KOLONA DUGA 25 GODINA! Baka Stana preživela je rat 41, sahranila šestoro najmilijih, ali Oluju zaboraviti ne može (FOTO)

Izvor: SrbijaDanas.com, 04.Avg.2020, 17:26

KOLONA DUGA 25 GODINA! Baka Stana preživela je rat '41, sahranila šestoro najmilijih, ali "Oluju" zaboraviti ne može (FOTO)

Avgust 2020. godine, vazduh miriše na pravo toplo leto, slično onom pre 25 godina...

Ekipa našeg portala došla je do kučiće na kraju ulice, zelenilo, trava, mala fontana ručno pravljena... Sa osmehom je naše novinare dočekala ova skromna porodica koja je tog kobnog leta 1995. godine izbegla iz svog rodnog grada.

Sve je odisalo toplinom ove vredne i gostoprimljive porodice, a onda su ugledali našu ekipu i tada sve počinje. Do tada divan momenat počinju da >> Pročitaj celu vest na sajtu SrbijaDanas.com << seku uspomene, bude se stara sećanja... Jasno je sa kojom temom i kojim pitanjima smo tu...

Upoznali smo domaćina kuće, njegovu ženu i ćerku, pozdravili su nas i odveli do glavnog izvora za našu temu, do bake, njihove majke, do Stane koja ima 88 godina i koja nam je ispričala svoju životnu priču.

VIHOR ZLOČINAČKE "OLUJE" DUVA 25. PUT: Sećanje na žrtve NAJVEĆEG POGROMA u modernoj istoriji nikada neće izbledet

- Moja priča vam, deco, kreće još 1941. godine. Imala sam osam godina, samo što sam završila drugi razred kada se zaratilo. Kao da je juče bilo, tako se sećam da su ljudi još onda išli da slušaju preko radija hoće li biti rata ili ne. A onda sam ja uzela i pisala sve što mi se dešavalo. Nekada smo bili srećni, možda i prividno srećni, sada, u ovim godinama mi se čini da smo mi to Titovo "bratstvo i jedinstvo" skupo platili, dobro smo mi taj dobar život "izgrcali" - priča baka Stana dok joj se u glasu čuje kako joj se sećanja sve više bude.

- Kada je taj rat prošao, kao i sav narod, verovali smo u bolje, kućili se, ženili, udavali, osnivali porodice, zahvaljivali Bogu što smo preživeli šta smo preživeli i molili se da se ovako nešto više nikad ne ponovi... Međutim, ponovilo se... - nastavlja baka Stana svoju priču.

- Još godinu, dve, pre te strašne "Oluje", osećala se tenzija među Hrvatima i Srbima, osećalo se da postoji neki nemir, ali nismo hteli da verujemo u to. Svi smo se nadali da je to samo u našim glavama, potiskivali takve misli i trudili se da nastavimo život kao i ranije. E, a onda je došla ta kobna 1995. godina, i jul mesec... Sećam se, 27.07.1995. krenuo je zadnji autobus iz Krajine za Beograd, i to je kasnio, trebalo je da krene u podne, a krenuo je tek uveče, oko ponoći - priča ova baka za portal SrbijaDanas.

U taj autobus, teška srca, nehtevši da prizna samoj sebi da situacija postaje ozbilja, poslala je i svoju ćerku sa mužem i decom, sa svoja dva unučića, jedno od godinu dana, jedno od četiri godine.

Gledala je ova baka sa suzama u očima svoje komšije i komšinice, ljude sa kojima je delila i dobro i loše, ljude sa kojima je pila prvu jutarnju kafu i slušala vesti, gledala je dečicu koja su do juče srećno trčkarala pored njih kako odlaze iz svog mesta, iz svoje domovine da bi sačuvali živote. Nadala se baka Stana da će se oni vratiti čim se situacija malo smiri, mada je, kako govori, duboko u sebi znala da će biti dobro, da će izrasti u dobre i plemenite ljude i da je njihova budućnost sa druge strane granice, ali da će svoje rodno mesto i genocid koji se dogodio srpskom narodu pamtiti i da neće zaboraviti.

- Više od 24 sata su moji putovali od Knina do Beograda, poslali smo ih sa najosnovnijim stvarima, onako kako su pobegli kada je naše selo gađano, šta smo uspeli da ponesemo, to je bilo to. Samo sam čekala da se jave da su dobro i da su stigli - govori baka Stana.

- Ja sam ostala sa sinovima, dvojica su ostali sa mnom u Srbu, a najmlađi je bio u Zagrebu. On je još u februaru, još pre što je Tuđman došao na vlast, vratio se u Krajinu, i još tada je pričao da se u vazduhu oseća neki nemir, samo mi nismo želeli da mu verujemo da je stvarno tako, a oseti se to i na svojoj koži... Preispitivala sam se, nisam htela da poverujem u ono što je bilo očigledno - govori nam baka Stana sa očima koje su bile pune suza.

- Još tada su krenuli napadi na Srbe koji su bili po gradovima, bežali su ti ljudi još tada za Beograd, pogotovo oni koji su radili po državnim službama. On je video da vrag odnosi šalu, vratio se samo po stvari u Zagreb, i tada je jedva izvukao živu glavu i mi smo mu još onda rekli da odmah ode za Beograd. Sećam se dobro da nam je tada rekao, meni, svojoj sestri i još dvojici braća "Lako je vama to reći. Ja kada bih sad otišao, ceo život bih se grizao što sam napustio svoj narod u ovom teškom trenutku". Sećam se tih reči kao juče da je bilo - priča baka Stana za naš portal i nastavlja:

- Sva trojica mojih sinova aktivno su učestvovali u odbrani Krajine, ostali su do poslednjeg momenta uz svoj narod. Od 1990. godine, do avgusta 1995. to je bilo strašno... Strašno do poslednjeg momenta kada su nas isterali - priseća se baka Stana.

- Ne znam šta da kažem, svima nam je bilo teško, ali ja ću svedočiti o svom slučaju. Bio je petak, dobro se sećam, u podne smo čuli granate, stiže voz kojim sam ja išla na posao, tog dana na sreću nisam radila, ali je on vozio radnike. Kako je stigao na stanicu u Strmici, tako je prva granata pala, pala je tačno na mrežu od voza, srećom, nije bilo žrtava, a taj voz i dan danas ostao je tamo da stoji. Od tada kreće stalno pucanje, nemiri, panika, deca plaču, žene plaču... Komšije koje panično pakuju stvari, sedaju u auto, odlaze... - priča baka Stana.

- Sećam se, moje komšije su tada imale mali jugo, strpala sam tu svoju ćerku, dvoje deca, mog zeta i njegovog oca, plus komšije i njihova deca... Bilo ih je tačno devetoro u onom malom jugu. Komšija ih je odvezao do Knina, pa su od Knina išli do Beograda autobusom. Brinula sam za zeta, on je služio vojsku, ali nije bio mobilisan tada, mada muškima nisu davali da izađu iz zemlje, brinula sam kako će proći preko granice, ali, eto, sve je prošlo kako je Bog rekao, ušli su u taj autobus i došli živi i zdravi za Beograd - priča nam baka Stana.

Sada zahvaljuje Bogu što je tada poslala svoju decu pre tog kobnog 4. i 5. avgusta, što su živi, zdravi i što ih gleda kako rastu.

- E, a onda je krenulo da bude sve gušće i gušće, bilo je tu nasilja, ubistava, spaljivanja ljudi... Za neke se ni dan danas ne zna da li su živi ili gde su ubijeni, i kako. Granatirali su tu nesrećnu kolonu, ja toliko ljudi znam koji su život izgubili u toj nesrećnoj koloni, znam majke koje plaču za svojim sinovima, za svojom decom, mnogo mladih ljudi izgubilo je tu svoj život... Ne znam da li je gore onima koji su videli svoje kako umiru, i imali priliku da ih sahrane, da im sutra odu na groblje ili onima koji ni ne znaju gde su im najmiliji, i gde su ostala njihova tela... Gde su se završile njihove sudbine - govori ova baka tužnim glasom, a suze briše da je ne vidi niko.

- Znam i za jedno dete, nije imalo ni četrinaest godina, možda je bio i mlađi, a život je izgubio u koloni. Bili su on, njegova majka, otac i baka. Otac mu je ranjen, a on je izgubio život i ostale su samo majka i baka... Eto, šta ti je život, tragedija... - priča nam baka Stana.

Srećom, kako ju je Bog učio, poslala je ranije za Beograd ćerku sa decom i zeta koji su uspeli da izbegnu kolonu. Mada, sreća je i nije toliko htela jer su u koloni na kraju završili ona, sinovi sa svojim ženama i njihovom decom.

- Sećam se, bila je subota, 5. avgusta, sedamo na traktor, nema goriva, nema ni para za goriva, gledamo šta ćemo i kako ćemo, gde ćemo... Opet nas je pogledala sreća, pa su ljudi kupovali gorivo i delili su drugima u koloni koji nisu imali te smo nekako uspeli da se snađemo, i mi, a i drugi - seća se baka Stana.

- Nama je pomogao naš komšija, sećam se, dolazi sa fronta, kod kuće ga čekaju žena i deca da idemo svi zajedno, on odlazi u garažu, seda u auto, imao je goriva, ali od straha i stresa ne zna da upali auto, ne može da vozi... I nije seo u svoj auto, došao je sa gorivom, seo je na naš traktor koji je vozio moj sin, sa sve ženom i decom i tako smo pošli. Nisu oni bili jedini, na našem traktoru je bilo oko petnaestoro ljudi koje smo poveli sa sobom, koje smo evakuisali... Mislim, deco, sve vam je to i izgledalo i bilo strašno, svaka priča svakog od nas je tužna i teška -govori baka dok joj glas drhti, a oči se pune suza.

Priča nam ona da se nisu oni branili sami, bilo je tu i "plavih šlemova" koji su došli da ih brane, mada niko nije imao poverenja u njih, nije osećao sigurnost.

- Knin je pao ranom zorom 5. avgusta, mi smo pošli jedni za drugima, gađali su nas iz aviona, sve je to bilo dogovoreno, oni su nas puštali da prođemo, a gađali su nas iz aviona... Kao lutrija, pa ko preživi, preživeo je - priča baka Stana.

Kada su stigli u Beograd, bili su par meseci u Borči kod rođaka, pa par meseci u Inđiji, i tamo su imali rođake. Kako nam je pričala baka Stana, avgust 1995. bilo je najtoplije leto, a zima 1995. na 1996. najhladnija zima.

- Nismo imali gde, ni kome, i da smo hteli da pokušamo da se skućimo, nismo imali gde po onom snegu - dodaje baka Stana.

Od države Srbije, priča nam baka, dobili su pomoć u vidu paketa sa hranom. Malo šećera, ulja, brašna, ali im je to bilo i više nego dovoljno i velika pomoć u trenutku kada ništa svoje nemaš, radovali su se kao da im je sve.

- Od oktobra do aprila bio je ogroman sneg, to je bila najgora zima, a onda smo 1996. kupili plac, naš, bila je to njiva... Samo gola zemlja i četiri trake da se obeleži da je naše. Nema struje, nema vode, nema ničega... Četiri godine smo mi to gradili, i eto, sada smo ga izgradili, sada opet imamo nešto naše. Život ide dalje, deca nam rastu, sada su odrasli, školovani ljudi koji imaju svoj krov nad glavom i to je možda jedina uteha posle ove patnje - priča baka Stana za naš portal, ponosno na ono što su postigli, što se nisu predali.

Posle cele tragedije, počeli su porodično da grade nove uspomene, Knin, Krajinu, Srb i svoje rodno selo nisu zaboravili, ni dan danas! Čim je bilo prilike da odu, otišli su, prizor koji su zatekli bio je bolan, ali to je bila njihova bol, bol i sreća u istom momentu, pomešano.

- Ja sam se u Srb prvi put vratila tri godine posle Oluje, 1998. godine, moja deca došla su nešto kasnije. Kada sam videla sve te srušene kuće, bilo je strašno. Imovina nam je bila zapaljena, kuće rušne, opljačkane... Kuća u u kojoj smo živeli bila je u ruševinama od paljevine, kuća od mog najstarijeg i najmlađeg sina, isto zapaljena, a pored nje, u istom dvorištu, bila je kuća mog srednjeg sina koja nije bila zapaljena - rekla je baka Stana.

- Probala sam da dobijem papire za penziju koju sam imala tamo, i nisu mi dali uz obrazloženje da sam agresor - priča nam Stana kroz smeh.

Na naše pitanje da li su obnovili tamo svoje domove, baka nam odgovara.

- Ja sam obnovila svoju kuću, dobila sam pomoć od države Hrvatske i tamo sam posle Oluje živela još oko sedamnaest godina, dok sam mogla da brinem sama o sebi, sada sam se preselila kod unuka i ćerke, stara sam, ne mogu više sama - rekla je tužnim i tihim glasom baka Stana.

- Tamo sada nema nikog, nema nikog ni ko će to naslediti, nema tamo ni starog stanovništva, cela Krajina sada je samo pusta zemlja i polako umire... Evo sada i ova korona, i to malo što bi se otišlo obići grobove i zapaliti sveće, ne možemo ni to. Meni tamo leži muž, pola rodbine, ali šta ćemo - dodala je baka Stana.

- Postojao si, bio si čovek tamo i onda u jednom danu ostaješ bez svojih korena, bez ičega, izmešten, i to je sve jako strašno, stvarno strašno. Evo, tek sam skoro prestala da ječim u snu. Kako legnem da spavam, tako se javljaju košmari i dolaze sećanja i ja počnem da ječim od tog silnog stresa toliko da su deca dolazila da me bude i da vide da li sam dobro. Od početka rata 1941. godine, bojala se samo tog bežanja, nadala se da više nikad neće morati da beži, ali sudbina nije tako htela...   - dodaje baka.

Naš razgovor baka Stana završila je rečima koje imaju svoju dubinu i poentu...

- Rat je strašna nesreća u kojoj manjima uvek strada, sahranila sam ja šestoro svojim najmilijih, i to sam preživela, preživela sam i ovu tragediju, i sve ću, ali nemojte da idemo Srbin protiv Srbina, dajte da sačuvamo i ovo malo što je od nas ostalo, ne dajte se i ne odustajte i kada je najteže, svemu jednom dođe kraj, treba gledati napred, ali ovakve tragedije ne treba zaboraviti, nikada - rekla je baka Stana.

Nastavak na SrbijaDanas.com...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta SrbijaDanas.com. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta SrbijaDanas.com. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.