Izvor: novanasarec.org.rs, 25.Dec.2016, 18:50   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Radoje Domanović prvi put među Leskovčanima

Radoje Domanović prvi put među Leskovčanima


LESKOVAC

Odredbama Berlinskog kongresa iz 1878. godine predviđena je izgradnja železnice kroz, tada još uvek Kneževinu Srbiju. Bila je to strateški bitna odluka koja će imati dalekosežne posledice po privredu zemlje, ali i za cirkulaciju ljudi diljem ondašnje Srbije. Kroz Leskovac, pruga je prošla 1886. godine, i od tih najranijih dana do danas, kroz naš grad je prostrujalo mnogo ljudi. Međutim, čini se da nije prošlo puno važnijih od Radoja Domanovića, velikog srpskog satiričara i sanjara, koji je put Leskovca krenuo 1896. godine.



Tog dana, pisak lokomotive je razvejavao tišinu ravnice na horizontu. Iz magle je izranjala čelična zver, ričući i dahćući dim i plamen. Baba Ruža, sedamdesetdevetogodišnja udovica i samohrana majka, je još uvek drhtala kada bi pored njene kuće prošla masivna konstrukcija. Deset godina kako joj je muž nastradao na toj istoj pruzi, deset godina agonije i sećanja na taj tužan čas, i još mnogo prolivene duše u danima koji slede do kraja njenog putovanja. Jedva primetni drhtaj tla, kao kakav topot kopita aveti iz dana pre nego što hrišćansko sećanje seže, nalet, brisanje najbitnijeg dela njenog života. Ali, staricu iz mučnih sećanja izvuče prizor mladića koji radoznalo posmatra okruženje. Baba Ruža će umreti bez znanja da je tog dana, kroz maglu i dim, na prozoru mrkog vagona, videla jednog od najvećih pisaca svoga vremena, Radoja Domanovića. Tog dana, đaci leskovačke gimnazije su dobili novog profesora srpskog jezika, a leskovačka biblioteka inspiraciju za svoj naziv, koji će nositi i sto dvadeset godina kasnije.

Radoje Domanović je galopirao kroz život. Oštre pameti, britkog jezika, inteligentan i talentovan, za kratkog života je ostavio dela koja su mu obezbedila mesto u katedrali besmrtnih. Jedan od vodećih srpskih satiričara je rođen 16. februara 1873. godine, u Ovsištu kod Kragujevca. U tim krajevima je završio osnovnu školu i Gimnaziju, a Filozofski fakultet na Velikoj školi u Beogradu. Obrazovanjem potkovan, beskompromisan duhom, Domanoviću nije trebalo dugo da primeti i prepozna sve mane tadašnjeg srpskog društva. Zbog svog rada, koji nije bio po volji političkim strujama, često je bio proganjan, gotovo redovno je ostajao bez posla, ali ništa nije moglo da zaustavi magični dodir realizma, koji se prožima kroz sve njegove satirične pripovetke i dela vanvremenskog značaja (Vođa, Razmišljanje jednog običnog srpskog vola, Glasam za slepca, Kraljević Marko po drugi put među Srbima, Mrtvo more i druge). Na svom proputovanju po jugu Srbije, sem u Leskovcu, predavao je i u Pirotu i Vranju. Sanjajući bolju Srbiju, osnovao je list „Stradiju“ sa namerom da kritikuje režim, loše navike i iracionalne sklonosti.

Nije je dosanjao. U očajničkom nastojanju da svet učini boljim, odavao se boemskom životu i maštanju uz kafanske stolove. Duboko razočaran i od sveta zaboravljen, umro je u trideset petoj godini. Ali, njegov rad je pobedio vreme, i dalje šaljući vrlo jaku poruku pokolenjima koja tek treba da dođu, ukoliko žele da na život i palanačku filozofiju srpskog društva gledaju kroz kritičko sito ovog velikog umetnika, koji je jedan deo svog kratkog života proveo i u našem gradu. I to je dovoljno da ga i posle sto dvadeset godina ne zaboravimo, i da se ponekad zapitamo. Jesmo li se, i koliko, udaljili od grotesknih heroja Domanovićevih pripovetaka? Kako bi on reagovao kada bi ga neko probudio iz istorijskog sna? Da li bi bio šokiran kao Marko Kraljević, kada je po drugi put šetao šumama i poljanama Srbije, u onoj čuvenoj priči? Da li volovi i posle veka imaju isto mišljenje o svojim gospodarima? Jesu li vođe novijih dana naprednije od onih iz mlađih vremena, kada je isto pitanje postavljao ovaj veliki književnik?

Ili bi možda zatekao stanje ne mnogo različito od onog koje je ostavio, pre nego što je otišao među besmrtne?

Odgovor se sam nameće.

Nastavak na novanasarec.org.rs...