Vernici samo tri puta godišnje

Izvor: Blic, 03.Nov.2013, 08:13   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Vernici samo tri puta godišnje

Kad se za Božić dupke napuni najveći hram na Balkanu, Hram Svetog Save, pomislio bi čovek da su tačne statistike koje tvrde da je čak 90 odsto Srba verujuće. Ali tek što Božić mine, a pečenje se pojede, hramovi nedeljom opet zjape prazni, a verujući Srbi zaborave na Boga, vraćaju pogled na zemne stvari.

U beogradskim parohijama koje broje od trideset hiljada do sto hiljada duša nedeljom na liturgiji >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << pojavi se najviše 300, uvek istih ljudi.

- Mi Srbi ne spadamo baš u neke velike vernike. To se najbolje vidi po tome koliko nas dolazi u hramove nedeljom, mimo praznika. Isto ili bar ne mnogo više nego pod komunistima - kaže sociolog religije Mirko Đorđević, koji je istraživao verske običaje kod Srba.

Prema brojnim istraživanjima, i u mnogim anketama, većina ispitanika reći će da su vernici, da svetkuju glavne verske praznike, da pale sveće za pokoj duše, da krste decu i sahranjuju stare uz prisustvo sveštenika, da slave slavu...

Da li je to dovoljno i da li je to vera?

- To je vera na nivou običajnosti po onom narodnom “valja se”. Ponegde se čak graniči sa sujeverjem, a vera je nešto više i značajnije - kaže đakon Hadži Nenad M. Jovanović, veroučitelj u žarkovačkoj OŠ “Ljuba Nenadović”.

Vernik

zna “Oče naš”, “Vjeruju”, poštuje deset Božjih zapovesti (ne krade, ne laže, ne ubija, ne čini preljubu, ne zavidi...) živi po načelima jevanđelja (ljubav prema bližnjem, pomaganje slabima, post, samoodricanje...) svakodnevno promišlja život, postupke,kaje se za grehe veruje u život posle smrti veruje u vaskrsnuće Hrista svakodnevno se moli Bogu praznuje Božić i Vaskrs kako dolikuje (posti ceo post, odlazi u crkvu, čini dela milosrđa, poziva sveštenika u kuću...) decu obavezno šalje na veronauku

Biti vernik znači živeti život u skladu sa načelima vere, voleti bližnje, pomagati slabima, žrtvovati se za druge, verovati u život nakon smrti.

- Svaki vernik trebalo bi da zna svoje mesto u stvarnosti u odnosu na svoje pretke i na budućnost. Važno je biti deo crkve jer crkva je zajednica. Vernik treba svakodnevno da razmišljanju o sebi, svojim postupcima, životu, preispituje se i kaje - kaže đakon Jovanović.

U nacijama gde jedna vera dominira, kao što je pravoslavlje u Srba, često se ova dva pojma izjednačavaju.

- Identifikacija nacije i vere kod nas je jako rasprostranjena. Tako se često razumeva da ko je Srbin, taj je i pravoslavac i obrnuto, ko je pravoslavac mora biti Srbin.

Prema rečima Živice Tucića, sociologa religije, čak i ako se postavi pitanje o veri i kad se unakrsno provere deklarativni odgovori, ispostaviće se da od 20 onih koji tvrde da su verujući, pola ne zna ni “Oče naš”, “Vjeruju” ni da nabroji deset zapovesti.

- Toga smo svi svedoci gotovo svakodnevno - konstatuje Živica Tucić.

Vernik na srpski način:

ko je Srbin taj je pravoslavac upalim sveću i miran sam u crkvu idem najviše triput godišnje krstim dete sahranjujem bližnje uz sveštenika venčavam se u crkvi ne zovem popa kući sam sečem slavski kolač slavu mogu da slavim i u kafani slavim Božić i Vaskrs nije greh slaviti mrsno Svetog Nikolu znam do pola “Očenaš”, “Vjeruju” ni početak prekrstim se kad prođem pored crkve

Mnogi uzimaju krsnu slavu kao dokaz toga da su verujući. Sociolozi, međutim, o tome drugačije misle.

- Kod nas slava nije stvar vere već tradicije. To je porodični kult koji se, paradoksalno, sve više izmešta iz kuće, pa pojedini počinju i porodičnu slavu da slave u kafanama! Ponekad to traje danima, tako da Ivkova slava kod Srba večno živi - kaže Mirko Đorđević.

Potpuna je tek novotarija, kaže on, da političke stranke slave slavu, čega nije bilo nikad do ovih modernih dana. Ekonomska kriza je, izgleda, proširena i na krizu duha i morala. Sve ono što doživljavamo u profanom, odnosno običnom životu kao merila nam se prenose i u pristupu religiji.

- Mi smo očigledno potpuno rastureni ne samo finansijski, već i u našim glavama, dok smo u duši dezorijentisani - zaključuje Đorđević.

Deo krivice za lutanje nacije u duhovnom smislu snosi i sama crkva, smatra Mirko Đorđević.

- Crkva očigledno nema nikakvu duhovnu strategiju i umesto da se opredeli za evangelizaciju, za principe zajedništva i propagiranje ljubavi, ona se opredelila za klerikalizaciju, za očigledno mešanje svugde i u sve, pa i tamo gde crkvi nije mesto - kaže za „Blic“ Đorđević.

Najčitanije SADA:

Nastavak na Blic...



Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Blic. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Blic. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.