Izvor: Politika, 17.Sep.2011, 23:08 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Zbogom, lijepa Banjo Koviljačo, Meho Sidran srlja u Sarajevo
Poznati bosanski autor i dramski pisac čiji je komad „Otac na službenom putu” u izvođenju Ateljea 212 sinoć prikazan u okviru 45. BITEF-a u Beogradu, upravo piše svoju autobiografiju „Sirova koža” iz koje objavljujemo odlomak
Popevši se u svoje suvozačko sjedište raskomoćen, Meho odluči da malo prikunja. Još nije ni svanulo kakotreba, i sigurno će mu prijati da se kroza san prepusti prebiranju svježih uspomena.
Vidi ove čudesne pojave! Jedino za >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << čim u Zvorniku žali uopće nije u Zvorniku, nego malo poviše, u Banji Koviljači. A nije Banja Koviljača nego restoran u glavnoj banjskoj zgradi, glazba, uvijek prvoklasna, pa mali apartman u kom je prosuo toliko iskrenih uzdaha! Cio kompleks kursalona svakako je nešto za čim će krupno žalovati... ali se ne da, u ovo maglovito jutro: još ćemo se mi vidjeti, ako Bog da i sreća junačka!
Onda je tata stvarno otišao u Sarajevo da radi u preduzeću Povrće. Mama nije imala para i stalno je pisala tati Što ne šalješ pare. Šila je ženama razne haljine i dječije pantalone i druge razne moderne stvari. U pismu je dodala Kaži Zekiji da mi pošalje novih šnitova. Hitno. Mama je imala kofer u kome je držala svoje šnitove i druge uspomene iz škole i djetinjstva to jest kad je ona išla u školu i bila mala. Često sam rovio po tom koferu i gledao fotografije na kojima su se vidjeli tata i mama kako šetaju po Sarajevu prije rata i na nekim izletima sa tetkom Feridom to jest mužem tatine sestre tetke Advije. Tetak je svirao tamburu i saz i sa tatom pio rakiju po teferičima. Bilo je još mnogo raznih fotografija i pisama. I ja sam imao svoj spomenar u koji su mi se upisivali drugovi i drugarice. Spomenar je bio kao malena teka sa crvenim i tvrdim koricama. Na zadnjem listu Zorica je upisala ovako.
Ko te voli više od mene
nek još koji list okrene.
Pošto lista nema više
ja te volim ponajviše.
Ispod toga je pisalo na dnu stranice Zvornik, 16. maj 1954 – Zorica Blagojević. U kući sam krio spomenar da ne vidi mama i Ekrem jer me bilo stid da ga vide pa sam ga zavio u jednu novinu da izgleda kao nešto bezveze...Na Vratolomcu su gorjele vatre oko slova ŽIVIO TITO. Ja sam znao da je kamenje od koga su napravljena slova puno guštera i gledao sam vatre i mislio kud su pobjegli gušteri. Vatre su bile u obliku petokrake a donja dva kraka bila su duža pa su ličila ne neke noge...
Kratko su trajala kolebanja oko naziva i pojmova u obnovljenom kraljevskom odmaralištu Banji Koviljači. Jeste da narod, pa evo i trideset godina, pravi svakojaku sprdnju sa imenom kursalon – i jeste se to kur namjestilo da možeš od njega radit šta hoćeš – ali partizanska legenda, i aktuelni savezni ministar unutrašnjih poslova, pop-raspop Vlado Zečević, nije dao da se o promjeni imena i jedna riječ zucne: ako je valjalo kraljevima, ima da valja i nama. Ako nije smetalo njihovim kraljevskim gostima, nema da smeta ni našim, kakvi su da su, a bolji od kraljevskih nisu! A narod, da izvinite, neka jede govna, ko što ih i jede! Trebam li ja da ih učim latinski? Pa je raspop Vlado za stolom, kao da postavlja pitanja i daje odgovore, lomeći prst o prst, pobrajao: kura? Šta znači riječ kura? Briga, skrb, liječenje, oporavak! Kurabilan? Izlječiv, onaj koji se može izliječiti! Kurativan, kurativna medicina? Ona medicina koja liječi, za razliku od preventivne, koja priječi – jasno? Kuratela – skrbništvo, kurator – skrbnik, ne znaš? Skrbništvo, skrbnik! Mućni tom jebenom glavušom!
Meho je poizdalje slušao Vladinu tiradu i jedva obuzdavao smijeh. Pa kursalon je mila majčica naspram ovoga što raspop ponabraja: kurabilan, kurativan, kurator... Ne daj Bože da i ta ljepota od riječi dođe do narodnih ušiju! Zato se Meho, kao zanatlija i praktičan čovjek, dao na posao ne govoreći o tome nikome ništa naredna četiri dana. Petoga, predloži Cekiću da prekosutra, u subotu, navrate malo do kursalona, a da Cekić, preko svojih veza, do raspopa doturi cedulju iz koje će se razumjeti Mehmedova ideja. Umjesto dotadašnjih tabli, na kojima je pisalo samo kursalon, treba metnuti nove, sa dodacima koje je on smislio. Kad je projektna cedulja – preko Cekića, koji je za tu uslugu zamolio kolegu iz Beograda, a sve se to zbivalo na pet restoranskih stolova razdaljine – stigla do ruku narodnog heroja, on ju je doživio kao direktni glas naroda i istoga časa, za stolom, naredio da se postupi po istome. Šta je to čega se dosjetio Meho, kako je izgledalo to kafansko ceduljče? Evo kako:
K ultura
U mjetnost
R azonoda
SALON
Velika slova, KURSALON, trebalo je ispisati crvenom bojom, a unutarnje dodatke – ultura, mjetnost, azonoda – plavom. Tako bi ono kursalon ostalo cijelo, a prva tri slova otišla u pravcu novog, društveno prihvatljivog i poželjnog smisla: kultura, umjetnost, razonoda ! Neka njih, fala bogu, ali – da kurvaluke i kurce više niko ne pominje!
Kad je na vlasinačkoj visoravni otvorio oči, lice mu je još treperilo smiješkom zadovoljnog čovjeka.
Drina je poplavila glavnu ulicu i na gornjem i na donjem kraju Zvornika. Žene koje su stanovale u kućercima na meraji pored Drine glasno su vriskale i plakale pošto su njihove kuće plivale niz Drinu. Sanjao sam da se poplava može spriječiti pomoću požara ali sam ujutru kad sam se sjetio sna vidio da je to jako glupo i nisam nikom govorio. Zorica Blagojević je gledala kako plaču žene čije su kuće plivale niz Drinu pa je i ona plakala. Ja sam rekao Zašto plačeš Zorice Ona je rekla Ja njih razumijem i meni je nešto odjednom zadrhtalo oko srca i strašno sam htio da je poljubim ali nisam smio nego sam samo rekao Aaaa takooo. Kad se Drina smanjila i vratila na svoje mjesto mi smo izišli na meraju i kupili razne predmete koje je voda nanijela. To su bile razne daske i lopate i druge stvari. Jednom smo našli jedan mali kostur. Brzo se oko nas okupilo puno ljudi jer je kostur bio mali kao mačka ali se vidjelo da nije mačka nego da je čovjek. Jedan brkati Abdurahman što je kasnije zaklao svoju ženu nožem i otišao u zatvor rekao je To je nekakva rospija ubila dijete. Onaj do njega dodao Abortirala.
Svejedno što su mu – osim tokarije i parne mašine – sva znanja bila samoučka, Mehmed je ponekad umio neutralnim pogledom zaviriti u vlastitu dušu. To što četiri i po sata truckajućeg kunjanja misli o raspopu Zečeviću i kursalonu, to što po stoti put analizira svoj postupak od subote, kada je Cekiću, za rastanak, poklonio tabakeru, sa ugraviranom idiotskom rečenicom: Za uspomenu na dugo sjećanje... sve to ne znači ništa drugo nego da mu se ne mili misliti o Behiji i djeci. Zna on to. Za takvo znanje ne treba njemu nikakav fakultet. Što se Cekića i ugravirane rečenice tiče, to je stvarno čist idiotizam, ne znači baš ništa. Omaklo mu se, u žurbi. A što bi i moralo išta značiti? Neka fino zvuči. Nek ništa i ne znači. Čim nešto znači, može značit i nešto drugo. Jebitito. Ovako, Drugu Cekiću, za uspomenu na dugo sjećanje. Drug Meho. Šta fali? Ništa. Milina. Kratko-jasno. Uspomena-sjećanje. Šta se tu ima filozofirat?
Počelo mu sunce, kroz vrhove borova, blještati u oči. Hoće podne. Računa sate i kilometre, priželjkuje da što prije siđu, od Han Pijeska i Sokoca, na Ravnu Romaniju. Da što prije skrenu udesno, pa da mu se zimsko sunčevo blještavilo premjesti na lijevu stranu. Do tada, može i budan žmiriti. Kako je dobra bila Banja Koviljača! Po cijelu godinu, sezona-nesezona, najbolja glazba u državi! Godinama, pjevao Boro Janjić. Legenda. Pjevala Vuka Šeherović. Legenda. Pa Sofka Nikolić. Ko nije čuo za Sofku Nikolić? A Ksenija Cicvarić? Ko nije čuo za Kseniju Cicvarić? E, moj brate ! Šta da ti pričam? A bila strašna i ona mala mrka Šapčanka, skide mu je Zečevićev ađutant. Tad se pravo olešio. Skide mu je špico dok si reko „čađo”.
Niže Sokoca, sa lijeve strane ceste, na mrtvoj bezbojnoj travi, ostala jedna krpa snijega. Bijelo, netaknuto.
Koči, Murga! Lijevo, Murga!
Nismo pišali sedam godina!
Dvaput se protrese, raskoračen. Vidi, pod nosom, iz pluća mu zrak izlazi u zalogajima. Vidi i strujanje zraka kojim iz grla teče njegov glas. Čuje ga, ali ne prepoznaje. Kao da je tuđi:
Srljaš, Meho. Srljaš.
Žena, Meho, četvero djece, Meho.
Ko da će ti se neko u Sarajevu obradovat!
Srljaš, Meho, srljaš!
Murga davno ispraznio mjehur, već upalio mašinu, a Meho ga po peti put otresa. Nateže, pa opet piša. Prošaro sniježnu krpu žutim krivuljama, kao da se vrućim mlazom potpisuje: žutom farbom po snijegu bijelome. Murga se nage preko prozora, malčice nakrivi vrat: onaj stvarno nešta piše, ali se to iz džipa ne da pročitati. Je li ono završio? Jeste. Eno, zakopčava šlic, popridiže hlače. Eno, čita svoje sočinjenije, eno klima glavom, zadovoljan trorednim kurcopisnim zapisom u snijegu: HOĆU... DA... SRLJAM.
Stiže do džipa u tri koraka. Uskoči ko mladić.
Šibaj, Murga.
Nisam ovako pišo ne pamtim kad!
Abdulah Sidran
objavljeno: 18.09.2011.
.jpg)
