
Izvor: Radio 021, 09.Jul.2020, 14:04
Genocid u Srebrenici 25 godina kasnije: Lične priče ljudi koji su jula 1995. bili deca
Jula 1995. godine, 25 hiljada žena, dece i starih deportovano je iz Srebrenice - ovo su priče ljudi koji su tada bili deca.
Irvin Mujić, Arifana Selimović i Selma JahićIrvin (gore levo u crnoj majici), Arifana (desno, na fotomontaži „Srećna porodica" na kojoj je sa sestrom, majkom i ubijenim ocem) i Selma (dole levo)
Hasan Hasanović se sprema da počne prvu psihoterapiju u životu.
Terapija je deo posla - zaposlen je u Memorijalnom centru u Potočarima >> Pročitaj celu vest na sajtu Radio 021 << nadomak Srebrenice i radi na projektu dokumentovanja iskustava dece tokom rata i genocida u Srebrenici.
Hasan intervjuiše sto ljudi koji su za vreme rata na prostoru Bosne i Hercegovine, od 1992. do 1995. godine, bili deca.
I sam se, kaže, osećao kao dete kada je vojska Republike Srpske u julu 1995. godine, ušla u Srebrenicu.
U narednim danima, ubijeno je osam hiljada muškaraca, a oko 25 hiljada dece, žena i starih deportovano je iz grada.
Hasan Hasanović - „Kako sam mogao da se osećam kao vojno sposoban muškarac kada sam imao 45 ili 50 kilograma?"Vladimir Živojinović/BBCKomemoracija i ukop održavaju se svake godine 11. jula u Memorijalnom centru Potočari nadomak Srebrenice
Hasan je imao 19 godina.
„Ipak, osećao sam se kao dete. Kako sam mogao da se osećam kao vojno sposoban muškarac kada sam imao 45 ili 50 kilograma? Četiri godine smo gladovali", seća se.
Izgubio je oca i brata blizanca. Sahranjeni su u Memorijalnom centru u Potočarama gde Hasan radi već 11 godina.
Pre obeležavanja 25. godišnjice zločina u Srebrenici, obavio je dve seanse sa psihoterapeutom.
Prvu, kao vođa projekta dokumentovanja sećanja, a drugu - kao preživeli.
Srebrenica - genocid, negiranje i razdor Dunja Mijatović: "Srebrenicu ne smemo da zaboravimo" Deca koja ne mogu da budu deca - migranti i izbeglice koji putuju sami
„To je bila prva terapija posle toliko godina. Nakon razgovora sa terapeutom, o svemu sam mogao da pričam kao da… Pa, kao da govorim o leptirima", kaže.
Naučio je, kaže, da je razgovor lek.
„Posle terapije, u stomaku nisam osećao nikakvu napetost koju sam godinama osećao. Nikakav problem. Iako godinama pričam o svemu, sada vidim da je razgovor lek", kaže.
Na psihoterapiju je morao i svako od Hasanovih sagovornika.
Od sto ljudi koji su se prisetili ratnog detinjstva, Hasan je uspeo da prikupi 70 sati video materijala.
„Njihovo odrastanje je obeleženo gubicima. Osim video materijala, prikupili smo i lične stvari koje su im ostale iz rata. Jako ih malo, nažalost", kaže.
Ovo su priče nekih od njih.
Elvis Špiodić - „Nisam nikada govorio da sam ranjen jer su pričali da će ranjenike pobiti"Memorijalni centarElvis Špiodić danas, 25 godina nakon genocida u Srebrenici
„Išao sam u školu, rascepio kost i tako. Dobio unutrašnje krvarenje i operisao sam nogu" - ovo je jedanaestogodišnji Elvis rekao u kameru 1995. godine.
Boravio je u privremenoj bolnici za ranjenike u Bratuncu, koju je čuvala vojska Republike Srpske, kada je televizijska ekipa iz Srebrenice došla da napravio prilog, seća se.
„Doneli su nam kutiju gaze i vate da se izbrišemo i plave pidžame da obučemo. Rekli su mi šta da odgovorim kada mi postave pitanje", seća se Elvis.
Voditelj ga je pitao da li je dobio neke poklone.
„Jesam. Bombone, čokolade, Smoki, štapiće", odgovorio je.
Istina je bila drugačija.
Nekoliko meseci ranije, Elvisa je pogodio geler granate koja je pala tik uz zid kuće u kojoj se skrivao sa porodicom.
„Ja nisam nikada govorio da sam ranjen, jer su govorili da će ranjenike pobiti. Ja sam uvek govorio da sam slomio nogu", priča.
Elvis godinama ni sa kim nije razgovarao o detinjstvu.
Kada se, pre dve godine, na internetu pojavio snimak televizijskog priloga, odlučio je da progovori.
BBCSnimak na kome Elvis kao jedanaestogodišnjak govori o tome kako je dobijao poklone u bolnici, nakon što su mu rekli šta treba da kaže
Sa porodicom je napustio selo, 50 kilometara od Srebrenice, kada im je nestalo hrane na početku rata 1992. godine.
„Dobili smo u informaciju da u Srebrenici ima hrane, pa smo se pešaka uputili. Imao sam sedam, osam godina", priča.
Krenuli su kroz šumu, putem kojim je pre njih krenula grupa civila.
„Jedna grupa ljudi je nestala. Do danas ne znamo da li su živi ili mrtvi. Još uvek tragamo za njima", kaže.
Dokopali su se Srebrenice i ostali u kući prijatelja.
Elvis se preko dana igrao u dvorištu.
„Pala je granata uz zid te kuće. Geler je, jednog čoveka koji je bio u kući, pogodio u stomak i on je ostao mrtav na licu mesta. Mene je jedan mali geler pogodio u nogu", seća se.
Smešten je u srebreničku bolnicu, gde je ostao sve dok više nije bilo mesta - ranjenici su pristizali svakog dana i Elvis je otpušten na kućno lečenje.
Dane je provodio sa gipsom na nozi, na terasi kuće u brdima iznad grada, u kojoj se krio od granatiranja zajedno sa porodicom.
Slušali su radio i ništa nisu slutili. Na radiju su javljali da je stanje u Srebrenici „stabilno", seća se.
„Sa terase smo videli da se u vojnoj bazi Ujedinjenih nacija okupio ogroman broj ljudi", priča.
Majka ga je stavila u kolica, zajedno sa štakama. Krenuli su ka bazi.
Tu će se i oprostiti od majke - bio je jedan od najmlađih ukrcanih na kamion koji je, navodno, ranjenike prevozio do Tuzle.
„Bila je neka žena u kamionu koja mi je rekla da ne plačem, da će ona biti sa mnom i da će majka doći sutra", kaže.
Vojnici su spustili ciradu i kamion je krenuo.
„U jednom trenutku je kolona stala i rekli su nam da izađemo iz kamiona. Mislio sam da smo stigli u Tuzlu", priča.
Kamion se u stvari zaustavio kod mesta Tišća.
„Nisam mogao da siđem iz tog kamiona. Ostali smo samo ja i jedan čovek na nosilima, koji nije mogao da se kreće", kaže.
Pitao je vojnika da mu pomogne da siđe sa kamiona.
„Ma sjed' tu", odgovorio mu je i kamion je ubrzo krenuo.
„Sad je kraj, to je gotovo. Pobiće nas", plakao je čovek koji je ostao u kamionu sa Hasanom.
Nije bio kraj - kamion je putovao cele noći.
„Kada sam se probudio ujutru, otškrinuo sam ciradu i video da su nas vratili u Potočare", seča se Elvis.
Dan kasnije, stigli su u Bratunac, u pomoćnu bolnicu.
„Prepoznao sam tolike ljude iz bolnice u Srebrenice, ali nisam znao gde su mi roditelji", kaže.
Ruanda obeležava 25 godina od genocida Kako žive i rade ratni zločinci na Balkanu Holandski vojnici delimično odgovorni za masakr u Srebrenici
Proveo je deset dana u povremenoj bolnici u Bratuncu.
„Dolazili su vojnici i ispitivali ostale ranjenike gde su izgubili ruke, noge. Mene niko nije dirao, ali njih su tukli i šamarali", seća se.
U tim danima, nastao je i televizijski prilog koji ga je, više od dvadeset godina kasnije, kada se pojavio na internetu, podstakao da ispriča svoju priču.
Zahvaljujući Crvenom krstu, čiji su radnici Elvisa stavio na spisak ranjenih koji hitno moraju da se transportuju u Tuzlu, sačuvao je nogu.
„ U Tuzli sam imao dve operacije. Da sam ostao još par dana, amputirali bi mi nogu, rekli su mi lekari".
Sa delom porodice se sreo kasnije.
„Otac i amidža se nikada nisu pojavili. Danas su ukopani u Memorijalnom centru".
Kasnije je saznao i da deo ranjenika koji su se vozili kamionom sa njim, nije preživeo.
„Nekoliko ljudi je ubijeno u Tišći. Srećom, ja nisam mogao da siđem sa kamiona".
Do nedavno su ga u Srebrenici, kaže, svi poznavali, ali niko nije znao njegovu priču.
„Vratili smo se u Srebrenicu da gradimo suživot, mir i toleranciju. Ali svakodnevno smo izloženi negiranju svega što se desilo ovde.
„To me je povuklo da sve ispričam".
Ermina Selimović - „Srećna porodica"