Izvor: Radio 021, 16.Apr.2021, 11:03

Jovan Bajford u Intervjuu petkom: Zašto u krizama mnogi veruju u teorije zavere

Sin čuvenog reditelja Timotija Džona Bajforda predaje psihologiju na Otvorenom univerzitetu u Velikoj Britaniji i teorije zavere su mu glavna oblast interesovanja.

Privatna arhiva

Teorijama zavere može se svašta osporiti, osim da su intrigantne i da privlače pažnju mnogih, a psiholog Jovan Bajford je od želje da čita i ispituje ono što opisuje kao „razne gluposti koje nas okružuju" napravio životni poziv.

„Nije najvažnije da se utvrdi zašto >> Pročitaj celu vest na sajtu Radio 021 << jedna osoba veruje u teorije zavere, a druga ne veruje u njih.

„Pravo pitanje je zašto u vreme kriza, pandemija i socijalnih previranja potpuno normalni i pametni ljudi pronalaze nešto uverljivo u njima", kaže Bajford u intervjuu za BBC na srpskom.

Sin čuvenog reditelja Timotija Džona Bajforda, omiljenog Engleza među Jugoslovenima, danas je vanredni profesor na Otvorenom univerzitetu u Velikoj Britaniji gde predaje psihologiju.

Bavi se izučavanjem ne samo teorija zavere, već i Holokausta, antisemitizma i preplitanja istorije i psihologije, a često s balkanskih prostora crpi inspiraciju.

Iluminati, masoni i ljudi-reptili: Kako da primetite teoriju zavere Teorije zavere - kako su nastale i šta možemo da naučimo iz njih Ko su masoni u Srbiji i šta rade

Njegov otac, slavni autor dečijih televizijskih serijala Neven i Poletarac, došao je u Jugoslaviju kao BBC režiser pre pola veka i ostao zauvek.

Danas se njegov sin Jovan iz Engleske javlja za BBC i govori maternji jezik - srpski.

Pandemija virusa korona i bujanje teorija zavere

Teorije zavere su, kaže, uvek tu - „na margini, na internetu ili u supkulturama"

„Ali ono što im omogućuje da izađu na videlo i čini ih sve privlačnijim široj populaciji u vreme krize jeste to što nude jednostavne odgovore na složena pitanja."

Pandemija je zato posebno plodno tle za njihovo bujanje.

Teorije zavere, kaže Bajford, daju objašnjenja za događaje gde postoji nesrazmera između banalnosti uzroka i dramatičnosti posledice.

„Na primer, uzrok korona virusa je najverovatnije to što je negde u Kini na nekoj farmi ili pijaci došlo do preskakanja virusa sa jedne životinje na drugu pa na čoveka. Tri meseca kasnije - ceo svet je morao da stane.

„Dramatične priče o zlim ljudima ili organizacijama koje nam rade o glavi uspostavljaju ravnotežu u srazmeri uzroka i posledice."

NASAČovekov let na Mesec preispituje se u brojnim teorijama zavere

Iako nam deluje da smo danas više izloženi teorijama zavera zbog društvenih mreža, on kaže da to nije slučaj.

„Ima ih više danas nego u mirnija vremena, ali približno isto kao i u periodima kriza.

„Ono čemu su društveni mediji doprineli kad je reč o teorijama zavera jeste da danas nije više toliko jasna razlika između onih koji ih stvaraju i onih koji ih konzumiraju."

Svako deljenje takvih objava je na neki način i kreiranje teorija zavere, ističe.

„Kao kad se ljudi igraju gluvih telefona, teorije zavere se kroz komunikaciju menjaju, razne stvari se povežu i prepliću i one tako evoluiraju."

Getty ImagesKoja vam je omiljena teorija zavere?Od Rotšilda do Gejtsa - „moćnici iz senke i zli plan"

Mnogi teorije zavere, kaže, ne shvataju bukvalno, nego metaforično.

„Ne veruju svi ljudi da Bil Gejts zaista pokušava njima da ugradi mikročip u telo, ali to jeste način da se strahovi oko moći farmaceutskih ili tehnoloških kompanija stave u jednostavnu priču o sukobu između dobra i zla."

Prvi čovek kompanije Majkrosoft nalazi se na meti onih koji veruju u teorije zavere zahvaljujući njegovoj Fondaciji koja se bavi razvojem vakcina, a pre nekoliko godina je istraživala jednu vrstu životinjskog korona virusa.

To nije ovaj novi korona virus koji je izazvao pandemiju, što je lako proverljivo, tvrdi Bajford.

Ipak, patent za modifikovani virus ljudi koji veruju u zavere su iskoristili kao dokaz da se virus nije pojavio slučajno i da Gejts želi da zaradi na krizi.

„Važan element teorija zavere je tvrdnja da je neko unapred znao da će se nešto desiti, jer to ukazuje da sve bilo isplanirano.

„To je isto kao priča da Jevreji nisu došli na posao 11. septembra (kad su napadnute kule Svetskog trgovinskog centra u Njujorku) jer su znali šta će se desiti, pa se iz toga izvlači zaključak o tome ko stoji iza zavere i ko je odgovoran."

Ugradnja čipova se tu „prirodno nadovezala" - ne samo zato što je reč o osnivaču Majkrosofta, već zato što je i to već godinama deo našeg svakodnevnog života, pa samim tim i teorija zavere.

„Ljudima koji veruju u teorije zavere nove tehnologije su uvek izvor masovne manipulacije, od radija, preko interneta, do mikročipova i 5G tehnologije", kaže Bajford.

Džordž Soros - bauk za ekstremnu desnicu Bil Gejts negira teorije da želi ljudima da ugradi mikročipove

Teorije zavere je gotovo nemoguće „izmisliti" od početka, one su uvek nadogradnja neke priče koja već postoji, ali se „oplemeni" novim detaljima ili tehnološkim dostignućima i primeni na neki novi događaj ili kontekst.

„One polaze od toga da bilo koja kriza koja nam se dešava nikad nije nova, nego je samo poslednja karika u lancu zavere koja je uzrokovala dramatične događaje u prošlosti"objašnjava.

Takođe, dobra teorija zavere ne traži čvrste dokaze, jer je upravo njihov nedostatak navodni pokazatelj koliko su moćni oni koji „povlače konce".

„Sve teorije zavere koje danas postoje o koroni ili vakcini sadrže elemente koje smo ranije viđali, od antivaksera protiv dečijih vakcina do ostalih.

„Cela ideja da virus ne postoji, ili da je biološko oružje napravljeno u laboratoriji, ili da su mere protiv širenja zaraze opasnije od same bolesti, reprodukcija su onog što je osamdesetih i devedesetih godina 20. veka govoreno o HIV-u i sidi", kaže Bajford.

Getty ImagesMelinda i Bil Gejts su osnovali dobrotvornu fondaciju 1994. godine

Ime Bila Gejtsa nije prvo koje obeležava teorije zavere - uloga porodice Rotšild vrlo često je mistifikovana.

„Rotšildi su postali deo ikonografije i folklora zavereničkog diskursa jer su objedinjavali više stvari.

„U 18. veku, članovi ove imućne jevrejske porodice bili su povezani sa masonskom ložom u Frankfurtu i zbog toga su oni koji veruju u zavere u njima videli idealan spoj između tajnih društava i jevrejske finansijske moći i personifikaciju svetske zavere", kaže Bajford.

Rotšildi, porodica poreklom iz Nemačke, u istoriji je zapamćena kao moćna bankarska dinastija koja je vrhunac bogatstva i slave dosegla u 19. veku.

Gotovo dva veka je ova porodica imala veliki uticaj na privrednu i političku istoriju Evrope, navodi enciklopedija Britanika.

Privatna arhivaSrbija, Zapad i „neokortikalni rat"

Vrlo često, kada ga i u Engleskoj ljudi pitaju zašto sada bujaju teorije zavere, Jovan Bajford seti se kako je Srbija izgledala u vreme NATO bombardovanja 1999. godine.

Bombardovanje Jugoslavije Bajforda je zateklo na putovanju kroz Južnu Ameriku, iako je u to vreme već uveliko živeo u Engleskoj.

Kad je došao u Beograd u leto 1999. godine, bio je zapanjen „dramatičnom količinom teorija zavere", kojih nije manjkalo te decenije.

„Ono što je ranije bilo limitirano na desničarsku štampu, časopis Treće oko i na noćne termine na opskurnim TV kanalima, tada je postalo mejnstrim.

„Vlast je tvrdila da ništa nije onako kako izgleda, a teorije zavere su nudile ljudima jednostavno objašnjenje za rat lišeno bilo kakve svesti o odgovornosti srpske strane", kaže.

Došlo je i do promene u tipu teorija zavera - ljudi su tada verovali ne samo da su Jevreji imali „poseban doprinos" bombardovanju, već i da se protiv Srbije vodi „neokortikalni rat".

Reč je o posebnoj vrsti rata kojim se navodno paranormalnim sredstvima utiče na psihu ljudi.

„Ideja o 'neokortikalnom' ratu je objavljivana u zvaničnom časopisu Vojske Jugoslavije Vojno delo.

„O tome je pisao čovek koji je nekoliko godina ranije kao pukovnik pokušavao da formira 'Grupu 69', koja je trebalo da razvija srpsko tajno parapsihološko oružje uz pomoć mistika i jogi letača, a 1999. je bio portparol Vojske Jugoslavije", podseća Bajford.

„Mnogi, od zvaničnih medija, do ljudi sa kojima sam razgovarao u biblioteci ili taksiju, uzimalo je te tvrdnje možda ne kao potpuno tačne, ali kao nešto što svakako treba razmotriti kao legitiman stav."

Sve ovo ga je inspirisalo da uradi doktorat i kasnije napiše knjigu Teorije zavere: Srbija protiv novog svetskog poretka.

U teorijama zavera i njihovoj pojednostavljenoj podeli na dobre i loše momke, Srbija je bila na strani dobra, kao ostrvo koje odoleva novom svetskom poretku, a Zapad je večiti negativac.

„Bila je rasprostranjena ideja da je sve što smo gledali - snimci izbeglica na Kosovu ili dokazi o ratnim zločinima - da je sve medijska manipulacija i da je sve izmišljeno."

Pokušavalo se da se predstavi da su „Srbi mali slobodarski narod, kog napadaju jer žele da mu otmu teritoriju, a sve u želji da se uništi pravoslavlje i uspostavi vladavina nad celim svetom".

„Teorije zavere uvek daju odgovor na pitanje zašto se loše stvari dešavaju dobrim ljudima", objašnjava Bajford.

Bajford kaže da je „Zapad imao i konkretnija obličja u tadašnjim teorijama zavere u Srbiji - dolazilo se do Vatikana, Jevreja, satanista, iluminata, sionskih mudraca i sličnih".

Protokoli sionskih mudraca je antisemitski falsifikovani pamflet koji opisuje navodnu jevrejsku i masonsku zaveru da se zavlada svetom.

„U to vreme je izgubljena mera koja bi antisemitizam smatrala za nešto što je neprihvatljivo u mejnstrim medijima", smatra on.

Bajford zaključuje da je publicitet koji su teorije zavere dobijale zapravo dokaz da su one bile deo zvaničnog državnog projekta preko kojih je režim Slobodana Miloševića nastojao da izbegne odgovornost za ratove i krizu.

Ko je Jovan Bajford? 1973. rođen u Beogradu kao dete Mile Stanojević Bajford i Timotija Džona Bajforda, autora kultnih dečijih serijala Neven, Poletarac i mnogih drugih; 1991. odlazi u Englesku na studije, doktorira na Lafboro univerzitetu i na temelju disertacije objavljuje knjigu Teorije zavere: Srbija protiv novog svetskog poretka; Naredne gotovo dve decenije izučava preplitanje psihologije i istorije, a posebno ga zanimaju teorije zavere; Pored masovnosti teorija zavera tokom devedesetih u Srbiji, od balkanskih tema izučavao je sećanje na Holokaust i genocid u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), kao i promenu kolektivnog sećanja na vladiku Nikolaja Velimirovića ; Autor je sajta Jevrejski logor na Sajmištu, koje se smatra jednim od glavnih mesta Holokausta u okupiranoj Srbiji tokom Drugog svetskog rata; Bajford danas predaje psihologiju na Otvorenom univerzitetu u Velikoj Britaniji; Oženjen je i otac dve ćerke. Dara iz Jasenovca - propuštena prilika

Pošto je prošle godine objavio novu knjigu o fotografijama ustaških zločina i njihovoj ulozi i sećanju na genocid u NDH, Bajford je sa velikom pažnjom gledao film Dara iz Jasenovca, za koji kaže da je „propuštena prilika".

„Nema udubljivanja ni u jednu temu, a istorijske činjenice nisu osvetljene. Film je površan, emocije kojima autori posvećuju veliku pažnju su površne, a scene i događaji su samo kolaž različitih motiva i slika koji su ljudima u Srbiji vrlo poznati.

„Film, dakle, samo potvrđuje ono što već postoji u kolektivnom sećanju i to što ljudi već znaju. Sve mane kulture sećanja na genocid u NDH prenete su na filmsku traku", kaže Bajford.

Nezavisna Država Hrvatska (NDH) uspostavljena je na prostoru današnjih Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srema u Vojvodini 10. aprila 1941. uz punu saradnju nacističke Nemačke i fašističke Italije.

„Dara iz Jasenovca“, „Quo vadis, Aida“ i borba za istinu na filmu Priča o vojvođanskoj Nemici koja je preživela ustaške logore Ivan Ivanji o Aušvicu: „Dobro je da sam bio sam. Ljudima je najteže bio razdvajanje"

Bajford smatra da je motiv za stvaranje i promociju tog filma uverenje da se Srbima uskraćuje pravo na sećanje na logor Jasenovac.

„To uverenje, koje mislim da je neutemeljeno, jeste da svet nema adekvatnu predstavu o srpskom stradanju.

„Da ima, navodno bi naša reputacija u svetu bila mnogo bolja i svet bi imao više razumevanja za našu stvar."

Zato već trideset godina, podseća, postoji ideja da se državnim novcem napravi film o zločinima u NDH, koji bi bio prikazan na Zapadu.

Bajford navodi primere poslanika Batrića Jovanovića koji je o tome govorio u Skupštini 1991, pa sve do tadašnjih premijera Republike Srpske Milorada Dodika i predsednika Srbije Borisa Tadića.

Tadić i Dodik su pre deset godina planirali snimanje filma koji su želeli da režira Stiven Spilberg, a u njemu bi igrao Robert de Niro, za koga mnogi veruju da je „prijatelj Srba", na osnovu nepotvrđenih medijskih priloga. .

„Ta inicijativa je obelodanjena baš u vreme kada je Evropska unija donosila rezoluciju da 11. jul bude dan sećanja na genocid u Srebrenici.

„Dodik je tada otvoreno rekao da u vreme kada 'mnogi navijaju da se tragedija u Srebrenici, gde je stradalo nekoliko hiljada muslimana, pretvori u dan žalosti za cijelu Evropu', Srbi treba da naprave film o sopstvenom stradanju da svet vidi kako izgledaju žrtve genocida na Balkanu`", kaže Bajford.

Ideja je zapravo bila da se kaže da „Srbi nisu počinitelji genocida, već da samo mogu da budu žrtve genocida".

Dara iz Jasenovca, ali i izložba o Jasenovcu u zgradi Ujedinjenih nacija 2018. godine, najnoviji su načini da se to postigne.

„Film je kandidovan za Oskara, a ne zato što je to posebno kvalitetan film, nego zato što je cilj da kroz motiv srpskog stradanja popravi imidž iz devedesetih", smatra Bajford.

Napominje i da film nije prikazan širom sveta, kako se navodi u medijima,i da se njegov uticaj preuveličava.

On dodaje da od devedesetih godina prošlog veka postoji i namera da se stradanje Srba prikaže preko Holokausta, a kao primer navodi da je ta srpsko-jevrejska izložba u UN organizovana na Dan sećanja na Holokaust.

„Bilo mi je indikativno da je reditelj filma Dara iz Jasenovca na RTS-u najavio da će premijera biti na Floridi u gradu koji se zove Boka Raton. Rekao je da 'to nije slučajno' i da tamo ima jako mnogo uticajnih ljudi iz sveta filma i biznisa koji su tamo u penziji`.

„A Boka Raton je grad čuven po tome što tamo živi mnogo penzionisanih Jevreja, uglavnom iz Njujorka", navodi Bajford.

Očigledno je neko smatrao, tumači, da film treba popularizovati u Americi preko jevrejske zajednice.

Rođeni Beograđanin koji živi u Engleskoj

Kada u razgovoru kaže „mi", Jovan Bajford misli na Srbe.

„Kad sam bio mali i odrastao u Beogradu, tamo sam uvek bio Englez, jer je to bilo drugačije.

„Kad sam došao ovde, bio sam nešto drugo jer sam iz Srbije, tako da nemam naviku da se izjašnjavam bilo kako", kaže kroz osmeh.

Pomaže mu što su u Britaniji demografske kategorije zakonski usklađene.

„Ovde postoji White British (beli Britanci) i White Other (beli ostali), ja sam uvek White Other", ističe Bajford.

Ovaj 48-godišnji rođeni Beograđanin već tri decenije živi u Engleskoj, ali je uspeo da mu u britanskoj vozačkoj dozvoli kao mesto rođenja piše Jugoslavija.

„Po pravilu, u dozvoli ne sme da stoji zemlja koja više ne postoji i to je moj mali uspeh, imam neku uspomenu", kaže Bajford.

Odrastao je na Voždovcu, gde danas jedna šuma nosi naziv po njegovom ocu.

Jovan kaže da u toj promeni imena nije učestvovao, kao što nije ni u inicijativi da Timoti Džon Bajford dobije ulicu u Beogradu - smatra da je to stvar društva, a on lična sećanja na oca „čuva za sebe".

Promaja, najveći neprijatelj Balkana: „Ona je naše čudovište iz Loh Nesa“ Ljubivoje Ršumović: „Decu ne treba prekidati u igri"

Bajford kaže da mu je sve donedavno bilo teško da napravi paralelu između Srba i Engleza.

„Do pre pet godina sam smatrao da postoji velika razlika u načinu razmišljanja ili odnosa prema politici i institucijama u Srbiji i Engleskoj.

„Smatrao sam da je Engleska zemlja u kojoj razne gluposti, koje se dešavaju u Srbiji, nikad ne bi mogle da se dese - međutim, onda se dogodio Bregzit", kaže on, opisujući britansko društvo koje je odlučilo da napusti Evropsku uniju.

Tada ga je Britanija neodoljivo podsetila na bivšu Jugoslaviju.

„Kad sam otišao iz Jugoslavije, tamo je glavni motiv bio da će 'Srbi pre jesti korenje nego što će da se odreknu svog suvereniteta', a onda, 25 godina kasnije, sedim u Engleskoj i slušam u parlamentu da ljudi govore to isto", kaže kroz osmeh.

U istom duhu zaključuje:

„Ako me je nešto naučio Bregzit, to je da je ljudska glupost univerzalna."

Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Autor: BBC News na srpskom

Preuzimanje delova teksta ili teksta u celini je dozvoljeno bez ikakve naknade, ali uz obavezno navođenje izvora i uz postavljanje linka ka izvornom tekstu na www.021.rs. Preuzimanje fotografija je dozvoljeno samo uz saglasnost autora.

Nastavak na Radio 021...






Pročitaj ovu vest iz drugih izvora:
Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Radio 021. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Radio 021. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.