Izvor: Blic, 04.Maj.2002, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Za praznik stižemo s neba
Za praznik stižemo s neba
Ja sam ti kao astronaut, bliže sam Suncu i nebu nego zemlji, jedino za praznike silazim među svijet. Mogu ti reći da mi je lakše gaziti po ovim konstrukcijama i krovovima nego dolje, po običnoj cesti - objašnjava Goran Glišić, radnik gradiškog preduzeća 'Panel krov', izbeglica iz Donjeg Vakufa.
Njegov kolega Vlajko Golić je na istom poslu. 'Nije to lako, čovjek mora uvijek biti priseban i voditi računa o poslu. Samo jedan pogrešan >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << korak i gotovo. Srećom, i pored problema, živ sam i zdrav', kaže Vlajko. Pored jedne od građevina srećemo i Milana Agića, vlasnika preduzeća, koji je osetio teret vremena i ratova, ali i odgovornost posla kojim se bavi:
- Hej, novinar, napiši da smo mi duple izbleglice! Izbjegli smo iz zavičaja, a sada i sa zemlje. Eto, za praznik ćemo, ako Bog da, opet dolje, među narod - dobacuje jedan od građevinaca.
- Godinama sam živio u Rijeci, u Hrvatskoj. Tamo sam imao kuću, privatno preduzeće i nisam mogao da se požalim na uslove u kojima je živjela moja porodica. Međutim, došao je rat i ja sam morao potražiti drugu sredinu, prvo sam otišao u Austriju, gdje sam radio šest godina. Tamo sam unaprijedio znanja o krovnim konstrukcijama - priča Milan Agić, stanovnik Gradiške u Republici Srpskoj. U njegovom preduzeću je dvadesetak radnika, uglavnom izbjeglica iz centralne Bosne i Hrvatske.
- Imam suprugu i četvoro djece, živim u tuđoj kući jer je moja uništena. Kad god dođem s posla oni pitaju, kada ćemo mi imati kuću. Moj dom je ko u onom filmu Emira Kusturice, obješen negdje pod oblacima, u korpi, na dizalici - kaže Goran Glišić.
- Danas ima mnogo ljudi koji za sebe kažu da su dobri majstori, radnici, ali tvrdim da nije tako. Ovi ljudi s kojima radim su izuzetni i oni su ovdje donijeli znanja koja su ranije stjekli, ali svakog trenutka mislimo na njihovu sigurnost. Oni rade konstrukcije visoke desetine i stotine metara, hodaju po uskim gredama, gore rade na kiši, suncu, hladnoći - objašnjava Agić. Kaže da je radeći u Austriji razmišljao o obnovi RS i BiH nakon rata i zaključio da će ovde biti posla.
- Zbog toga odluka nije bila teška, želio sam biti tamo gdje se nešto novo gradi, tamo uložiti kapital. Zato sam izgradio nove poslovne prostore, nabavio savremene mašine i planiram usavršiti taj rad. Međutim, najveći kapital su ljudi, njihova znanja i iskustvo koje stiču svakodnevno, bez toga ne bismo mogli u korak sa savremenim svjetskim standardima - kaže Agić.
- Meni je to svakodnevica, hodam po visinama od kojih mnogim zastaje dah ali se ne plašim, sve se to navikne i savlada vremenom. Uostalom, svako je majstor svog zanata i kovač svoje sreće - objašnjava jedan iz grupe radnika dok stoji na čeličnoj konstrukciji u Laktašima. Milan Pilipović
