Godišnjica pogroma na Kosovu

Izvor: RTS, 17.Mar.2009, 02:37   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Godišnjica pogroma na Kosovu

Danas se navršava pet godina od pogroma na Kosovu, u kome je, tokom tri dana divljanja albanskih demonstranata, ubijeno 19 osoba, a oko 900 ranjeno. Uništeno je oko 800 srpskih kuća i verskih objekata. Organizatori još uvek nisu poznati. Talas nasilja je pokrenuo seriju političkih događaja, koji su, prošle godine, doveli do jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova.

Najozbiljniju erupciju nasilja na Kosovu od okončanja rata, koju su najviši zvaničnici NATO i UN nazvali >> Pročitaj celu vest na sajtu RTS << organizovanim etničkim čišćenjem, pokrenulo je utapanje trojice albanskih dečaka u selu Čabra, nedaleko od Kosovske Mitrovice, ali i histerija koju su, nakon tog događaja, pokrenuli kosovski mediji i političari.

Pre tačno godinu dana, policija UNMIK-a upala je u zgradu Okružnog suda u Mitrovici, koju su nekoliko dana ranije okupirali Srbi, bivši pravosudni radnici, zahtevajući da budu vraćeni na posao.

U seriji incidenata koji su usledili poginuo je ukrajinski policajac, a povređeno je više od 150 osoba, 64 policajca UNMIK-a, 24 pripadnika Kfora i oko 70 srpskih demonstranata.

Odluka UNMIK-a da upotrebi silu u operaciji "vraćanja kontrole" nad sudom u severnom, srpskom, delu Kosovske Mitrovice 18. marta bila je zasnovana na "neproverenim obaveštajnim podacima" i "nije bila mudra", navodi su u izveštaju posebnog istražnog tima Ujedinjenih nacija.

"Akcije UNMIK-a koje su prethodile 18. martu nisu bile izbalansirane, a u danu tokom kojeg je izbilo nasilje UNMIK nije obezbedio odgovarajuću medicinsku podršku...UNMIK je, ipak, delovao u okviru svog mandata," navodi se u izveštaju tročlanog tima, koji je predvodio diplomata iz Ugande Frensis Sekandi.

Istragu o događajima koji su doveli do nasilja sproveo je poseban istražni tim, koji su osim Frensisa Sekandija, nekadašnjeg funkcionera Afričke banke za razvoj, zamenika šefa pravne službe UN i profesora prava sa njujorškog univerziteta Kolumbija, činila još dva funkcionera odeljenja UN za mirovne operacije.

Istraga je pokrenuta na zahtev vlasti u Beogradu, koje su tražile da se ispitaju okolnosti koje su pratije donošenje odluke da policija UNMIK-a, svom snagom, upadne u suštinski beznačajnu zgradu suda u Mitrovici i pokrene talas šokantnih incidenata i raskol u samom vrhu misije UN na Kosovu.

Kako navode zapadni diplomati u Prištini, tadašnji šef UUNMIK-a Joahim Riker i njegov zamenik Lorens Rosin su odobrili upad policajaca posle ozbiljnog pritiska čelnika kosovskih vlasti, koji su međunarodne zvaničnike „izazvali" da pokažu čvrstinu u rešavanju te krize.

Oko 900 osoba, Srba, Albanaca i pripadnika međunarodnih misija je povređeno, a više od 800 objekata, uključujući 35 crkava i manastira, teško je oštećeno ili potpuno uništeno. Prema procenama UNMIK-a, u neredima je, na 33 lokacije, učestvovalo oko 60.000 Albanaca. Povređeno je više od 100 pripadnika Kfora i policajaca UN, a zapaljena su i 72 vozila međunarodnih snaga.

U trodnevnom nasilju ubijeno je 11 Albanaca i osam Srba. Osim 19 žrtava nasilja, kako glasi zvanična verzija događaja, šest leševa dopremljenih u prištinsku mrtvačnicu, nikada nije identifikovano.

Istovremeno, talas nasilja pokrenuo je seriju političkih događaja, poput izveštaja specijalnog izaslanika šefa Ujedinjenih nacija Kai Eidea i opservacije zapadnih zvaničnika da je nerešen status bio jedan od ključnih pokretača nemira, što je četiri godine kasnije korišćeno kao alibi za jednostrano proglašenja nezavisnosti Kosova i podrške SAD za takav potez kosovskih Albanaca.

Tokom demonstracija, zabeleženo je i nekoliko slučajeva kada su Albanci pomagali napadnutim Srbima, ali i oni su ubrzo postali meta ekstremista. U čitavoj strci oko smirivanja nasilja nestalo je i nekoliko Albanki starosti izmedu 15 i 20 godina. Trgovci belim robljem nisu gubili vreme, objasnili su policajci UNMIK-a.

Nemačka obaveštajna služba, BND, od samog početka tvrdila je da su demonstracije unapred planirane, zasnivajući takve zaključke na transkriptima prisluškivanih telefonskih razgovora nekadašnjih komandanata Oslobodilačke vojske Kosova.

Već drugog dana nasilja, na Kosovo je stigao komandant južnog krila NATO, američki admiral Gregori Džonson, koji je preuzeo komandu nad Kforom od Nemca Holgera Kamerhofa i odobrio razmeštanje pojačanja, koja su, u međuvremenu, krenula iz Bosne.

Zbog trapave reakcije na nasilje, Ujedinjene nacije smenile su šefa UNMIK-a Harija Holkerija i na njegovo mesto, u maju 2004. godine, postavile Sorena Jesena-Petersena.

Prištinski medijski mogul Veton Suroi tvrdio je tada da je politička elita kosovskih Albanca prilično "žalosna grupa ljudi", lažno patetična i prema Srbima i prema Albancima. Nešto žešći bio je najznačajniji albanski književnik Ismail Kadare koji je svoje sunarodnike na Kosovu oštrio ukorio zbog pomisli da će im paljenje srpskih crkava doneti bilo šta dobro. Nasilje je osudio i tadašnji premijer Kosova Bajram Redžepi.

Scenografija za nasilje

Scenografija za destrukciju postavljena je kada je čelnik lokalne podružnice kosovskog Odbora za zaštitu ljudskih prava i sloboda Halit Barani obznanio utapanje albanskih dečaka, opisujući ga kao "napad srpskih bandita", što izazvalo bes među kosovskim Albancima, koje, kako se u narednim danima ispostavilo, skoro 19.000 pripadnika Kfora nije bilo u stanju da zauzda.

"Srpski banditi su imali i psa", rekao je tada Barani, kome su se u raspirivanju nasilja pridružili i mnogi zvaničnici albanskih političkih stranaka sa Kosova, ali na veliko iznenađenje, i prozapadno orijentisani lider najveće albanske partije i članice vladajuće koalicije u Makedoniji Ali Ahmeti, koji je Srbe nazvao "monstrumima". Demokratska partija Kosova Hašima Tačija izdala je saopštenje u kome se navodi da je "ubistvo dece dobro isplanirao u Beogradu, čiji su ga agenti i izvršili".

Barani je, nedugo zatim, uhapšen pod sumnjom da je organizovao nemire, ali je jednako brzo pušten iz zatvora zbog nedostatka dokaza.

Taj mitrovački "humanitarac" je 1999. godine lansirao "čuvenu" priču o spaljivanju tela ubijenih Albanaca u visokim pećima Kombinata "Trepča" u Mitrovici, što su timovi francuskih eksperata za sudsku medicinu, naoružani silnom opremom i radarima za ispitivanje anomalija u sastavu zemlje, odlučno demantovali nakon iscrpne istrage nekoliko meseci docnije.

Barani je, posle rata, dvojici novinara "Vol strit žurnala" Robertu Bloku i Danijelu Perlu priznao da je izmislio tu priču.

Tadašnji portparol UNMIK policije Derek Čepel demantovao da su dva albanska dečaka nastradala bežeći od Srba i ocenio da je nasilje na Kosovu bilo unapred planirano.

Takođe, utvrđeno je i da je osim dečaka koji je svedočio pred kamerama, smrt u brzacima Ibra izbeglo još dvoje dece, ali se njihove izjave nijednom nisu pojavile u medijima.

Ipak, albanski mediji, pre svih Radio-televizija Kosova, su nastavili da emituju kontroverzna tumačenja ovog događaja, pa je i broj demonstranata u nekoliko mesta na Kosovu sa jedva desetak hiljada za nekoliko časova porastao na punih 60.000. Nasilne demonstracije, istovremeno, zahvatile su 33 mesta na Kosovu.

"Da nije bilo neodgovornog i senzacionalističkog izveštavanja o događajima 17. i 18. marta, stvari na Kosovu mogle su krenuti sasvim drugim tokom", navodi se izveštaju prištinske kancelarije OEBS-a za slobodu medija, objavljenom dva meseca posle martovskog nasilja.

Sukobi u Mitrovici

Već oko podne 17. marta, kako se navodi u 44 strane dugom izveštaju UNMIK policije, demonstranti su se okupili u južnom delu Kosovske Mitrovice i blokirali prilaze gradu. Gotovo istovremeno, učenici lokalnih srednjih škola napustili su nastavu i počeli proteste pred tamošnjim sedištem UN, tražeći da se kazne krivci za utapanje trojice albanskih dečaka.

Nekoliko stotina agresivnijih muškaraca došlo je do policijskih barikada na mostu preko Ibra, kojima su u pomoć pristigli jordanski specijalci i preprečili im put oklopnim transporterima.

Demonstranti su, posle kraćeg koškanja pregazili barikadu i zasuli okolne zgrade kamenicama i "molotovljevim koktelima".

Iznenađeni što su se probili tako duboku na srpsku stranu, ali i pod baražnom vatrom suzavca i šok-bombi koje su ispaljivali pregrupisani pripadnici UNMIK policije, demonstranti su se povukli na južnu stranu. Kforovi vojnici stigli su tek nakon što su policajci uspostavili kakvu-takvu kontrolu na mostu.

Međutim, kraj problema za međunarodne misije bio je daleko, pošto su učesnici protesta počeli da spaljuju UNMIK-ova vozila, što je zaokupilo pažnju policajaca, koji su tek kasnije primetili da je nova grupa Albanaca, uključujući nekoliko neidentifikovanih osoba naoružanih "kalašnjikovima", prešla na severnu stranu, ovog puta preko pešačkog mosta koji vodi ka zoni poverenja oko naselja "Tri solitera".

Nastavljeno je bombardovanje kamenicama. Nekoliko Francuza i Albanaca je ranjeno pošto je grupa demonstranata zaustavljena ručnom bombom bačenom sa srpske strane, ali Kfor ni dalje nije reagovao, prema izveštaju Međunarodne krizne grupe, zbog proste činjenice da vojnici nisu imali municiju.

U UNMIK-ovom izveštaju se navodi da su pucali i Srbi i Albanci, ali i pripadnici međunarodne policije.

Napad na Čaglavicu 

Demonstranti su, istovremeno, počeli da se okupljaju i u Prištini. Grupa od oko 5.000 studenata krenula je put srpskog sela Čaglavica, svega nekoliko kilometara južno od Prištine.

Da situacija bude komplikovanija, dan pre izbijanja nemira, u srpskom selu Čaglavica nedaleko od Prištine ranjen je dečak Jovica Ivić, posle čega su tamošnji Srbi blokirali put Priština-Skoplje i, u daljem razvoju situacije, postali mete albanskih demonstranata.

Kako navodi UNMIK, policija je uspela da glavninu grupe zaustavi pre ulaska u Čaglavicu, ali je veliki broj demonstranata uspeo da okolnim putevima dođe do odredišta i upusti se u opštu tuču sa policijom. Masa je polako potiskivala policiju, uspevši da se probije do prvih kuća u tom selu.

Kuće su zapaljene, a međunarodne snage su se koliko-toliko konsolidovale tek pošto su iz američke baze Bondstil kod Uroševca stigli oklopni transporteri i značajna pojačanja. Rulja je, u povratku, spalila i zgrade iz "Ju programa" u Prištini u kojima je  živela šačica preostalih Srbi, ubivši tom prilikom jednu Srpkinju.

Za najgore propuste Kfora uzimaju se paljenje crkava u južnom delu Mitrovice, kao i uništavanje sela Svinjare i Belo Polje, jer su vojnici NATO, iz svojih svega nekoliko desetina metara udaljenih baza, u najvećoj meri pasivno posmatrali divljanje demonstranata.

"Osim što smo se našli iznenađeni žestinom nasilja, deo snaga poslali smo prema granici Srbije. Valjda se očekivalo da će vlada u Beogradu vojno intervenisati", objasnio je, tada, jedan oficir Kfora.

Nasilje se, zatim, progresivno širilo po čitavom Kosovu. U Prizrenu su u rano poslepodne zatvorene sve prodavnice u centru grada, a okupljena masa se prvo obračunala sa vozilima međunarodnih misija, da bi zatim popalila sve srpske objekte u gradu, uključujući crkvu, Bogosloviju i manastir Svetog arhangela Mihaila, iz koga su nemački vojnici prethodno evakuisali sveštenike, izazivajući bes medija u svojoj državi.

Reakcije Beograda

Tadašnji srpski premijer Vojislav Koštunica izjavio je da se Srbi i Albanci na Kosovu moraju najpre fizički razdvojiti kako bi se izbegao pogrom kosovskih Srba. Šef Koordinacionog centra za Kosovo i Metohiju Nebojša Čović izjavio je da se Vojska Srbije i Crne Gore mora vratiti na Kosovo i učestvovati u zaštiti srpskog stanovništva.

"U slučaju da se desi da KFOR ne ispuni svoju obavezu iz rezolucije 1244 i Vojnotehničkog sporazuma iz Kumanova, mi zadržavamo pravo da preispitamo svoju politiku prema Kosovu i Metohiji", izjavio je tadašnji ministar odbrane Srbije i Crne Gore Boris Tadić.

Zbog napada na srpske enklave u gradovima u Srbiji protestovalo je više hiljada ljudi. Istog dana kada je na Kosovu izbilo nasilje, u večernjim satima su u Beogradu i Nišu zapaljene džamije, a u Novom Sadu demolirano sedište Islamske zajednice.

Vojska Srbije i Crne Gore podigla borbenu gotovost na najviši nivo, ali je NATO odbio ponudu Beograd da se vojska angažuje u smirivanju nasilja na Kosovu.

Prizren - "Zečevi sa Kosova"

Izveštaji međunarodnih misija bacaju veliku senku na sliku o sposobnosti UNMIK-a i Kfora da čitavih pet godina nakon dolaska u pokrajinu kontrolišu tamošnje prilike, kao i da uspešno intervenišu u slučaju nereda. Prema tim dokumentima, osoblje UNMIK-a, ali i vojnici NATO-a najviše energije tokom dva kritična martovska dana proveli su "zauzimajući povoljnije taktičke položaje", nadajući se kako će rušilačka energija demonstranata brzo splasnuti, i da će ih divljanje demonstranata jednostavno zaobići.

Istovremeno, službenici UNMIK-a su evakuisani sa svih kritičnih tačaka, a u mesecima koji su usledili bili su obavezni da, za zlu ne trebalo, neprestano uz sebe nose pasoše i izvesnu količinu novca.

"Kad smo posle čitali izveštaje, zapanjio nas je nivo organizacije. Jedni su blokirali prolaz pojačanjima policije i Kfora, drugi sprečavali dolazak vatrogasaca, ukoliko su ovi uopšte imali nameru da se pojave, treći palili kuće", objasnio je kasnije jedan zapadni diplomata.

"Zečevi sa Kosova", pisao je nemački nedeljnik "Špigl" tekst o nasilju na Kosovu, navodeći da su Albanci poručili pripadnicima Kfora da "im neće ništa" ukoliko napuste manastirski kompleks.

Vojnici su poslušali, a ubrzo nakon njihovog odlaska manastir je spaljen. Vatrogasci se, jednostavno, nisu pojavili.

"Osetio sam se kao poslednje đubre. Najgore je što su huligani postigli cilj, jer su vojnici gledali kako napreduje etničko čišćenje", list je citirao jednog nemačkog policajca.

U tekstu se navodi da se paljenje manastira Svetog arhangela Mihajla moglo izbeći da su nemački pripadnici Kfora tenkovima blagovremeno blokirali pristup.

"Oko 200 demonstranata poslalo je delegaciju sa belom zastavom kod Nemaca uz obećanje da im se neće desiti ništa loše. Mi želimo samo da zapalimo manastir, rekli su. Zaštitnici iz Kfora su šest monaha i dvoje posetilaca stavili u oklopna vozila i pobegli, vozeći kroz plitku vodu Bistrice. Manastir je zapaljen", objavio je "Špigl".

Dolivajući ulje na vatru, lokalna televizijska stanica emitovala je snimak vreća sa ljudskim kostima koje su pronađene u jednoj od crkava, navodeći da je reč o ostacima Albanaca pobijenih tokom 1999. godine. Kasnije se ispostavilo da je čitav izveštaj ordinarna laž.

U Đakovici nekoliko hiljada demonstranata napalo je tamošnju crkvicu u kojoj je pet godina živelo šest starica. Posle pucnjave između italijanskih vojnika i Albanaca, vojnici i starice su napustili crkvu, koja je kasnije demolirana. U Peći se, takode, okupilo nekoliko hiljada demonstranata sa namerom da se obračunaju sa Srbima iz Belog Polja, u kome je obnovljeno 25 kuća namenjenih srpskim povratnicima.

U opštem metežu i haosu koji je pratio spaljivanje kuća, italijanski vojnici se nisu usudili da priđu Srbima već su zahtevali da protrče kroz špalir razgnevljenih i naoružanih Albanaca i tako stignu do oklopnih transportera. "Da UNMIK-ov policajac nije ubio jednog Albanca, Srbi bi bili uhvaćeni na otvorenom i verovatno pobijeni", navodi se u izveštaju Međunarodne krizne grupe.

Mada su Kfor i UNMIK policija bili relativno spremni na ponovno izbijanje nasilja, masa se ponovo okupila u Prištini i krenula put Čaglavice nakon još jednog talasa zapaljivih govora nekadašnjih pripadnika OVK i Šaipe Jašari, ćerke Adema Jašarija.

"Skoro svi demonstranti na prilazima Čaglavici bili su naoružani", rekao je tadašnji portparol UNMIK-a Derek Čapel, koji je ubrzo nakon nemira smenjen sa dužnosti, pošto je međunarodna administracija uvela "nešto restriktivniji pristup informacijama".

Među brojnim džipovima sa zatamnjenim staklima koji su pratili demonstracije, na najmanje tri bile su vidljive oznake Albanske nacionalne armije, a nekoliko osoba je na odeći nosilo istovetne oznake. Masa se smirila pošto ih je kosovski premijer Bajram Redžepi pozvao na razum, ali je deo grupe divljanje nastavio u Prištini, gde je zapaljena još jedna crkva.

Prema izveštajima UNMIK policije i MKG-a, nekoliko policajaca ranjeno je u međusobnim obračunima međunarodnih policajaca i njihovih kosovskih kolega, ali motivi tih sukoba, ukoliko nije reć o proizvodu opšteg haosa, nisu baš najjasnije rasvetljeni.

Drugog dana nasilja demonstranti nisu poštedeli ni srpske zajednice u Lipljanu, Obiliću, Gnjilanu, gde je, kako su naveli međunarodni policajci, "popaljeno sve što se moglo zapaliti".

Kao i prethodnog dana, UNMIK policija, Kfor i Kosovska policija nisu uspeli da zaštite Srbe, a u nekoliko navrata i sa promenjivim uspehom u pomoć su pozivani i lokalni komandanti Kosovskog zaštitnog korpusa - formacije koja je prevashodno organizovana zbog odbrane od elementarnih nepogoda, ali se od martovskog nasilja najozbiljnije isticala kao kandidat za glavnu ulogu u obezbeđivanju reda u pokrajini.

Kao i prethodnog dana, najžešće je bilo u Mitrovici, gde su u oblacima suzavca i dima, aktivni bili i snajperi, iz kojih su ubijene dve osobe srpske nacionalnosti, a teško je povređen i jedan pripadnik Kfora. Kako se ispostavilo, snajperista se nalazio na vrhu jednog od solitera nastanjenih mahom Albancima, ali je snajperista posle intervencije Kforovih specijalaca ubijen.

Policija UNMIK-a uhapsila je, nakon obimne istrage, oko 260 osoba albanske nacionalnosti optuženih za različita krivična dela počinjena tokom martovskog nasilja, uključujući i nekoliko oficira nekadašnje OVK.

Organizatori i dalje nepoznati

Uprkos spektakularnim izjavama međunarodnih zvaničnika kako je reč o orkestriranoj, dobro organizovanoj i pripremljenoj akciji, pozatvarano je oko 260 manje ili više anonimnih učesnika demonstracija, pod optužbama koje se kreću od nasilničkog ponašanja, krađe pa sve do ubistva.

Tadašnji komandant južnog krila NATO-a, admiral Gregori Džonson izjavio je, neposredno po izbijanju nasilja, da događaji na Kosovu "deluju okrestrirano i organizovano". "Razvoj događaja na Kosovu poslednjih dana ukazuje na postojanje organizovanog obrasca u tom nasilju", rekao je tada Džonson.

Slične izjave dolazile su i od generalnog sekretara NATO, Jap de Hop Shefera, koji je kosovske Albance upozorio da greše ako veruju da organizovanim nasiljem mogu dobiti od međunarodne zajednice ono što žele.

Tadašnji komandant međunarodnih snaga u Bosni, general Virdžil Peket, čije su snage pritekle u pomoć kolegama na Kosovu, potvrdio je da su neredi "vrlo dobro orkestrirani i organizovani", dok je komandant italijanskih snaga na ѕapadu Kosova, Alberto Primiseri izjavio da su "Albanci imali spremljen plan da opustoše Kosovo".

Nemačka obaveštajna služba, BND, od samog početka tvrdila je da su demonstracije unapred planirane, zasnivajući takve zaključke na transkriptima prisluškivanih telefonskih razgovora Samedina Džezairija, poznatog i pod ratnim nadimkom "Komandant Hodža".

"Konadant Hodža", kako je tvrdila BND, važio je za jednog od najkontroverznijih bivših boraca OVK, s obzirom da se pre rata na Kosovu, borio u Čečeniji i Avganistanu, dok je 2001. godine učetvovao i u albanskoj pobuni u Makedoniji. Prema navodima nemačkih obaveštajaca, Džezairi je bio "spona" između lokalnih radikalnih islamista i Hezbolaha, od kojeg je dobijao finansijsku pomoć. Kasnije je tvrdio da se u Prizrenu našao slučajno, "kako bi posmatrao ptice".

Ipak, statistika Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju pokazuje da je, zbog martovskog nasilja, kosovsko pravosuđe pokrenulo 400 slučajeva, mahom zbog manjih prestupa. Prva ozbiljna presuda doneta je 2005. godine, kada je šest Albanaca iz Gnilana osuđeno na ukupno 38 godina zatvora. Oni su proglašeni krivim za ubistvo i saučesništvo u ubistvu Slobodana Perića i ranjavanje njegove majke Anke Perić, koja je od zadobijenih povreda preminula.

Ukupno, osuđena su 143 kosovska Albanca, od kojih 67 na višegodišnje kazne zatvora,

Najznačajniji među uhapšenima, neposredno posle nereda, bio je Sami Ljuštaku, nekadašnji uticajni komandant OVK i drugi čovek zvanično nepostojeće Kosovske tajne službe, koji je bio osumnjičen da je podstrekavao nasilje 17. i 18. marta, ali optužnica protiv njega nikada nije podgnuta.

Za glavne inicijatore nasilja proglašene su razne organizacije veterana OVK, Studentska organizacija Prištine, Albanska nacionalna armija, kao i dve minorne političke partije - Nacionalni pokret Kosova (LPK) i Nacionalni pokret za oslobođenje Kosova (LKČK), ali je, kako navode zapadni diplomati, "teško poverovati da su grupe koje su prethodno jedva uspevale da skupe dve ili tri hiljade ljudi, odjednom na nasilje nagovorile gotovo 60.000 Albanaca".

Nastavak na RTS...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta RTS. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta RTS. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.