Izvor: Nezavisne Novine, 22.Nov.2015, 21:50   (ažurirano 02.Apr.2020.)

O bolestima pravosuđa u BiH

Dugo sam, bolje reći više nego dovoljno prisutan u pravosuđu u BiH, što mi je omogućilo da zapazim jednu po pravosuđe i naše društvo u cjelini negativnu pojavu.

Njena suština je u tome da se u kontinuitetu nagomilavaju negativne energije, zloba, pakost, sujeta, taština i ine druge devijacije u domaćoj pravosudnoj zajednici koja, nažalost, nije uspjela (iako bi to trebala zbog plemenite uloge i uzvišene misije koje pravosuđe ima u svakom društvu) da se izdigne iznad istih >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << takvih devijacija prisutnih u ovdašnjem društvu u cjelini, a posebno u njegovoj političkoj sferi. Kada se spomenutim negativnostima doda ljudsko neznanje, koje je u pravilu sastavni dio tih negativnosti, pa kada se toj entropiji da društvena moć, čovjek ne može a da ne uputi barem vapaj, bolje reći krik tim povodom jer je dara već prilično prevršila mjeru.

Koliko su navedene negativnosti uzele maha u našem pravosuđu dovoljno pokazuju tri primjera koje sam izdvojio za ovu priliku. Nedavno je u jednom domaćem dnevnom listu objavljen članak o "tezgarenju" sudija i tužilaca na fakultetima. Novinar-autor, kome ne treba zamjeriti na njegovom pisanju jer i novinarska profesija ima plemenitu ulogu i uzvišenu misiju bez kojih nema istinskog i demokratskog političkog sistema i civilnog društva, reče u članku kako mu je izvor bio sagovornik iz domaćeg pravosuđa. Ono što je od važnosti u ovom primjeru je činjenica da je neimenovani sagovornik iz pravosuđa izvor za novinarovo pisanje, a sagovornik može biti samo sudija ili tužilac s obzirom na sadržaj informacija plasiranih u tom članku. Naime, u članku je najprije pravilno navedena važeća odredba iz Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH, prema kojoj sudija ili tužilac može izuzetno biti uključen u akademske, nastavne ili slične aktivnosti u svrhu edukovanja javnosti te može za to biti i nagrađen. Međutim, ono što nakon toga slijedi u članku, a što u stvari nije proizvod novinara već njegovog sagovornika iz pravosuđa, je egzemplar ljudskog neznanja i ostalih negativnosti iz uvoda ovog članka, zbog kojih taj sagovornik nije kadar da pravilno protumači vrlo jednostavnu pravnu odredbu koju je prije toga pravilno naveo. Dakle, taj sagovornik iz pravosuđa u novinskom članku kaže kako se ova zakonska odredba odnosi "...na edukaciju javnosti putem seminara i medija i edukaciju studenata koji prisustvuju suđenjima poslije kojih im sudije mogu pojasniti detalje", gubeći pri tome iz vida da je samo malo prije toga rekao novinaru da ista odredba daje sudiji ili tužiocu pravo da bude uključen u akademske i nastavne aktivnosti. Ovaj sagovornik iz pravosuđa očigledno ne zna šta je sadržaj pojmova akademske, odnosno nastavne aktivnosti, koje su uvijek i svugdje značile izvođenje naučne i teorijske nastave u odgovarajućim ciklusima visokog obrazovanja, a ne, kako neuki sagovornik iz pravosuđa misli, "seminare putem medija i edukaciju studenata koji prisustvuju suđenjima poslije kojih im sudije mogu pojasniti detalje".

Zbog ove neukosti ne čudi ni to što sagovornik iz pravosuđa daje krivu informaciju novinaru-autoru spomenutog članka, prema kojoj je Zakonom o VSTS propisano da sudija ili tužilac mora prethodno pribaviti saglasnost VSTS BiH za uključivanje u akademske i nastavne aktivnosti. Istinita informacija s tim u vezi glasi da je članom 85 tog zakona propisano da sudija može od VSTS tražiti mišljenje da li su te njegove aktivnosti spojive sa njegovim dužnostima. Tek u tom slučaju odgovor VSTS na traženje sudije postaje obavezujući za sudiju. Prema tome, nije navedenim zakonom propisano da sudija mora prethodno tražiti tu saglasnost, već je propisano da to može (što znači i ne mora) učiniti. No, ostavljajući sada po strani ove suptilne pravne stvari, u kojima je sadržana jedina istina o ovom slučaju, nešto drugo je od važnosti s tim u vezi. Naime, iz prethodno navedenog je očito da spomenuti sagovornik iz pravosuđa iznosi više neistina i time stvara pogrešnu sliku u javnosti o ovom pitanju, čime pokazuje elementarno neznanje o tome, koje je posljedica zlobe, pakosti, kao i sujete i taštine u odnosu na one njegove koleginice i kolege koje, kao doktore pravnih nauka, ima u vidu spomenuta odredba Zakona o VSTS i koja im upravo zbog toga dozvoljava da budu uključeni u akademske i nastavne aktivnosti u svrhu edukovanja javnosti. Šta je prirodnije i za svako društvo poželjnije od toga da upravo takvi ljudi, van svog redovnog radnog vremena, prenose svoje teorijsko i praktično znanje i iskustvo novim naraštajima koji će sutra postati pravnici i baviti se pravničkim pozivom u raznim oblastima života. Može se samo zamisliti u kakvu poziciju će biti dovedene sudije i tužioci koji učestvuju u akademskim i nastavnim aktivnostima, ako je sagovornik iz pravosuđa još i moćna osoba, koja može nametnuti svoje tumačenje ovih zakonskih odredaba kao jedino ispravno, uprkos tome što je ono pravno iščašeno i kao takvo ne odgovara ni sadržaju a ni cilju relevantnih odredaba Zakona o VSTS. No, i ako se to desi neće biti prvi put da pravno iščašeno poimanje prava trijumfuje u domaćem pravosuđu, što će biti ne samo trijumf pravne iščašenosti nego i ljudskog neznanja, zlobe, pakosti, sujete i taštine u profesionalnoj zajednici.

Drugi primjer, prilično blizak onom prethodnom, je najnovija informacija prema kojoj predstavnici Republike Srpske u onome što se rogobatno zove strukturalnim dijalogom o reformi pravosuđa u BiH insistiraju da se ocjenjuje rad sudija jednom godišnje, a da dvije uzastopne negativne ocjene znače razrješenje od sudijske funkcije. I ovo je primjer nagomilanih negativnosti u domaćem pravosuđu o kojima ovdje govorim, sufliran iz tog pravosuđa, kojim se degradira svaki sudija kao nosilac časne i za društvo važne sudijske funkcije. Na ovakav oblik degradacije neće se naići u zemljama kakve su, na primjer, SR Njemačka ili Republika Austrija, ali ovdje kod nas može sve pa i da se sudije ocjenjuju i time dovode u poziciju djece u osnovnoj školi koja na kraju svake godine čekaju svjedočanstvo o tome kako (kojim uspjehom) su završili proteklu godinu. Neracionalno insistiranje na ovakvom "rješenju" neće da prihvati da postojeći sistem već ima rješenja kojima se vrednuje rad sudija u BiH. U tom sistemu u toku svake godine prati se koliko je svaki sudija završio predmeta (količina obavljenog posla), kao i kakva mu je prolaznost odluka na višim sudskim instancama (kvalitet njegovog odlučivanja). Dakle, postojeći sistem je dovoljan, uz odgovarajuću dogradnju na koju kasnije ukazujem, da onemogući (kroz odgovarajući disciplinski postupak) da u njemu budu i dalje sudije koje, na primjer, u toku godine ostvare normu od 40% ili 50% ili u tom ili nekom manjem procentu imaju kvalitet prolaznosti odluka. Stoga se ne mogu oteti utisku da navedeno neracionalno insistiranje na tome da se sudije ocjenjuju (poput djece u školi) i da dvije uzastopne negativne ocjene znače razrješenje, nije ništa drugo do pokušaj brojnih snaga (ne samo u sferi političkog života, nego i u domaćoj pravosudnoj zajednici) da se na ovaj način obračunaju sa svojim kolegama i koleginicama koji ne misle kao i oni. Stoga umjesto ovakvog neracionalnog i po sudije degradirajućeg zahtjeva, treba dosljedno insistirati na tome da VSTS BiH kako prilikom odlučivanja o napredovanju bilo kog sudije, tako i pri odlučivanju o njegovoj disciplinskoj odgovornosti zbog nekvalitetnog rada, mora umjesto nekritičkog gledanja u nečije ocjene i suvoparne (najčešće tabelarne) podatke o tome koliko odluka je sudiji ukinuto, skrupuloznije nego do sada mjeriti i vrednovati rad svakog sudije. Taj skrupulozniji rad podrazumijeva da VSTS vrednuje rad svakog sudije na način što će temeljno iščitavati odluke sudije kandidata za višu sudsku instancu, ili sudije protiv kojeg se vodi disciplinski postupak, zatim iščitavati odluke viših sudskih instanci s tim u vezi, i tek nakon toga se upuštati u ocjenjivanje tog sudije kao kandidata, odnosno u odlučivanje o njegovoj eventualnoj disciplinskoj odgovornosti. Vrijeme pokazuje da dosadašnji način rada VSTS BiH, u kojem se između ostalog oslanjalo samo na to da li je viši sud kasirao odluku sudije, ne daje prave rezultate, jer postoje brojni primjeri iz prakse u kojima upravo više sudske instance u žalbenom postupku znaju nezakonito odlučiti i ukinuti odluku sudije nižestepenog suda, iako je upravo odluka tog sudije zakonita, a ne odluka više sudske instance. Protiv ovakvih devijacija postojeći sistem nema pravi odgovor, a siguran sam da je ovo što sam prethodno iznio jedini pravi put koji će omogućiti kako napredovanje samo onih sudija i tužilaca koji to svojim znanjem i radom zaslužuju, tako i odgovornost onih koji zbog neznanja i nerada zaslužuju da ne budu dio pravosudne zajednice. Suprotno ponašanje, a posebno insistiranje na ocjenjivanju, neće dovesti do tog rezultata, već će još više omogućiti onim nezdravim trenutno moćnim snagama u domaćem pravosuđu i izvan njega da se još lakše obračunaju sa njegovim zdravim tkivom.

Za kraj sam ostavio sopstvenu zabrinutost nedavnim ponašanjem Evropske komisije koja je u svom posebnom izvještaju navela da je broj ozbiljnih disciplinskih kazni protiv sudija i tužilaca u BiH i dalje nizak. Ako se ima u vidu sve što sam prethodno naveo, ovakvo ponašanje Evropske komisije predstavlja svojevrstan poziv na linč domaćih sudija i tužilaca, što toj komisiji nikako ne služi na čast.

(Autor je sudija Okružnog suda u Banjaluci)

Nastavak na Nezavisne Novine...