Izvor: Politika, 03.Mar.2007, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Mudrošću protiv ideologije
Glavni kulturni događaj je obeležavanje stogodišnjice rođenja slikara Petra Lubarde. Ono što je Njegoš u literaturi to je Lubarda u slikarstvu
U svetlosnoj tmini skrajnutih manastirskih odaja, perom od smernosti i usrdnosti: "Ja grešni Gligorije dijak...zastavih zlatom ovo Jevanđelje velikoslavnom Knezu Miroslavu, sinu Zavidinu..."
Miroslavljevo jevanđelje, najznačajnija i najstarija rukopisna knjiga starog srpskog jezika, nastala oko 1185. godine u Bijelom Polju, >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << pri crkvi Svetog Petra, zadužbini kneza Miroslava, upisana je u UNESKO-ovu listu "Pamćenje sveta". Lepota i skladnost ćiriličnog pisma napisana kaligrafskim, tzv. ustavnim pismom i ukrašena minijaturama sa naglašenom hrišćanskom simbolikom, odnosno Miroslavljeva ćirilica ugradila je svoj svetlosni znak u svetsku duhovnu baštinu.
Duhovna akademija, posvećena ovom događaju, u organizaciji Eparhije budimljansko-nikšićke i Udruženja "Knez Miroslav" održana je u Bijelom Polju.
"Nažalost, kulturne institucije u Crnoj Gori, nijesu imale sluha za ovaj značajni događaj, niti su ga imale čime propratiti osim praznim ćutanjem", rezignirano konstatuje gospodin Joanikije, episkop Budimljansko-nikšićki.
Srbi u novoj državi
Da li uopšte postoji mogućnost definisanja srpskog etnosa i srpskog kulturnog prostora u okviru nove crnogorske države, ova i druga pitanja razmatrana su na dvodnevnom naučnom skupu "Srpski narod u novom ustavu Crne Gore", u organizaciji Srpskog narodnog vijeća, koji je održan pre nekoliko meseci.
Brojni učesnici, akademici, linvisti, istoričari, pravnici, eminentni stručnjaci, poznati i priznati u naučnom svetu, (Kosta Čavoški, Nikola Kusovac, Ratko Marković, Milijan Popović, Dragoljub Petrović, Drago Ćupić, Mihajlo Šćepanović, Slobodan Remetić, Mato Pižurica, Slobodan Pavlović, Bogoljub Šijaković, Budimir Aleksić, Zoran Kostić, Predrag Vukić), govorili su o pravnom položaju Srba u novom ustavu, poziciji srpske pravoslavne crkve i poziciji srpskog jezika i ćiriličnog pisma.
"Ovaj skup je pokušaj da mudrošću i znanjem pokažemo do koje je mere ideologija raspolutila ovaj narod i u kakvo ga je šizofreno stanje dovela. Ovaj skup ima za cilj da pojasni, nažalost, sporna pitanja – pravni položaj Srba u novom Ustavu, poziciju Srpske pravoslavne crkve, konačno srpskog jezika, ali bez ostrašćenosti. Kroz nauku, ponudićemo odgovore i rješenja koja mogu, ukoliko zastupnici suprotnog stava žele, biti za dijalog. Očekujemo od trezvenih iz suprotnog tabora, da iznesu svoje argumente, koji će se temeljiti na nauci. Tek tada i samo tako može se doći do rješenja. Nažalost, oni zasad ne žele dijalog", zaključak je Nikole Kusovca.
Glavni kulturni događaj ovde jeste priprema za obeležavanje stogodišnjice rođenja slikara Petra Lubarde. Jer, ono što je Njegoš u literaturi to je Lubarda u slikarstvu. Fondacija "Petar Lubarda", najavila je da će tokom prve polovine godne biti održane donatorske konferencije, u maju je planirano postavljanje bisti Petra Lubarde ispred njegove rodne kuće na Ljubotinju i cetinjskog Fakulteta likovnih umetnosti, kao i brojne izložbe, naučni skupovi i likovne manifestacije posvećene velikom slikaru.
Podsetićemo uvažene čitaoce "Politike" na intelektualni angažman velikog slikara, koji je sedamdesetih godina, povodom najavljenog rušenja lovćenske kapele, jasno rekao: "Dragi drugovi, ne mogu da se primim članstva u Jugoslovenskom odboru za podizanje Njegoševog mauzoleja na Lovćenu. Smatram da mi moja savest ne dozvoljava da vas ne zamolim da opozovete odluku koju ste doneli. Lovćen je vekovni simbol ponosa i slobode, stare i novije naše istorije, koga je sama priroda stvorila kao najlepše umetničko delo. Njegoš, veliki pesnik osetio je to i želeo da mu Lovćen bude spomenik. I zato smatram da ne treba kršiti njegovu volju... Govorim ovo kao umetnik bez ikakvih republičkih, političkih i drugih motiva".
U znak protesta protiv takve odluke 1971. završava sliku "Sumrak Lovćena" o kojoj slikar Mića Popović kaže: "Ako ste videli sliku, šta mislite kolike su njene stvarne dimenzije? (...) Stvarne dimenzije su 130 puta 170 sm. Ali je slika u vašem sećanju porasla. I da znate ona će stalno da raste. Gnev raste u tišini. Zastrašujuće". (1971)
Podesetićemo čitaoce i na Lubardino pismo povodom izložbe u Parizu 1971.godine u kome piše: "Dragi Kolariću, želeo bih da ti se obratim sa jednom molbom; unapred se izvinjavam za uznemirenje. Kako si ti član Odbora za priređivanje "Jugoslovenske izložbe kroz vekove" u Parizu (od 2. marta do 17. marta 1971. godine), molio bih te da na prvoj idućoj sednici Odbora pročitaš ovo moje pismo.
Kao što sam i pismeno obavešten od Odbora, učestvujem na pomenutoj izložbi sa slikom "Sumrak Lovćena", datirana 1970. godine, a u sastavu koji šalje SR Srbija (što je i bila moja izričita želja). Međutim, kako ne znam ko šalje podatke o autou koji će izaći u katalogu (a znajući da se u tom obimnom poslu može potkrasti greška), rešio sam da pošaljem sledeće i jedine tačne podatke o meni. To su: Petar Lubarda, rođen 1907. godine, Ljubotinj; Srbin; živi u Beogradu, Ilinčićeva br. 1. Molim da se ovi podaci najhitnije (telegrafski) dostave drugu koji uređuje katalog da bi mogao napraviti eventualne ispravke.
Lubarda i Đilas
Što se tiče aranžiranja same izložbe, ja ću biti slobodan da zamolim sledeće: ukoliko se izložba aranžira po republikama, odnosno po nacionalnom ključu, da kao što je razumljivo – budem u sastavu drugova, kolega SR Srbije".
Podsetimo se i romana "Mojkovačka bitka" u kome Milovan Đilas piše: "Srbin sam Crnogorac. Srbin sam jer sam Crnogorac. Ne velim da drugdje i drukčijih Srba nema – zlo nas je rasturalo na sve strane, ama ja sam takav. Nijesam Crnogorac što sam Srbin, nego Srbin što sam Crnogorac. Mi Crnogorci, mi smo so srpstva. Nije ovdje srpstvu sva snaga, ama jeste duša. Možeš me ubiti, sasjeći, smrviti i u prah stucati, ali štoje srpsko – to ostaje, dok i trunke ima. I misao moja traje dok ijedan damar kuca. Ima drukčijih Srba, mi smo oni sa Kosova, što svećaju i pjevaju nesreće srpske. Zatri Kosovo u pameti, u duši srpskoj – pa i nas nema, Srba nema".
Jedan po jedan beleg istorodnosti netragom nestaje.
Na Cetinju iz Njegoševog parka nestala je i bista Sime Milutinovića Sarajlije, najznačajnijeg Njegoševog učitelja. Sarajlija je bio učitelj pesnika i vladara Crne Gore Petra Drugog Petrovića Njegoša, održavao je veze sa najvećim nemačkim pesnikom Geteom i brojnim kulturnim ljudima Evrope. To je onaj što je pevao: "Klikni vilo ne umukla nigda/ Stresi grlom sve sjajnije zvezde/ I đinđuhe iz kumovske slame,/ Da s junacma venci spletaju,/ I na glave Vitezova srpskih/ Postavljaju za odličje bolje".
Milica KRALJ
[objavljeno: 03.03.2007.]
