Izvor: B92, 07.Maj.2010, 08:46 (ažurirano 02.Apr.2020.)
'U Hrvatskoj nema loših iskustava'
Jonathan Bousfield, Englez koji Hrvatsku promovira u uglednom svjetskom turističkom vodiču Rough Guide odlučno tvrdi: Kod vas nema bijednih britanskih hotela, neodgojenih bugarskih hotelijera i austrijskog rasizma prikrivenog smiješkom
Jonathan Bousfield radi najbolji posao na svijetu. U redu, neki bi rekli da je i posao fotografa National Geographica jednako dobar, ali to je stvar nijansi. Jonathan Bousfield, naime, autor je turističkih vodiča za Rough Guide - pokriva područje >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << Bugarske, Poljske, baltičkih zemalja i Hrvatske, a njegov se posao sastoji od toga da stotinama tisuća ljudi u svijetu ponudi pouzdanu informaciju uoči njihova putovanja u nepoznato.
Prvi turistički vodič koji je napisao bio je upravo onaj o Hrvatskoj. Vremena su se promijenila, umjesto nekadašnjih putopisnih zapisa redovnika Alberta Fortisa, T. G. Jacksona i majke svih generalizacija o Balkanu Rebecce West, stranim su gostima danas namijenjene učinkovite zamjene za vašeg lokalnog prijatelja - turistički vodiči.
Upravo taj sektor izdavačke industrije jedno je od rijetkih ekspanzivnih podučja kad je Hrvatska u pitanju. Nisu svi ti turistički vodiči dobri. Neki su kritični na krivim mjestima, drugi patetični, ali najveći broj njih je, više ili manje, objektivan i vjeran svojim krajnim korisnicima. Nama su isti vodiči zanimljivi iz onog najjednostavnijeg razloga - procesa konstruiranja slike o drugom tj. znatiželje po pitanju kakvima nas drugi vide. Nesuđeni rock kritičar
Jonathan Bousfield u tom sektoru slovi za jednog od najboljih tj. ima najviše iskustva. Naime, iz tiska upravo izlazi peto izdanje Rough Guide Croatia. Uz vodič Lonely Planeta, to je bio jedan od prvih vodiča o Hrvatskoj objavljenih nakon raspada Jugoslavije, točnije 2000. godine.
Bousfieldovi su planovi, prije nego što ga je angažirao moćni nakladnik, bili drukčiji. Želio je biti rock kritičar kada je, više-manje slučajno, upoznao ljude iz Rough Guidesa. Srpsko-hrvatski studij
- Imao sam sreću da upoznam te ljude u vrijeme kad je to bila mala kompanija i kad su regrutirali pisce među ljudima koje su poznavali. Pretpostavljam da medijska industrija u Velikoj Britaniji ne funkcionira drukčije od medijske scene u drugim zemljama: kavanska pijanka će vam znatno prije donijeti posao nego pažljivo sročen životopis - objašnjava Bousfield dok sjedimo u zagrebačkom PIF-u.
Istina, nije baš bio potpuno neupućen, završio je studij povijesti na Oxfordu, gdje ga je za ovo područje trajno inficirao češki povjesničar Zbynek Zeman. Studij povijesti povukao je sa sobom studij jezika.
- U početku sam se namjeravao odlučiti za mađarski ili češki. Ali, kako sam već ljetovao na jadranskoj obali, shvatio sam da je hrvatski daleko više seksi opcija. Na kraju sam završio studirajući srpsko-hrvatski u Beogradu, ali čitao sam Polet i Mladinu - jer su mi stvari koje su se odvijale u Ljubljani i Zagrebu tad bile puno zanimljivije. U toj mladenačkoj naivnosti nekako mi se činilo da Ljubljana i Zagreb predstavljaju budućnost, a da je masa koja maše zastavama u Beogradu samo marginalna anomalija koja će uskoro proći... Bilo kako bilo, ja sam u to vrijeme dolazio u Zagreb kupovati Quorum, koji nisam razumio, ali je to tada bio nezaobilazan modni dodatak. U međuvremenu sam upoznao Hrvate iste dobi koji dijele moje iskustvo; tako da mi se danas čini kako ta često korištena odrednica generacije Quoruma zapravo označava golem broj ljudi koji se nisu nikad maknuli dalje od sadržaja časopisa - komentira Bousfield.
Njegov vodič relativno je iscrpan, prožet finom ironijom. Objašnjava kako se obraća onima koji i inače čitaju knjige - dakle ne zanimaju ih nužno samo vrijeme i popis plaža nego i specifičnosti mjesta, posebnost kulture...
Na prvom izdanju radio je ukupno više od godinu dana - nekoliko mjeseci pripreme, terensko istraživanje u trajanju od četiri mjeseca. Pisao je uglavnom u Zagrebu, otprilike sedam mjeseci, tako da je istraživanje praktički trajalo do slanja rukopisa. Rad na terenu ponavlja se za svako novo izdanje, a u skladu s tim mijenjaju se i tekstovi.
Nije sklon mistificiranju svog posla.
- Posjećujem hotele, restorane, različite lokacije, 'konzumiram’ muzeje. Radim isto što i turisti, samo u malo intenzivnijem ritmu i duljem razdoblju.
Hrvati su, tvrdi Jonathan, susretljivi i gostoljubljivi domaćini.
- Sva neugodna iskustva bila su rezultat mog vlastitog lošeg stava ili sklonosti da zapadnem u kastastrofu u stilu Mistera Beana. Neugodna iskustva vežem uz neke druge zemlje - primjerice, uz neopisivo bijedne hotele u kojima sam odsjedao u Velikoj Britaniji, uz šokantnu negostoljubljivost turističkih radnika u Bugarskoj ili rasizam prikriven smiješkom Austrijanaca nakon što su zamijetili moj njemački s tvrdim naglaskom. Austrijska policija pretražila je moju hotelsku sobu samo zbog toga što je mislila da dolazim iz vašeg dijela svijeta. Statistički gledano, broj loših iskustava u Hrvatskoj bio je relativno nizak. Čega ima u 4. izdanju
Četvrto izdanje Rough Gudiea po Hrvatskoj otvara popis 30 stvari, običaja i destinacija koje ne smijete propustiti vidjeti, učiniti i iskusiti, od Kornata, preko etnofestivala, pa sve do tartufa. Uvršten je dio o jadranskim vampirima, povijesti nogometnih klubova, distinkcija između bodula i vlaja... U peto izdanje uključena je, pak, lista deset najboljih hrvatskih albuma, a na njoj su Arsen Dedić, Mance, TBF, LET 3, Edo Maajka...
- Te liste doista i jesu bolest današnjice, mediji su prepuni lista - deset najboljih plaža koje još nitko nije otkrio, deset lokacija na kojem morate voditi ljubav prije nego što umrete, deset torbica koje morate kupiti do iduće srijede. Ali istodobno su oslobađajuće jer vam omogućavaju uvrstiti informacije koje inače ne biste. Razmišljao sam da napišem povijest Hrvatske kroz deset najvažnijih umjetničkih događaja: Exat 51, Crveni peristil, Gotovčev 'Volim Zagreb’, ali bih tako dopustio da moja privatna opsesija dijelom hrvatske kulture odredi sadržaj, stoga sam odustao. Žao mi je zbog toga.
Na pitanje koliko mu se čini da se Hrvatska promijenila u posljednjih deset godina, oprezno odgovara: Maro i Baro
- Putopisac sam, nisam društveno-politički komentator stanja nacije. Promjena je vidljiva u boljoj kulturnoj ponudi, raznolikosti naslova u knjižarama, koncertnoj ponudi i slično. Meni je važno što je otvoren muzej MSU u Zagrebu, da su se Maro i Baro vratili u Dubrovnik ili da će Apoksiomen biti izložen u Zadru ovo ljeto. Istina, Muzej suvremene umjetnosti stranim je posjetiteljima jako zbunjujuće mjesto - nema prikladnog narativa i izostaje prikladni kontektst za djela pa se stječe dojam da je vam je potreban studij hrvatske umjetnosti prije nego što uđete kroz vrata. No, MSU kao umjetničko-zabavni pogon koji ljudima nudi percepciju nacionalne kulture vrlo je moćan instrument. Umjetnici koje je establishment smatrao šašavim marginalcima kao što su Martek, Trbuljak, Stilinović, Gotovac, Jerman i drugi odjednom su dobili mjesto u središtu, gdje su oduvijek trebali biti. Meni je predivno što su upravo takvi ljudi službeno ustoličeni kao umjetnički predstavnici nacije, a slika hrvatske kulture u svijetu nesumnjivo će biti bolja zbog toga.
Suzdržan je kad je su u pitanju generalizacije o ovdašnjim ljudima: - Dolazim sa sjevera Europe, odrastao sam blizu Leedsa. Dakle, jedina zajednička karakteristika koju primjećujem je da su ljudi ovdje spontaniji, bolji u improviziranju. Povezaniji su sa svojim obiteljima, mladi se kasnije osamostaljuju. Moji se prijatelji žale da je Zagreb konzervativan i često me pitaju kako ja to vidim, ali ja baš i ne primjećujem da se oni konzervativno ponašaju. Ali, opet, najviše vremena provodim u Zagrebu, tako da ne mogu suditi o cijeloj Hrvatskoj - nastavlja Bousfield.
Doduše, i njega je zbunjivao omiljeni lajtmotiv svih turističkih vodiča o Hrvatskoj - navika ispijanja kava u radno vrijeme. Kava nema veze s neradom
- Dolazim iz Yorkshirea, gdje je malo onih koji će usred posla otići na kavu. Kava je meni praktična supstanca, koja služi tome da me razbudi - malo mi jest bilo čudno da može biti povod za, primjerice, jednosatno druženje. Tamo odakle ja dolazim to doista nikome ne bi palo na pamet. Možda na praznicima. Druženje uz pivo, navečer, već je druga stvar.
S vremenom se navikao i prihvatio običaj. Malo modificiran, doduše. Umjesto kave, češće poseže za čajem. Ne misli da bi se na osnovi navike karakteristične za ovo podneblje mogla donijeti sociološka analiza koja bi nešto govorila o Hrvatima kao neradnicima ili nešto slično.
Bousfield u posljednjih dvanaestak godina dobar dio godine provodi u Hrvatskoj, zbližio se s velikom brojem ljudi, ni ne trudi se prikriti simpatije, nama možda teško razumljive. Pati li njegova objektivnost, odnosno je li ikad posegnuo za autocenzurom?
- Problema s autocenzurom nema, osim onih koje su posljedica približavanja srednjovječnoj dobi kad više nemate poriva za agresivnom kritikom. Uostalom, promijenio se i stil vodiča. Nema cenzura
Još prije deset godina svi smo imali običaj pisati negativno o lošim mjestima djelomice kako bismo upozorili ljude, a djelomice kako bismo im priuštili zabavno štivo. Danas takva mjesta ignoriramo i preusmjeravamo čitatelje prema nečem zanimljivijem. Ipak, ako smatram da najposjećeniji muzej na hrvatskom Jadranu ne uspijeva ispričati priču o Dubrovačkoj Republici na neki smislen ili dostupan način, onda ću to i napisati. Uostalom, to mi i jest posao. U spornom spotu nema seksizma
Kakvim mu se, kao piscu turističkih vodiča, čini posljednji turistički spot Hrvatske turističke zajednice?
- Vizualno je u redu, ali glazbena podloga je strašna. Ciljana publika su valjda sredovječni njemački parovi, ne vidim nikog drugog kome bi ta glazba mogla pobuditi ikakve emocije. Premda nisam siguran gdje se prikazuju ti spotovi - jesu li u pitanju CNN, BBC... programi koje najčešće gledaju poslovni ljudi u hotelima? Ako je to tako, baš i nisam siguran da je tržište najbolje pogođeno.
Navodni seksizam spota baš i nije primijetio.
- Sumnjam da bi to itko primijetio da nije bilo Jadranke Kosor. Ženska tijela su toliko prisutna u svim vrstama reklama i ne čini mi se da je ovo prešlo neku granicu dobrog ukusa. Uostalom, na brošuri HDZ-a je lik Apoksiomena. Koja je razlika između korištenja nagog muškog tijela i prikaza ženske guze u svrhu reklame?
Ivo Ravlić/CROPIX
Autor: Adriana Piteša
(Jutarnji.hr)
