama kao "baštu simbola i mašte".
Kao što su psalmi sinteza Starog zavjeta, Andrićeva besjeda o priči i pričanju je summa piščeve poetike. Otuda nije teško zaključiti da se Andrić u svojoj besjedi služi svim književnim sredstvima i da upotrebljava čitav jezički fond da bi opisao ono što se protivi čovjekovoj priči u vremenu i prostoru. Andrić dakle nalazi oslonac u molitvi Psaltira koje je, s pravom se može reći, ontološko objašnjenje njegove poetike koje nije moguće racionalno objasniti.
Ovaj podatak nameće i pitanje, da li Andrićeva lamentacija o sadašnjosti i o šutnji Boga ima autobiografsko značenje. A što se pak tiče molitve u Andrićevoj poetskoj vizuri, da li je ona pojam opšteg duhovnog kontinuiteta ili pojam stvarnosti piščeve ličnosti, u to nije moguće proniknuti. Sve se to, međutim, kako kaže Andrić na kraju svoje besjede, mora posmatrati kroz priču i pričanje koje je jedinstveno čovjekovo iskustvo, jer "pripovedač i njegovo delo ne služe ničemu ako na jedan ili na drugi način ne služe čoveku i čovečnosti".
Stevka ŠMITRAN
[objavljeno: 16.12.2006.]
