Izvor: Glas javnosti, 19.Sep.2009, 14:40 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Drugim putem od sarajeva
Taman kad bi ga, s ove distance, naknadni osporavatelji nazvali i „crnim gavranom nad BiH“, ne bi mu osporili jedinstvenost: i slućenja i naslućenja nije kazivao zlokobno, niti zlonamerno. Naprotiv. Niti je imao ono što će se naknadno na ovim prostorima etablirati kao ‘dobro obavešteni izvor’. Tako da su, gledajući „Nadrealiste, tvorevinu ‘njega i raje’, podjednako, sa obe ruke, od smeha podupirali stomake i na Soukbunaru i u Tvrdinićima, i na Ciglanama i na Gorici. Eventualni >> Pročitaj celu vest na sajtu Glas javnosti << ‘greh’ mogao bi biti samo taj što je skidao feredžu sa realnosti i na osnovu nje kaldrmisao razvoj događaja. Istina, činili su to mnogi, ovako ili onako, ali samo su ‘on i raja’ našli formulu kako da se svi smejemo i onome što se u potaji misli ili sprema. Kroz ‘opasnu bezazlenost’ postali su fenomen, a fenomen je nešto na čemu vole da se okušaju mnogi. Osim partijskih puritanaca, nalazilo se tako istovrsnih klonova iz raznih fela koji su se bavili korenima pa i mogućim namerama pokreta, ne primećujući da su se tako i sami obreli na guvnu ‘odreda podjebavanih’. Prosto, crpljen je autentičan ambijent, dograđivan i došegavan, vraćao se nazad, dole, i ovaploćivao, kao dobro uložen kapital. Ko nije razumeo - njegov problem, mada bi eventualni referendum ove vrste pokazao da Bosna nema tokmaza. Ali, to bi nas već odvelo do državnih problema, pored svih postojećih dilema je li Bosna država ili projekat, a Nele Karajlić dosledno je odbijao bilo kakvo petljanje s politikom. I političarima. Jednostavno, o njima ne želi da govori, još manje pojedinačno. I to je, podrazumeva se, stav. Desilo se što se desilo, danas je ‘Sarajlija sa stanom u Beogradu’, ali su mu u rodnom gradu, čeprkajući uzalud u potrazi za nečim ‘zlim’, našli da zamere, eto, taj ‘ćuteći stav’, na što zna da odgovori najčešće - sočnim ignorisanjem. Sa bendom je često na putu, a preostalo dragoceno vreme ljubomorno troši na porodicu, te fudbal, kao veliku strast.
Gde je fudbal u hijerarhiji tvojih ljubavi? Zapravo, šta je ispred?
- Pa, ispred su muzika i zajebancija. Iako fudbal sublimira to dvoje...
Pratiš li Želju?
- Nažalost, Željo je ostao samo jedna svijetla tačka u mom sjećanju. Divno je bilo navijati za klub koji je imao šarm, lutao po tabeli uzbrdo-nizbrdo iz godine u godinu, i koji je imao dvije legendarne generacije o kojima ćemo pričati unucima. Prije neki dan sreo sam jednog prijatelja iz Sarajeva, sa stanom u Beogradu, takođe „željovca“. Bio je poprilično pijan, iako noć nije uzela maha. Kad ga upitah zašto toliko pije, reče mi da mu ni sad nije jasno kako smo ga ono primili od Videotona. Željo je, dakle, divan razlog da se nađemo sa društvom, obrnemo par piva i sjećamo se. Nešto kao godišnjica mature.
ĆEVAP LOBI KRUŽI BEOGRADOM
- Kao i u svakom velikom gradu na planeti, logično je da određene grupe prave ‘lobije’, pokušavajući da život naprave lakšim ili mogućim. I kao što u Parizu postoji jaka struja ljudi iz Magreba, u Londonu Portorikanci, u NJujorku Talijani..., logično je bilo da se i u Beogradu ‘stvori’ sarajevski ‘ćevap lobi‘.
Kako to da vašu muziku bolje ‘kontaju’ u svetu nego u Beogradu?
- Mislim da nismo dovoljno radili na ‘popularizaciji’ novog zvuka kod nas. To je i logično, jer se zaista nije imalo vremena. Početkom 1999. godine uletili smo u novu avanturu iz koje još nismo izašli.
Ideš li na Mokru Goru, kod Kuste? Jesi li bio sa Maradonom?
- Kad god osjetim potrebu da pobjegnem iz civilizacije, ja se strmoglavim na Mokru Goru, udahnem malo vazduha, popričam sa ljudima koji žive daleko od gradskog stresa i vratim se nazad. Maradonu nisam vidio, jer kad je dolazio u Beograd, mi smo bili u Tuluzu.
Je li i ti okrećeš stvari s glave na noge: da je Sarajevo izgubilo tebe, a ne ti grad?
- Vjeruj da su sva razmišljanja te vrste ostala daleko u prošlosti. Jednostavno, milioni ljudi su na ovoj planeti mijenjali mjesto življenja i milioni ljudi se nikad nisu vratili tamo gdje su rođeni, tako da ni ja nisam neki veliki izuzetak. Izabrali smo puteve i ja i Sarajevo.
Otkud toliki gnev u Sarajevu na tebe i Kustu?
- J.. e mi se. To bi bio najpotpuniji odgovor.
Ideš li u Sarajevo, kakav te osjećaj obuzima tada?
- Ti Sarajevo, pa Sarajevo. Nisam, jarane, bio nijednom otkako se zaratilo.
Je li to, da, eto, ne pominjem ime grada, bio baš jedinstven milje za nastanak NJu primitivsa?
- Opet ti Sarajevo, pa Sarajevo...
Kako li to tek izgleda danas...?
- Što se tiče NJu primitivsa, danas mi to izgleda kao neka zanimljiva dječačka faza u kojoj je par klinaca, ne htijući, izletilo u orbitu popularnosti. Kada pogledam sve te stvari koje smo radili, stiče se utisak da smo bili dobro organizovana ekipa, sa veoma jasnim konceptom. Naravno, to je samo utisak. Prije je to bila neobuzdana energija nadobudnih omladinaca, koja je morala negdje da iscuri.
S kim se od Sarajlija ovde najviše družiš?
- Nikad nisam dijelio ljude po boji kože, polu, nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, pa ni po mjestu rođenja.
Je li Andrić rekao sve o Bosni ili sa ga ti ‘dograđivao’?
- Lijepo od vas da me pomenete u istoj rečenici sa Andrićem. Osim činjenice da je on mnogo pametniji od nas, razlika je i u tome da je on u svojim djelima ispod tragične priče imao nijansu komedije, a mi ispod komične priče elementarnu tragediju.
Je li ovde vreme muzički zaista stalo pre više od deceniju i po?
- To je stvarno nevjerovatno. Imam osjećaj da se sve od Vardara pa do Triglava zaledilo 1990. Zaista je fenomen da se poslije toliko godina traži karta više za Kemu, Balaševića... Nemam ništa protiv tih ljudi, samo kažem da se oko nas u muzici toliko toga dogodilo, ali da nijedan ‘veliki svjetski bend’ ne može da skupi onoliko ljudi koliko je skupilo „Dugme“ sa svojim čobančicama, torbicama, mjesecima...
Jesi li nekad razmišljao da tražiš autorsko pravo od Izetbegovića, Karadžića, Holbruka... što su realizovali tvoje ideje?
- Nažalost, takav autorski honorar mi ne bi prijao. Takođe, mislim da se i sve ovo što se dogodilo na Balkanu, u stvari zbilo zbog nečijeg honorara.
Čačkali ste sve redom. Da li je danas to demode, nema ko, ne zna to da radi, ili su prilike opasnije?
- Ne, problem je u hiperprodukciji medija. U suludoj trci za zaradom mediji danas stvari gledaju samo kroz prizmu gledanosti i profita. U takvoj atmosferi teško je raditi na televiziji ono što smo radili sa „Nadrealistima“, kada su nam dali sve - bez tenzije da se uloženo mora vratiti kroz reklame i bez tenzije da moramo biti najgledaniji. Što smo, uzgred budi rečeno, i bili. Ako je za utjehu, svuda u svijetu je manje-više ista situacija. Burn TV Burn.
Da li bi voleo da sretneš Čengu (predratni BH političar, op. a.)?
- Ne bih volio da sretnem nikoga od mojih junaka iz nadrealista.
Kako ti danas izgledaju ‘složna braća’ u BiH?
- Kao i u našoj seriji. Glumimo da je sve u redu, a jedva čekamo da jedan drugom zavalimo. Tu je i neizbježna ‘međunarodna zajednica’, čiji je jedini zadatak da se povjerenje između bosanskih naroda nikad ne sprovede u djelo. Dakle, kao i u našoj seriji. Ne treba zaboraviti da je serija snimana još za vrijeme rata. Skoro godinu dana prije Dejtona.
Uzdržavaš li se to od daljih ‘prorokovanja’?
- Da. Od toga sam imao samo sranje...
Znaš li nekog od današnjih lidera u Republici Srpskoj. Koliko su zahvalni za humor..?
- Svi političari su zahvalni za humor, ne samo oni u Republici Srpskoj.
Mnogima BiH liči na veliku igraonicu,.. Deliš li to mišljenje?
- U kafaaaniii slooožnaaa braaćaa...
Kako bi izgledao Dejton 2, u tvojoj režiji?
- Još mi se nije javilo, a kakav sam - bolje da mi se i ne javlja.
Da ti daju ulogu novog Cvijića, kako bi izgledala karakterologija ‘braće’ u BiH?
- Opet se zahvaljujem za stavljanje u istu rečenicu sa još jednim mudracem sa ovih prostora. Nemam ja sistematičnost i strpljenja da se ozbiljno bavim time.
Stenje li stvarno Bosanac kad misli?
- Ja vjerovatno da. Kada mislim, osjećam da gubim kilažu.
Odmakao si se prema Šumadiji, tačnije Kosmaju. Beg ili protest?
- Našao sam ekvivalent za nešto što sam izgubio. Autentičnost sela u Srbiji je nešto što me uzbuđuje.
Jesu li Sarajlije, odnosno Bosanci, kako se to odomaćilo, zaista kurje oko Beograđanima, šta su doneli a šta oduzeli ovom gradu, dele li se, gde se okupljaju...?
- Ta podjela Sarajlija u Beogradu na vrste i podvrste me zanima koliko i automobili, koji me ič ne interesuju. Niti znam gdje se okupljaju Sarajlije, jer nisam iz takve, familijarne priče. Družim se sa normalnim ljudima i na normalnim mjestima. Mada, kategorija Beograđanin danas praktično i ne postoji, to je konglomerat onih koji su stigli, neki ranije ili kasnije. Dovoljno sam dugo tu da bih sad razglabao o adaptiranju, ja se adaptiram i na Mjesecu, imam djecu i ravnam se prema njima. Mislim da se sad Sarajlije ne izdvajaju kao nešto posebno u odnosu na sve druge sociološke grupe. Svaki dolazak obogaćuje jednu sredinu. Imam prijetelje u desetinama gradova svijeta, samo u Parizu tridesetak, a možda su tek dvojica Parižani... Međutim, nevolja Beograda, kao i u drugim gradovima koji nisu u svojoj unutrašnjoj strukturi evoluirali, je u tom provincijalnom sindromu. Megapolisi taj sindrom nemaju. Beograd, nažalost, još ima tu vrstu provincijalnog defekta koji se manifestuje kroz pojedinačne histerije. Dakle, ne funkcioniše kroz institucije, što je veliki pomak. Beograd bez problema prima ljude, a zabuna može nastati u činjenici da je ovo centar agrarne zemlje, da se u njemu još kiseli kupus. Ipak, jedan od najstrašnijih simptoma provincijalizma je ta manijakalna želja za uspostavljanjem slike Beograda kao nečeg velikog, svjetskog. Jarane, velik je svijet, to je nemoguće, valja se suočiti s tim da taj svijet nema ama baš nikakvu sliku o njemu, kao što mi nemamo nikakvu sliku o Paragvaju, Estoniji... Treba uključiti vijuge, da smo između Vatikana i Carigrada, u međuprostoru. Ko krčma na Ibarskoj magistrali. Ko god dođe u nju dobro se provede, najede i napije, i poslije dva dana se više i ne sjeća gdje je bio.
.jpg)
