Izvor: Luftika.rs, 16.Sep.2021, 14:50

Sonja Savić je već sa 22 godine patila od depresije, a u 47. droga joj je uzela život

Da je među nama, po nekima najlepša glumica bivše Jugoslavije proslavila bi 60. rođendan. Sonja Savić umrla je sa samo 47 godina od predoziranja heroinom, a njenu blistavu karijeru pratile su priče o depresiji i zavisnosti.
U saradnji s Yugopapirom, donosimo vam Sonjin intervju iz 1984. godine:
Oktobar 1984: Na nedavno završenom Festivalu glumačkih ostvarenja jugoslovenskog igranog filma u Nišu trijumfovala je mlada beogradska glumica Sonja Savić. Biti najbolji glumac >> Pročitaj celu vest na sajtu Luftika.rs << na manifestaciji na kojoj se ocenjuju samo glumci – nije ni lako ni jednostavno. Konkurencija je ogromna… Međutim, svi se slažu – Grand Prix Ćele kula u pravim je rukama.
Samo, to ne treba zaboraviti, Sonja Savić je i pre dve godine na ovom festivalu za kreaciju u filmu Živeti kao sav normalan svet reditelja Miše Radivojevića dobila Caricu Teodoru, koja se dodeljuje za najbolju žensku ulogu.
Za ovako kratko vreme, u razmaku od svega dve godine, takav uspeh do sada nije zabeležio nijedan naš glumac. Odmah na početku razgovora postavljamo joj, u ovakvim prilikama stereotipno, ali neizbežno pitanje: Kako se oseća kao pobednica Filmskih susreta – Niš 84 i što za nju znači ovo priznanje.
“Ja sam u ovom trenutku na izvestan način zbunjena. Iznenađena sam kao i prošli put. Nagradu sam dobila za ulogu u filmu Šećerna vodica reditelja Svetislava Prelića, čija je sudbina bila dovedena u pitanje jer su se nakon snimanja, koje je obavljeno još pre godinu dana, posvađali Union film i Beograd film. Smatrali su da je film loš i tražili su da sudionici snimanja pokriju troškove.
Ja sam verovala u ovaj film, tačnije da će on imati svoju publiku. Kao što vidite, nisam se prevarila. Moja sreća bi bila sada potpunija da je među nagrađenima i Taško Načić. Da je on tu, ja bih se osećala zaslužnijom za ovu nagradu. Osećala bih je kao potpunu, kao pravednu…”, rekla je na početku.
Za mnoge glumce nagrada u Nišu često je značajnija od one iz Pule.
U Puli se procenjuju sve profesije vezane za film. Tamo je bitan film. U Nišu je slika drugačija. Ovde je sve podređeno glumi i vas ne ocenjuju samo ljudi iz žirija već i publika, što je svakako teže. Što se tiče žirija, ja mislim da bi on morao biti strog, i to iz jednostavnog razloga – da bi se održao nivo Festivala. Inače, ovde su svi dobronamerni, počevši od publike do žirija.
Nakon Zlatne arene iz Pule i Ćele kule iz Niša valjda si stekla neku “prednost” u odnosu na ostale, bar kad su novi poslovi u pitanju.
Oooo! Volela bih kad bi tako bilo. Kod nas nagrade ništa ne znače prilikom angažovanja glumca za novu ulogu. Naša kinematografija se stalno nalazi između umiranja i rađanja. Ona nema tradiciju, a tradicija je negovanje vrednosti. Što se tiče mog posla, on je u ovom trenutku zaista neizvestan.
Nedavno sam završila snimanje Une u režiji Miše Radivojevića i čim završim još neki posao vezan za ovaj projekt, šest meseci neću misliti na film. Posvetiću se pozorištu jer je ono moje stalno utočište. Na sceni na Crvenom krstu radiću predstavu Nikoletina Bursać, koju će režirati Egon Savin. U planu je realizacija ambicioznog projekta Nazovi M radi ubistva Fredericka Knotta. Taj projekat treba raditi Nedeljko Despotović.
Mislim da će to biti dobra slika nekog građanskog života, to je ustvari ironija na brak i bračni život i međuljudske odnose. Imamo savršenog čoveka koji će napraviti dizajn pedesetih godina.
Ti si veoma rano upisala Akademiju, sa svega 17 godina…
Ima jedna stvar koju ja nikad nisam pričala javno o sebi. Pitam se: gde si to pala, mala? Kad sam bila mala, tako između osme i trinaeste godine, bila sam sigurna da ću biti glumica, i to velika glumica. Posle sam zamrzela glumu i shvatila da ja tu baš “ne regulišem” savršeno sjajno. I onda moji prijatelji koji su maturirali kažu: ajdemo na Akademiju. I ja računam, na Akademiji je veća sloboda, ima puno fizičkih predmeta, to je nešto kreativnije od drugih fakulteta.
Odem tamo i ispostavi se da je to zaista tako i da ja tamo mogu parirati, što ja nisam verovala. Zaista, bilo je divno što je pruga pored škole, što je škola bila usamljena, što su moji prijatelji iz klase bili sjajni, što je bio sjajan naš profesor Minja Dedić…
Za dve godine postigla si takve uspehe kakvima se ne može pohvaliti nijedan od tvojih prijatelja.
Do sada sam snimila šest filmova, a s druge strane samo tri pozorišne predstave. Za naše prilike nije uobičajeno da se netko nakon Akademije posveti filmu. Ja film obožavam i mogu zaključiti da sam do sada korektno odgovorila na postavljane zadatke.
Ali tu još uvek nema, bar po mom mišljenju, onog stila i onih filmova kakve bih ja želela videti u Jugoslaviji i ne znam je li to uopštee moguće. Ja film, rock and roll i pop art smatram odrednicama dvadesetog veka.
Za dvadeseti vek postoje u kulturi samo ove tri stvari koje će odrediti ovo suludo, blesavo vreme, kako u odnosu između muškarca i žene tako i politike i ljudi. Samo moja sumnja i moje depresije kada pričam o ovim stvarima – strašno su velike.
Sumnje, depresije – reči koje baš ne idu uz nekog ko ima 22 godine.
Ooooo! Pa mislim, čovek sumnja, to mu je urođeno, dok je mlađi – sumnja iz taštine. Nije siguran u sebe, želi biti veći nego što jeste, ne zadovoljava ga to što radi jer onda vidi da je mali, da nije dobar. To traje dok se ne oslobodiš ambicija…
Dok to ne učiniš, događaju se strašne rupe u kojima se skupiš u uglu sobe. Te rupe te nateraju da realnije razmisliš o svim tim stvarima. Ja sam ovog momenta na izvestan način sretna što sam u sebi otkrila svoj aktivitet. Hoće li to biti gluma, hoće li to biti glad, hoće li to biti jedenje u ogromnim količinama… Onda su depresije manje bolne.
Mislim da je film zato ključan. Umetnost je uvek služila ljudima za to – nekad književnost, nekad freske, nekad glazba- i zato ne volim rezignirane filmove, ne volim rezignirane ljude. Volim ljude koji skupe dovoljno snage da iskristaliziraju veru, nadu, vedrost…
Kako lečiš svoju depresiju?
Uuuuuu! Ranije sam je grozno lečila. Spavala sam po tri dana i strašno puno jela. To je bilo kad je moja depresija bila tašta. E danas to radim drugačije. Skupim se ovako, zatvorim oči, zažmurim i kažem: Mala, šta ćemo raditi sledećih sedam dana i koji je tvoj cilj? I onda krenem.
Strašno rano ustajem, sat treninga i onda krenem u bioskop – tri filma na dan. Onda krenem misliti na svoju predstavu, koja se stvara godinama, i u tom stigne neki posao i odvuče me na drugu stranu. Onda sam mnogo spremnija za taj posao.
Bitna je aktivnost i poneki prijatelj, to je jedino što je bitno i jedino što te troši i vodi te tamo ka nekim borama i ka nekoj starosti i ja bih volela da se u toj starosti vedro nasmejem i da je sve iza mene samo dobra igra.
Tokom snimanja tvog poslednjeg filma svi su pričali da si se strašno zaljubila u svog partnera, onako kako to rade velike svetske zvezde.
Ha, ha, ha. I ja sam čula to od mnogih ljudi. U osnovi taj film i jeste melodrama i to jeste ljubavni film i to jeste događaj za javnost. Stvarno je veliki događaj sresti se s velikim glumcem. On je divan, on je sjajan čovek. Imala sam prilike upoznati ga. To je neverojatan profesionalac. Bio je užitak raditi s njim.
Provela sam veličanstvenih mesec dana s Mišom Radivojevićem i Radom Šerbedžijom, koliko je trajalo snimanje Une u Beogradu, počevši od sedenja u kafani do snimanja scena. Mislim da razumem sebe što sam komunicirala s njima dvojicom sa svoje pozicije. Ja njih mogu odgledati, mogu ih proceniti u svojoj mladosti.
Mogu biti sretna što sam dobila to da radim. Ali s druge strane, njima je mnogo komplikovanije da budu ravnopravni sa mnom i da mi daju to što su mi dali. A dali su mi puno pažnje, ljubavi, razumevanja i profesionalnosti.
Pa dobro, jesi li se zaljubila u Šerbedžiju?
Ako to svima toliko prija – ja sam se zaljubila. Nužno je zaljubiti se i bila sam zaljubljena u svakom kadru koliko je i Una bila zaljubljena…
Je li to bilo samo za vreme snimanja ili je to “stanje” ostalo i kasnije?
Moj život je čudan život, za nijansu je različit od dvadeset dve godine neke obične devojke. Mnogo je tu udaraca od ranije (ne bi se stiglo dokle se stiglo) i mnogo je ljubavi iza mene da bih ja mogla igrati u ljubavnom filmu. Ako je film loš, onda znači da nema treme iza mene i da nema svesti iza mene – i onda si ti u pravu. Sledeće godine se čujemo po tom pitanju, OK?
Razgovarao: Zoran Đorđević (Halo u poverenju, 1984.)
Socijalizam je mrtav, sahranio ga je Rade Šerbedžija

Nastavak na Luftika.rs...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Luftika.rs. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Luftika.rs. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.