Izvor: JUGpress.com, 15.Apr.2021, 08:17

Dve vreće kostiju (4): Od mržnje ostade samo…

LESKOVAC

Rodbina koja ostade, ona koja nasledi ljutiti mig Tasin, nastavi sa svojim životima, različito reagujući za propadanje samotnog bračnog para. Potomci Brankovi i Marijolini, na tužnu istinu ljudi i bogova, u Borku i Milunki, videše pre izvor razonode i očekivane, skore koristi, nego obavezu da rođacima olakšaju strahote bolesti i staračke čamotinje.

Duboko, u svom sujetnom srcu, toga je bila svesna >> Pročitaj celu vest na sajtu JUGpress.com << i Milunka. No, to ne htede sebi da prizna, jer čovek češće bira utešnu laž nego ogoljenu svirepost istine. Češće je to isticao Borko, koji sa godinama postade nepopustljiviji i sebičniji nego u danima svoje sile. U svom prostom umu, on je za svoja duga veka, uobražavao najveće besmislice, terajući božanstva na kajanje jer mu dadoše moć mišljenja i još više, govora. Ali, u ovome je bio u pravu. Prepoznao je lešinarski pogled srodnika, tu slatku reč licemera, to koristoljublje iskonskih fukara. Tako je često govorio, što zbog otrežnjujuće spoznaje istine, što zbog želje da nagrdi njenu familiju i njenu krv. Govorio je o svima, sem o Arsenovom potomstvu, njegovoj kćeri Biljani, koja u bisagama svoga srca ponese onu zaboravljenu vrlinu čovečnosti koja u retkima ostade. I pored sve impulsivnosti jednog nestalnog karaktera, koji ne beše podudaran tihoj snishodljivosti njene majke Dare, ova žena, sa svojom porodicom, do kraja Milinkinih i Borkovih dana, beše jedini oslonac i isključivi spas.

Ne mogaše se to reći za ostale srodnike, u kojima se stvori ona nit gramzivosti pred kojom ni rođačka veza, ni ljudska samilost, nemaše šta da traže. Jedini put za svoja duga veka, Milunka će otvoreno pokazati nesreću zbog ponašanja ovih ljudi, biće onog dana, kada upišana i izgladnela, bude redom zvala decu Marijolinu i Brankovu, i kada pozivi ostaše prekinuti spuštenom slušalicom ili glupim izgovorom.

“Zar im za imanje dupe zinulo, nemav si drugo da si rabotiv…” – krkljala bi, u tišini hladne sobe, na koju padoše magle.

U tom trenutku, Milunka će prokleti tu crtu koja čoveka tera na zlo, i na nakot svog brata i svoje sestre, bi bačena kletva.

Kletvu, da ih sramota i zao glas prate do konačišta, gde će stići izgubljeni za sva vremena. Priča se, da kletva poče da uzima danak svoj…

Vradžbine behu upućene svima, do porodu Arsenovom, koji beše lampion u mraku jednog ludila.

Dani propadanja stigoše neprimetno, naočigled ljudi i bogova, hranjeni silnim decenijama koje prođoše i navikama za koje ne beše leka. Tako, ili skoro tako, stanje stvari videše ljudi koji još uvek ne behu zaboravili priču ovog svadljivaca. Ali, to sami Borko i Milunka, ne behu u stanju da primete.

Kada je, dementna, sparušena i vlastitom mokraćom, okupana, pokušavala da se seti gde je pogrešila, Milunka naiđe na prazninu, u kojoj, kao sveća, goreše onaj martovski dan kada u komšijskoj avliji, zakmeča jedan dečiji glas. Prazninom, otužnom i prožimajućom, beše joj ispunjeno srce. I život.

Poslednjih meseci života, um joj sve češće bežaše na tu stranu pakla, imun na strašne patnje, u šta joj se dani pretvoriše. Prikovana za stari krevet, u istoj onoj sobi u kojoj je, čitavu jednu večnost ranije, došla na svet, beše spremna da napravi pun krug. Jedina veza sa svetom živih, pored poseta Biljaninih, beše hrapavo disanje Borkovo, koji ležaše, slomljen i bedan, u krevetu pored.

Isušen od bolesti, nemoćan da se kreće, do njegovog uma dolaziše samo neujednačena sećanja na Rusiju i dunđeraj, na žene i kafane, na oranje i breskve i krave koje u sutonu avgustovskog dana, na bregovima, pasu.

Najviše mu je, pak, stizala Milunka u svojoj mladosti, zajednički život koji provedoše više u razdoru, nego u slozi i tihi, sasvim pritajeni, osećaj kajanja.

Grubim disanjem, kao da dodatno cepaše oštećena pluća; koleno, kao da ga boleše podmuklije nego onog dana, kada ga zla ćud maćihina, unakazi, a žive rane, koje imaše na leđima, smrdeše na smrt.

Tada, prvi put za nekoliko poslednjih dekadentnih meseci, u bolu, otvori oči i dozva Milunku.

Ona se, namah, trže iz bolnih halucinacija o Milevinoj pogibiji i odazva se tiho, gotovo, nežno.

Borko pročisti izranjavano grlo, praveći pauze zbog bolova koji gasiše život u njemu, pa prvi i poslednji put za sve duge godine koje provedoše, zajedno, u samoći, prozbori.

“Samo bog zna koliko sam te voleo.”

Ni sva patnja koju u životu prežive: sećanje na pogibiju majke Mileve, očeva strogoća, smrt braće i sestara, nemar rođaka, težina seoskog života, odsustvo poroda, mučnina braka, ništa od toga ovu gordu ženu, nije nateralo da plače.

To se u ovom zlom času promeni i etrom memljive sobe, prolomiše se jecaji izmučene starice, koji, kao posmrtna arija, prekriše upokojeno telo Borkovo.

Milunku, narednog jutra, sklupčanu svom jadu, pronađoše Dara i Biljana.

Sahrana Borkova beše začuđujuće posećena. Okupiše se zvani i nezvani, sazvani više znatiželjom nego sažaljenjem. Rođačko lešinarenje beše počelo, spletke i borba oko nevelikog imanja pogaziše dostojanstvo posmrtne povorke, praćene senilnim pogledom jedne žene koja boraviše u carstvu senki.

“Trebalo je ja prva da umrem, on je po mlad…”

Beše to jedino što se mogaše razabrati iz golih čeljusti Milunkinih, koja poznadoše istinu.

Ista ta rečenica joj beše na usnama tokom narednih trideset i nešto dana pakla jednog ponižavajućeg udovištva. Do one noći, kada zvezde zagasnuše u rođenju jednog novog dana, kada petlovi zapojaše trećim pojom, i kada se jedna sumorna devedesetogodišnja predstava približi kraju, na isti način na koji beše i počela.

Kroz prozor, vidi se golubije gnezdo, oronula plevnja, zora taze ozelenele zemlje. Milunkin pogled, pak, videše samo daleki breg, na kom, u hladu vekovnih hrastova, ćutaše groblje.

Tom stazom pođe još jedna izgubljena duša. Sudbina. I spasenje.

Istog tog dana, oblaci nad dalekom, teškom zemljom, oblikovaše se u manir zastarelih aviona. Gromovi pucaše kao jauk udovice, a vetar brisaše uspomenu.

Pod oronulom gredom, trošne seoske bogomolje, kao da se ču ženski vrisak. Dara, sutradan, na tom mestu, pronađe telo gavrana, koji imaše sasvim ljudski, obezglavljeni oblik. Svet se okrenuo naopačke.

Tako se čini i ovog kišnog popodneva, kada nebo plače žalom starih božanstava i kada se u čoveku rađa ono osećanje da malo šta na ovom svetu ima smisla, da je malo šta trajno i sigurno, do ovih grobova ispod kojih, kao na vratima samog pakla, leže dve vreće kostiju.

Kraj

Aleksandar Stojanović

I ovo Vam može biti interesantno

Nastavak na JUGpress.com...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta JUGpress.com. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta JUGpress.com. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.