Izvor: Nezavisne Novine, 13.Jan.2017, 11:25   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Da li je ljubav hemija ili alhemija?

Možda je potrebno vratiti se na sam početak. Čuti prvobitnu reč - ljubav, doživeti je ponovo, istinski. Shvatiti je kao glavnog pokretača svijeta. Da nam ljubav bude put i da se više nikada ne izgubimo! Pa, ako poslušamo Mešu Selimovića, možda se stvarno nikada više nećemo izgubiti. Ali, postoji li formula koja će nas do tog puta dovesti?

Psihoterapeut dr Zoran Milivojević kaže da svako slijedi svoju ličnu logiku, a ono što on može da nam preporuči je da počnemo >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << bolje da sagledavamo ljubav, ne birajući partnera samo po principu hemije. I tu onda dolazimo do pitanja - šta ta najuzvišenija stvar koja život znači - jeste. Da li je ona hemija ili alhemija? Ili, može li jedno protiv drugog?

"Alhemičari su pokušavali da od olova naprave zlato i to bezuspješno", kaže Milivojević za "Život plus".

"Ali u metaforičkom smislu, ljubav pomaže čovjeku da bude bolji, da od ljudskog "olova" napravi "zlato". Zato je najbolje kada su hemija i alhemija usklađene, pa sa osobom koja nam se sviđa i koja nam je privlačna, gradimo kvalitetnu, stabilnu i trajnu vezu. U tom slučaju oboje možemo da rastemo i da se razvijamo."

Sagovornik objašnjava da je hemija zapravo ključna kod životinja, jer određeni mirisi u kojima su supstance zvane feromoni utiču na seksualnu želju. Kako je kod nas taj dio mozga zakržljao, daleko je veći uticaj faktora psihološke prirode. Kod ljudi miris može da bude važan, pa kada neko lijepo miriše onda ga doživljavamo kao seksualno privlačnog, ali je daleko veći uticaj neprijatnih mirisa koji "gase" seksualnu želju i odbijaju.

"Kada neko kaže da između njega i osobe koja joj pokazuje naklonost nema hemije, on u stvari govori da ne postoji dovoljna seksualna privlačnost. Za to ko nam se sviđa, ko je naš tip, postoji psihološko objašnjenje, ali ljudima je ono nejasno, pa onda govore o "hemiji". A kada shvate logiku privlačnosti, onda mogu i da je promijene i time odrede ko će im se svidjeti - tvrdi psihoterapeut."

Mari Pavlenko i Fani Dalbera, autorke knjige "Ljubav, hemija ili alhemija" bavile su se osnovama ljubavnog ponašanja zaključivši da je ono ekvivalentno zavisnošću od narkotika.

"Čim se zaljubimo, imamo tendenciju da potpuno zanemarimo pređašnji život - navode autorke u knjizi. - Gotovo je sa beskrajnim ćaskanjima sa drugaricama, iznenadnim izlascima sa kolegama poslije posla, neplaniranim putovanjima za vikend. Partneri počinju da se osjećaju bolesno kada su razdvojeni. A za to su krivi endorfin i domapin koji se ubrzano luče. Jer, ljubav nije samo stvar osjećanja, nego i uticaja neurotransmitera, hormona i refleksa, nagona duboko ukorijenjenih u nama. Ako smo bića koja osjećaju, treba priznati i da nam nešto izmiče kontroli, da ne možemo sve da isplaniramo i određujemo."

I antropolog Helen Fišer u sličnom duhu tvrdi da je ljubav kao droga, jer kada krene povećana proizvodnja dopamina i njegovo "razlivanje" po regionima mozga, nastaje isti efekat kao kada bismo koristili kokain.

Muškarci više ne trče za ženama

Pojedini naučnici tvrde da su žene po prirodi zahtjevne, a muškarci programirani tako da trče za njima. Milivojević kaže da ne može sa tim sasvim da se složi.

- Mnogo je kultura u kojima je to sasvim suprotno, ali u savremenom zapadnom društvu važi kao pravilo. Primećujem da mlađi muškarci više ne trče toliko za djevojkama. Pojavila se konkurencija, razne tehnološke igračke koje takođe pružaju veliki užitak, a u kojima nema straha od odbacivanja, ljubomore. To je zapravo znak otuđenja i velika opasnost od savremene tehnologije zabave.

"Srećom, na "sedmom nebu" ne može da se ostane zauvijek, već samo određeno vrijeme. Dopamin i njegovi "srodnici" se generišu u količinama koje se mjere bilionitim dijelovima grama. Zato je ljubav toliko krhka", kaže Fišerova.

A, dr Lusi Densan smatra da je sve što se dešava u našem tijelu, od gladi preko varenja do ljubavi - hemija. I da je naše ljubavno ponašanje strategija koju pokreću geni, zato nemamo izbora u životu, nego se pokoravamo prioritetima - da preživimo i da osiguramo potomstvo. Zbog toga smo i programirani da se zaljubljujemo.

Milivojević tvrdi da su se ljudi, ipak, udaljili od biologije i prirode, pa ono što naučimo i usvojimo postaje dio nas, naših automatizama i ugrađuje se u strukturu mozga. Zato su mnoge stvari u stvari naučene, pa i izbor partnera i to šta nam je privlačno i uzbudljivo. Ali dodaje da ima istine u teoriji da kada se zaljubimo, zone za kritičko razmišljanje se gase:

"Zaljubljenost jeste neko stanje opijenosti, preplavljenost mozga dopaminom i serotoninom, pa se nalazimo u stanju izmenjene svijesti. Uticaj na kritičko razmišljanje je dvojak. Prvo imamo potpuno nekritički odnos prema osobi u koju smo zaljubljeni. Drugo, srećni smo ako su ta osjećanja uzvraćena, što se odražava i na naš odnos prema drugim ljudima i uopšte prema svijetu - sve nam izgleda ljepše, primećujemo pozitivne detalje i postajemo veoma optimistični"

Ukoliko je, međutim, zaljubljenost jednostrana, to neprihvatanje doživljavamo kao tragediju i zato postajemo depresivni, pesimistični, ništa drugo nam nije važno. Milivojević objašnjava da se to dešava zbog idealizacije voljene osobe i značaja te veze u našem životu:

"Kako ne postoje idealni, onda je rezultat izvjestan - razočaraćemo se, samo je pitanje da li manje ili više. I tu je korijen objašnjenja "čar", dakle čarati, izazvati stanje mentalne opijenosti. Kao i sa rečima očarati i začarati, pa kada se razočaramo pitamo se gdje su nam bile oči, kako nešto nismo primetili ranije. Zato naknadno često postajemo hiperkritični."

Suština je da ljubav mora da bude lišena idealizacije kako se ne bi završila razočaranjem, dok neki naučnici smatraju da što su parovi više zajedno, više se zaljubljuju.

"Zadovoljstvo koje osjećamo dok vodimo ljubav još nas više vezuje za partnera. Tako nastaje začaran krug, što više vodimo ljubav, zadovoljniji smo i više volimo. To je posljedica uticaja oksitocina koji se luči u velikim količinama i kada se žena porodi, i u tom trenutku se stvara veza između mame i djeteta", tvrdi psihijatar Mišel Reno.

Ali, Milivojević kaže da opasnost vreba kada parovi postanu roditelji, pa počnu da se otuđuju u ljubavno-ljubavničkim ulogama posvećujući se samo djetetu.

"Preporučujem bračnim parovima da obavezno definišu vrijeme tokom nedjelje ili mjeseca u kojem će biti samo žena i muž. I da se zabavljaju zajedno. Mnogi su osvježili svoje dugogodišnje brakove tako što su upisali tečaj plesa. Treba pronaći nešto u čemu oboje uživaju", savetuje psihoterapeut.

A, autorke knjige "Ljubav, hemija ili alhemija" zaključuju da je svaka ljubavna hemija ipak alhemija. I da bez toga ne bismo bili ono što jesmo - nesavršena ljudska bića.

Dođi, sviđaš mi se

Psihijatar Mišel Reno kaže da je naučno dokazano da su žene predodređene da pronađu pravog muškarca.

- Žene su vrlo selektivne, biraju onog ko će im dopustiti da budu zavedene. To objašnjava njihov nesvjesni način funkcionisanja. Kada dođe na neku zabavu, dama odmah snimi situaciju i prisutne muškarce. Ako uoči jednog koji joj je zabavan, dovoljno je da mu uputi pogled koji će mu poručiti: "Dođi, sviđaš mi se".

(novosti)

Nastavak na Nezavisne Novine...