Izvor: B92, 22.Nov.2010, 17:26   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Šavnik, varoš zalazećeg sunca

Šavnik, nezvanični centar Drobnjačke regije, koji je ime dobio po žilavim vrbovim šavicama kojima je bio obrastao i koga čine varošice Šavnik, centar Uskoka Boan i 31 selo, poznat je po prirodnom fenomenu – u danima oko ravnodnevice sunce se rađa i zalazi dva puta u toku dana.

Izvor: Vijesti

Ujutro sunce izađe iza brda Kravica i oko 14 sati zađe za brdo Gradac. Sat kasnije sunce opet izađe i pojavi se u kanjonu Bukovice da bi na kraju dana zašlo za >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << Vojnik.

Iako sunce u Šavniku izlazi dva puta u toku dana, mještani kažu da je ono davno „zašlo” i nikako da izađe. Njihovo takvo razmišljanje ne čudi ako se zna da u Šavniku rade samo policija, bolnica, škola, hotel i organi lokalne samouprave, da iz njega odlaze svi - i intelektualci i oni kojima je posao na njivi bio jedini.

Administrativni centar opštine je, koja prema popisu iz 2003. godine ima 2.947 stanovnika, varošica Šavnik koja se nalazi na sastavu triju rijeka Bukovice, Bijele i Šavnika, na nadmorskoj visini od 840 metara. Za razliku od većine naselja u opštini koja datiraju po nekoliko vjekova, varošica Šavnik je novo, osnovano 1861. godine. Osnovali su ga doseljenici iz drugih krajeva Crne Gore i Hercegovine. To su bili trgovci, tufegdžije i kovači, zanimanja koja su bila neophodna drobnjačkim stočarima i ratnicima. Osnivači Šavnika su Misur Kontić iz Pješivaca i Luka Đurović iz Bjelopavlića.

- Teško i nezahvalno je upoređivati Šavnik od prije 50 godina i danas. Prije 50 godina, život u Šavniku je bio veoma težak. Tada smo bili, kada napada snijeg, po šest mjeseci odsječeni od svijeta, struja je počela da se uvodi tek 1964. godine, žene su robu prale ručno, na rijeci, nije bilo mašina, zamrzivača, frižidera. Ali narod je bio složan, a sela bogata narodom, imovinom, stokom. Nikada se nije moglo desiti da subota prođe bez tombole i tzv. veseli večeri, kada se pjevalo, igralo. Mnogo toga je danas lakše, bolje, ali ljudi su tada, čini mi se, imali više volje za život. Valjda zato što je bilo dosta naroda, jer danas su sela skoro prazna, a nekada su brda odjekivala od pjesme omladine. Sve je u selima i u varoši opustjelo. Sada mogu sat da stojim na prozoru i da ne vidim nikoga da prođe - priča Nikola Šušić, koji za sebe kaže da nema funkcije koju u Šavniku nije obavljao – bio je prosvjetni radnik, poslanik, predsjednik Opštine u periodu od 1963. do 1967. godine.

U doba zetske banovine, kaže Šušić, Šavnik je bio sjedište durmitorskog sreza u čijem sastavu su bile današnje Plužine, Žabljak i Šavnik. U srezu je bilo preko 21.000 stanovnika i nije bilo domaćina koji nije imao volove, konje, dosta ovaca, koji nije obrađivao njivu, sijao raž, ječam, ovas. Bilo je tada 18.000 konja jer je jedini saobraćaj bio na konjima. Put od Nikšića do Šavnika pravio se deset godina i završen je 1915, a do Žabljaka tek 1934. godine. Kada su konje zamijenili automobili, stanovništvo je počelo da se raseljava.

- Nekada je ovdje postojalo trgovinsko preduzeće "Sinjajevina” koje je zapošljavalo oko 120 radnika, Komunalno gdje je radilo od stotinu do 150 radnika, u bolnici je bilo oko 30 zaposlenih, u hotelu preko 30, poljoprivredno dobro u Gornjoj Bukovici imalo je dvadesetak radnika. Nekada je u Šavniku bilo oko 500 zaposlenih radnika, a danas nema toliko stanovnika. Boli čovjeka srce što je sada Šavnik prazan, mada bi imao mogućnost da ponovo oživi, ali izgleda da se izgubila ta ljepota življenja - sa uzdahom reče Nikola koji živi sa suprugom Bojkom, nekadašnjom učiteljicom.

Njih dvoje imaju dva sina, oba oženjena. Jedan sin živi u Beogradu, drugi u Šavniku, a ponosni baba i djed ističu da imaju šestoro unučadi, sve odlični đaci, i da su, što se toga tiče, jako bogati ljudi.

- Kada sam bio u drugom razredu učiteljske škole, jedna učiteljica je govorila – "ono što je Herceg Novi za Crnogorsko primorje, to je Šavnik za durmitorsko područje”. I zaista je tako. Međutim, sada u Šavniku najviše fali ljudi. Posljednje veće napuštanje opštine krenulo je početkom devedesetih godina prošloga vijeka. Sada ovi što su otišli nemaju gdje da se vrate – zapuštena imanja, kuće i štale propale, zemljište degradirano. A kada bi se pronašla mogućnost da se omladina vrati, onda bi i Šavniku svanulo - uvjeren je Nikola Šušić.

Nedjeljko Strunjaš iz Timara, sela koje je od Šavnika udaljeno petnaestak kilometara, jedan je od rijetkih mladih obrazovanih ljudi koji je svoju sudbinu vezao za Šavnik. Makar za sada.

Ima 33 godine, završio je saobraćajni fakultet i radi u Opštini kao savjetnik za javne nabavke i informacione tehnologije. Studirao je u Novom Sadu i priznaje da su i njega u početku privukla svjetla velikog grada, ali kako su godine odmicale, vukla ga je nostalgija za zavičajem. Kaže da kada je upisao fakultet nije ni razmišljao da se vrati. Međutim, kada je studije završio i posao nije mogao da nađe, Šavnik je bio jedina alternativa. Dobio je posao u Opštini i ostao. Za sada.

- Pusto je sada u Šavniku i najteže od svega mi pada to što nedostaje ljudi. Nema čovjek sa kim popričati, družiti se, provesti vrijeme. To je ono što mi najteže pada. Ali i dalje se nadam da će Šavnik zaživjeti jer ovdje se zaista može lijepo živjeti. Tačno je da sada ovdje ništa ne radi, ali ne moramo da čekamo da nam neko da posao. Moramo da se potrudimo i da posao sami stvorimo. Ima Šavnik dosta potencijala za poljoprivredu, za turizam, za industriju, mnogo prirodnih ljepota. Ali, čudan smo mi narod. Draže nam je otići za Podgoricu ili Beograd, prodavati cigarete i živjeti kao podstanar u nekom ćumezu, nego ostati na selu, baviti se poljoprivredom, biti svoj gazda. Izgleda da je danas modernije biti švercer duvana nego poljoprivrednik, stočar. Zato i ne znam kada će zaista da sunce izađe u Šavniku. Nadam se uskoro, ali za to je potrebna promjena razmišljanja u narodu. Nijesmo mi zaostali zbog loše vlasti, već je ta loša vlast ogledalo nas samih, našeg lošeg razmišljanja - kaže Strunjaš i pokazuje prirodne ljepote varoši.

Snežana i Veselin Čupić žive u jednoj od najstarijih zgrada u Šavniku koja je najčešće na udarima vjetra, kiša i oluja. Prije nekoliko dana izbio je požar na gornjem spratu stana zgrade u kojoj ne postoji kupatilo i sa koje je u toku prethodne zime nevrijeme uništilo krov, a voda lila sa svih strana. Posljedice štete još nijesu sanirane a zima i nove kiše već uveliko prijete. Oboje su bez posla i imaju troje maloljetne djece.

- Želimo da odemo iz Šavnika, ali ne znamo kako. Prije desetak godina radio sam u tekstilnoj industriji i od kada se preduzeće zatvorilo, i ja sam ostao bez posla. Teško je u današnje vrijeme prehraniti porodicu i kada čovjek radi, a ne kada je bez posla. Živimo od danas do sjutra, ali snalazimo se. Prodajem na pijaci, pomažu moji sa sela, a imam i stan u Nikšiću koji sam kupio kada su bila "srećna” vremena, pa od podstanara koji u njemu žive dobijam mjesečno 150 eura. Pošto ovdje ne plaćamo stan, to nam dođe kao neko primanje. Kada bismo otišli u Nikšić da živimo, onda bismo ostali i bez tih 150 eura pa smo prinuđeni da živimo ovdje gdje su uslovi za rubriku "vjerovali ili ne”. A znamo da ćemo uskoro morati da selimo. Samo ne znamo kako - kaže Veselin.

Najstarije dijete je u četvrtom razredu osnovne škole i za četiri godine Čupići treba da pakuju kofere i idu za Nikšić da bi dijete upisalo srednju školu pošto ne namjeravaju da upiše poljoprivrednu, jedinu srednju školu koja u Šavniku postoji.

- Niko normalan, čini mi se, ne bi poželio svojoj djeci da ostanu ovdje da žive. Ako smo mi osuđeni da ovdje živimo, oni ne moraju. Pokušaću kako znam i umijem da im obezbijedim uslove kako bi mogli da nastave školovanje, ako budu željeli. Moje je da im obezbijedim pristojan život, a njihovo je da uče da ne bi jednog dana prošli kao ja. Uvijek im sebe navodim kao najbolji primjer za lošu sudbinu - sa sjetnim osmijehom priča Veselin.

Iako nigdje ne rade, nijesu ni pokušavali da traže pomoć od socijalnog, jer to mu je, kako reče, „ispod časti".

- Ipak sam ja zdrav čovjek, žena takođe, a ta pomoć više pripada osobama koje nijesu sposobne da rade i zarade. Makar ja tako mislim. Ne znam kolika je korist tješiti se time da nijesam jedini koji ovako živi i koji jedva sastavlja kraj s krajem. Od tog tješenja, nažalost, ništa nam nije bolje... A što se Šavnika tiče, meni on djeluje kao pustinja u kojoj skoro da nema ljudi. To malo što je ostalo okrenulo se sebi, valjda su im dovoljne svoje obaveze, problemi. Sad se rade putevi, ali meni se čini da će ovaj put što se pravi za Žabljak služiti ljudima da što priju odu, pobjegnu iz Šavnika, nego što će željeti da svrate ovdje. Tvrdi da se u dužem vremenskom periodu ovdje neće ništa promijeniti. Daleko smo mi od 21. vijeka a "evropski Šavnik”, za sada je samo misaona imenica - kažu Čupići.

I ne samo oni.

Od „malog Pariza" do mjesta zaborava

Većina narodnih vođa iz Drobnjaka, za vrijeme knjaza Nikole, bila je opozicionih stremljenja, tako da su pod njihovim uticajem i obični ljudi bili opozicionari. Radeći na Cetinju, drobnjački intelektualci su prije ili kasnije dolazili u sukob sa knjazom, a neki su svoje slobodoumlje i glavom platili. Tada je knjaz Nikola Šavnik prozvao „mali Pariz" aludirajući na revolucionarni „grad svjetlosti" koji je više od jednog vijeka bio sinonim revolucije.

Poslije Prvog svjetskog rata naziv „mali Pariz" je ostao. Međutim, sada je značenje bilo drugačije – mjesto je bilo jako bogato, dobro snabdjeveno, varoš i stanovnici pratili su sve modne trendove. Govorilo se da je moda iz Pariza stizala pravo u Šavnik. Šavničke porodice takmičile su se među sobom ko će imati bolju kuću, puniju radnju, čija će djeca bolje škole učiti, ko će više putovati u svijet. Kada su italijanski okupatori pretresali domove imućnih šavničkih porodica, nijesu mogli da se načude velikom izobilju pa su govorili – „Ni manje varoši, ni bogatijih ljudi".

Sada je u Šavniku ostalo samo sjećanje na neka bolja, srećnija vremena.

Oni mlađi uskraćeni su i za to sjećanje.

Više vole ponavljače

Strunjaš kaže da su Šavničani odavno „izabrali" loš život umjesto prosperiteta, voljeli da ga „vode ponavljači, a ne ljudi od znanja i struke".

- Kada sam bio srednjoškolac, za predsjednika Opštine došao je čovjek koji je bio profesor matematike i ekonomista. Završio čovjek dva fakulteta. Nije na tom mjestu ostao ni godinu i po, odmah su ga makli, a zaista je imao ideja za razvoj Šavnika. Zamijenio ga je jedan ponavljač. To se desilo i prije nekoliko godina. Predsjednik Opštine bio je čovjek koji je bio đak i student generacije na beogradskom Elektrotehničkom fakultetu, predsjednik Udruženja privatnih preduzetnika Beograda. I njega je zamijenio ponavljač. To je naš najveći problem – narod umjesto znanja i stručnosti bira ponavljače - kaže Strunjaš.

Svetlana MANDIĆ-Foto SRĐO

Nastavak na B92...