Izvor: Blic, 12.Apr.2017, 20:03 (ažurirano 02.Apr.2020.)
"Na Drini ćuprija" - Pozorišni spektakl i predstava za NE PROPUSTITI
Predstava "Na Drini ćuprija", Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad, koju je po motivima romana Ive Andrića radio reditelj Kokan Mladenović, pozorišni je spektakl prvog reda.
I više od toga. Kulturni, i ne samo kulturni događaj, kao i pokazatelj čudesnosti pozorišne umetnosti i njenog hvatanja u koštac sa najbolnijim mestima suve i surove realnosti. Bez sumnje zavređuje epitet "ne propustiti". Vremenski raspon obuhvata od 1571, kada je Mehmed paša Sokolović počeo izgradnju >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << višegradskog mosta (koja je završena 1577) do ratova devedesetih na ovim prostorima.
U dva sata i četrdeset minuta koji se gledaju netremice nižu se, između ostalog, pozorišno uzbudljive i upečatljive scene istorijskih vrtloga i kasapnica; od turskog zuluma preko Austrougarske čizme, te Prvog i Drugog svetskog rata do krvavog raspada Jugoslavije. A zastrašujući zajednički imenitelj je ne toliko interes velikih sila i surovost kojom ga ostvaruju nego mi sami. Spremnost ljudi da nekadašnjem turskom agi, nemačkom oberštrumfireru ili današnjem, kako ga zovu, mindžamentu i predstavnicima vlasti, duboko se klanjajući, služe bezuslovno, savijajući kičmu do zemlje a satirući, ako treba i najsurovije, onog do sebe, onog najbližeg. Mržnja prema onom do sebe (pojedincu ili narodu) i idolopoklonstvo onom iznad sebe jesu perpetuum mobile ovdašnje istorije, današnjice i sudbine. Iskroje tako ljudi “vreme koje se ruga razumu", vreme "kada pamet zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati."
Na ispraćaju jednog za drugim istorijskog cunamija čuće se uvek isto "plašio sam se više nego što je trebalo, ćutao više nego što sam morao".
A tako su ljudi i ljubav porazili; od kako se lepa Fatima u Drinu bacila do naših dana.
I kad u poslednjoj deceniji 20. veka mlad čovek poželi da napusti ovaj ratom zahvaćen prostor, kazaće: "Nije mene strah ostati, nego me strah šta ću ovde da postanem ako ostanem."
Predstavu u najboljem smislu obeležava to što se igra na nekoliko jezika (sa titlovanim prevodom), odlična muzika (Irena Popović), kao i scenografska (Marija Kalabić) i kostimografska (Tatjana Radišić) rešenja.
Posebne hvale vredan je veliki glumački ansambl Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad, gde svako ponaosob zaslužuje posebnu pažnju. A ako bi morali izdvojiti samo jednog, onda bi to bio Radoje Čupić kao Ćorkan.
.jpg)
