Britanci nisu  hteli da uhapse Karadžića

Izvor: Blic, 08.Avg.2008, 21:37   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Britanci nisu hteli da uhapse Karadžića

Policija Republike Srpske pod kontrolom Biljane Plavšić intenzivno je 1997. godine radila sa međunarodnim snagama u Bosni na planu hapšenja Radovana Karadžića, ali je akciju u poslednjem trenutku obustavila vlada u Londonu naredivši svojim vojnicima na terenu da se Karadžić ne dira.

Ovu spektakularnu tvrdnju u ekskluzivnoj ispovesti za „Blic" iznosi Džejms Luko, u to vreme visoki zvaničnih Ujedinjenih nacija u Bosni, koji je bio direktno uključen u razradu plana >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << za lociranje i hapšenje Karadžića, zajedno sa visokim oficirima policije RS i pripadnicima Sfora. Luko je nakon odlaska iz Bosne 1998. punih sedam godina radio u kancelariji Haškog tribunala u Beogradu na najodgovornijim funkcijama i jedan je od najupućenijih u rad ove institucije. Njegova izjava možda na najbolji način može da potvrdi da je nekakav dogovor između Radovana Karadžića i predstavnika međunarodne zajednice ipak postojao.

Na početku ispovesti, koja se čita kao najuzbudljiviji akcioni roman, Luko navodi da je kao službenik za politička pitanja pri misiji Ujedinjenih nacija u Bosni, 1996. godine dobio zadatak da prikupi informacije u vezi s tenzijama i sukobima između Banjaluke i Pala, odnosno Biljane Plavšić i čvrstorukaša bliskih Radovanu Karadžiću.

Luko dalje navodi: „Nekoliko puta imao sam prilike da se sretnem sa Plavšićevom koja me je upoznala sa majorom policije Republike Srpske, čije ime, iz bezbednosnih razloga, nećemo objaviti. Bilo je jasno da su Biljana Plavšić i major policije RS podržavali ideju da međunarodne snage u Bosni Sfor uhapse Karadžića kako bi se smanjio pritisak s Pala.

Negde krajem jula ili početkom avgusta 1997. godine pozvao me je u svoju kancelariju Jožef Boda, komandant međunarodnih policijskih snaga za oblast Zapad sa sedištem u Banjaluci. Komandant Boda voleo je da mi daje specijalne zadatke, iako nije bio moj glavni nadređeni, zbog toga što sam, kao i on, znao mađarski, a i zato što sam govorio srpski. Pozvao me je da mu se pridružim prilikom posete majoru policije RS u Banskim dvorima. Zajedno sa još jednim mađarskim policajcem iz međunarodnih snaga ušao sam u kancelariju, a major me je na srpskom upitao da li i ja govorim srpski. Dao sam potvrdan odgovor, on je rekao „dobro" i kazao kako će me narednih dana kontaktirati jedan od njegovih policajaca sa važnom informacijom. Na tom sastanku se i završilo.

Nekoliko dana kasnije u moj apartman je u tri ujutru došao Majkl Čendler. Ovaj nekadašnji oficir britanske vojske bio je zamenik šefa civilnih poslova misije UN u Banjaluci i moj drugi nadređeni. Rekao mi je da imam pet minuta da se obučem i da izađem napolje. Kada sam se spustio ispred zgrade, video sam dva džipa Sfora i Čendlerov „rover". Ušao sam u „rover" i počeli smo da pratimo džip koji je išao u pravcu jednog banjalučkog predgrađa. Kada smo došli u drugo naselje u blizini Banjaluke, ceo kraj bio je prepun vozila međunarodnih snaga, a bili su upaljeni i reflektori, što mi je bilo neobično.

Čendler mi je rekao da „neko unutra želi da razgovara sa mnom" i dao mi znak da ta osoba želi da me vidi nasamo. Pretpostavio sam da se radilo o informacijama o kojima mi je nekoliko dana pre rekao major policije RS. Ušao sam unutra i zatekao mladića u civilnom odelu, veoma kratke kose kao što je nose mladi vojnici ili polaznici policijskih akademija. Video sam da se radilo o policajcu jer je njegova uniforma stajala okačena preko stolice. Počeo je da govori na srpskom govoreći mi da će Karadžić doći u Banjaluku, ili samo proći kroz grad u malom konvoju od nekoliko vozila. Imao je podatke o markama automobila i brojeve tablica i to je govorio iz glave. Upozorio me je da ništa ne zapisujem nego da zapamtim kao što je i on. Imao je precizne podatke o svakom vozilu, mahom se radilo o „mercedesima". Kazao mi je u kom tačno automobilu će biti Karadžić. Završio je sa izlaganjem i to je bilo to. Bilo je očigledno da oni žele da mi uhapsimo i pritvorimo Karadžića. To bi mnogo pomoglo Plavšićevoj u njenoj borbi protiv Pala, a ne bi morali lično da učestvuju u akciji.

Izašao sam i kuće i ispričao Majklu Čendleru detalje, a onda smo ponovo seli u džipove i krenuli u sedište britanske vojske, koje se nalazilo u jednoj fabrici na obodu Banjaluke.

Ušli smo u komandnu sobu koja je bila u mraku i tu smo videli britanskog komandanta generala Angusa Remzija koji je bio u društvu mlađeg vojnika, njegovog asistenta. Tu su još samo bili Čendler i ja, dakle ukupno nas četvoro. Primetio sam na velikom ekranu da se Banjaluka vidi kao na dlanu zahvaljujući snimcima koje su slali špijunski avioni „avaks". Majkl Čendler me je zamolio da prenesem detalje mog razgovora sa mladim oficirom policije RS. Asistent generala Remzija sve je to uredno zapisivao.

Posle izvesnog vremena, mladi vojnik je izvestio da je primećen konvoj vozila na britanskom kontrolnom punktu nedaleko od Banjaluke. General je naredio da „avaks" otpočne sa praćenjem vozila.

Ubrzo, konvoj se pojavio na ekranima. Britanski general bio je veoma uzbuđen i uzviknuo je: „Sad ga imamo." Počeo je nešto da zapisuje i svom asistentu je preneo da želi hapšenje niskog intenziteta. Takođe je rekao da se vojnici pripreme u slučaju da dođe do otpora u samom konvoju ili u Banjaluci. General je tad rekao da ide da obavesti London.

Desetak minuta kasnije se vratio i izgledao je veoma frustrirano. Hladnim glasom je rekao: „Mi nismo policija, mi smo vojnici, tako da ovo nije naša obaveza. Na policiji RS je da uhapsi Karadžića. Međunarodne snage mogu samo da pomognu kasnije, ukoliko dođe do nemira u Banjaluci."

Po onome što sam mogao da primetim, britanski komandant izgledao je veoma razočarano, ali je očigledno dobio jasnu naredbu iz Londona da ne hapsi Karadžića. Ponavljam, poruka iz Londona bila je nekonzistentna sa činjenicom da su u to vreme Britanija i Francuska oformile jedinicu za potragu za Karadžićem i njegovo hapšenje. U najgorem slučaju, rečeno je da će ga uhapsiti ukoliko naiđu na njega.

Odgovor britanskog komandanta bilo je veliko iznenađenje za nas. Imali smo Karadžića praktično u našim rukama, Banjaluka nije bila opasnost jer je bila mirna, a Britanci su dobro kontrolisali grad. Bilo je prosto neverovatno da će se Britanci povući znajući da je policija RS u Banjaluci lojalna Biljani Plavšić.

Napustili smo komandu, a Majkl Čenlder je kasnije tog dana obavestio majora policije RS o razlozima zbog kojih nije došlo do hapšenja.

Bilo je jasno da je neko sklopio dogovor sa Karadžićem, ali i da su taj dogovor podržavale zemlje članice Kontakt grupe - uključujući i Veliku Britaniju.

Promena politike

U to vreme britanske i francuske jedinice iz sastava NATO imale su naredbu da jure i hapse Karadžića jer je bio optužen pred Tribunalom u Hagu. Početkom leta 1997. godine bilo je saopšteno da će NATO/Sfor aktivno tražiti Karadžića i pokušati da ga uhapse bez obzira gde da se nalazi. Kasnije, nakon nekoliko neuspešnih pokušaja, međunarodne vojne snage objavile su da neće aktivno tragati za Karadžićem, ali da će ga uhapsiti ukoliko naiđu na njega. Do promene politike došlo je krajem avgusta, odnosno početkom septembra 1997. godine.

Izveštaji se zagubili

Majkl Čendler me je obavestio da je poslao pismeni izveštaj o celom događaju u sedište UN u Sarajevu. Ja sam kasnije, negde sredinom 1998. godine, predao sve moje zabeleške Tribunalu u Hagu. Imao sam precizne detalje o događaju u mom dnevniku. Tribunal u Hagu zahtevao je od mene da ga predam, što sam i uradio. Od tada taj materijal nisam video niti me je iko zvao radi dodatnih informacija, priča Džejm Luko.

Ko je Džejms Luko

Džejms Luko priključio se misiji UN u Bosni 1995. godine. Tri godine kasnije, postavljen je na mesto oficira za operacije pri kancelariji Haškog tribunala u Beogradu. Ubrzo je unapređen na mesto zamenika šefa kancelarije Tribunala u Srbiji. Početkom 2005. godine podneo je ostavku i vratio se u Arizonu, gde se uspešno bavio poslovima u vezi sa prodajom nekretnina, a pokrenuo je i više nego uspešan biznis proizvodnje vina. Trenutno živi u Pekingu gde predaje istoriju.

Nastavak na Blic...






Pročitaj ovu vest iz drugih izvora:
Povezane vesti

"Blic": Britanci mogli, a nisu hteli da uhapse Karadžića!

Izvor: Radio Televizija Vojvodine, 09.Avg.2008, 02:37

BEOGRAD - Policija Republike Srpske pod kontrolom Biljane Plavšić intenzivno je 1997. godine radila sa međunarodnim snagama u Bosni na planu hapšenja Radovana Karadžića, ali je akciju u poslednjem trenutku obustavila vlada u Londonu naredivši svojim vojnicima na terenu da se Karadžić ne dira...Ovu...

Nastavak na Radio Televizija Vojvodine...

Bivši zvaničnik UN:Britanci nisu hteli hapšenje Karadzica

Izvor: Kurir, 09.Avg.2008

BEOGRAD, 9. avgusta 2008. (Beta) - Bivši zvaničnik UN u Bosni i nekadašnji oficir za operacije pri kancelariji Haškog tribunala u Beogradu Džejms Luko rekao je da je hapšenje Radovana Karadžića bilo moguće 1997, ali da je Vlada Velike Britanije to sprečila. Luko je za današnje izdanje dnevnog...

Nastavak na Kurir...

Luko: Vlada Britanije sprečila hapšenje Karadžića 1997.

Izvor: Kurir, 09.Avg.2008

BEOGRAD, 9.avgusta (Tanjug) - Bivši visoki zvaničnik Ujedinjenih nacija u BiH i Haškog tribunala Džejms Luko izjavio je da je policija RS 1997. godine radila sa međunarodnim snagama na hapšenju Radovana Karadžića, ali da je ta akcija obustavljena jasnom naredbom vlade u Londonu da Britanci ne...

Nastavak na Kurir...

Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Blic. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Blic. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.